Ručno prepisani Kur’an star 120 godina

preporučujemo

Prve dvije strane Kur’ana ukrašene su iluminacijom (pravim zlatom) i klasičnim tezhibom s plavom podlogom. Ukoričen je lijepim i jednostavnim koricama od prave kože, koje su također ručni rad. Na desnoj strani utisnut je jednostavni šems (motiv tezhiba).

Mnoge uspješne priče čiji su dio mladi iz Bosne i Hercegovine dolaze nam iz Turske, u kojoj naši studenti i studentice imaju priliku studirati uz državnu stipendiju Republike Turske. Jedna od njih jeste i Aiša Zolota, rođena 1995. godine u naselju Zolota kod Travnika. Studentica je treće godine Fatih Sultan Mehmet Vakif univerziteta u Istanbulu na odsjeku za tradicionalnu tursku umjetnost.

“Moj fokus tokom studija jeste prvenstveno tezhip (iluminacija), islamska kaligrafija, ‘çini’ umjetnost, zatim restauracija i konverzacija, a čast mi je da učim od velikih majstora i profesora iz ove oblasti. Zaista sam sretna i zahvalna na ovoj blagodati i prilici studiranja u Istanbulu. Stremim ka tome da ostvarim što bolje rezultate na ovom polju jer u Bosni, nažalost, nema ovakvog smjera. Moram istaći da Tursku za zemlju studiranja bira svake godine na hiljade studenata iz cijeloga svijeta. U Turskoj mnogo rade na tome da ona bude prvi izbor međunarodnim studentima, pa im se daje zaista bogata ponuda studijskih programa”, kaže Zolota, ističući da su je najviše dojmili kvalitet znanja, profesionalnost akademskog kadra, kolegijalni odnos profesora i studenata, savremena opremljenost fakulteta, mnoštvo predivnih biblioteka dostupnih 24 sata, kao i prilika za dodatno usavršavanje na svim poljima nauke i umjetnosti. Osim toga, kako kaže, tu su i razni seminari, radionice, kursevi kojima može besplatno prisustvovati, veliki broj istraživačkih centara u kojima je fokus na mnoge naučne oblasti.

ZNANJE ISKORISTITI U SVOJOJ DOMOVINI

Zanimanje za umjetnost ima još od osnovne škole, a koja se s godinama povećavala. Tražila je, kaže Aiša, i iskoristila svaku priliku za stjecanje znanja iz ove oblasti kako bi imala portfolio potreban za apliciranje na fakultet.

Studij tradicionalne islamske umjetnosti traje četiri godine, uz još jednu godinu učenja jezika, nudeći bogat sadržaj: tezhip, islamsku kaligrafiju, minijaturu, ebru, “çini” umjetnost na keramici, umjetnost izrade ćilima, restauraciju i konzervaciju, zatim znanja iz historije umjetnosti i savremene umjetničke prakse, a znanja iz teorije likovne umjetnosti stječu se na prve dvije godine.

“Primarni mi je cilj usvojiti znanje najbolje što umijem te doprinijeti našoj zajednici i šire na polju islamske umjetnosti i kulture. Sretna sam što imam priliku prenositi svoje znanje drugima u jednom od kulturnih centara u Istanbulu držeći kurs tezhiba, što bih voljela ostvariti i u svojoj domovini. Smatram da na našim područjima ima ostavštine neprocjenjive vrijednosti, a pogotovo iz osmanskog perioda, što nam bogata historija i potvrđuje.

Kroz razne predmete na fakultetu i susret s novim stvarima javila mi se želja za istraživanjem, pri čemu sam krenula prvo od svoje porodice, koja je uvijek njegovala znanje. Mama mi je često spominjala moga pradedu Šaćira Alihodžića, pričajući da je bio izrazito pametan i mudar čovjek. Željela sam saznati što više o svome pradedi, a zahvaljujući njegovom sinu, mom dedi rahmetli Ibrahimu, sačuvano je dosta knjiga iz Šaćirove biblioteke”, priča Zolota, dodajući da je dedo Ibrahim iza sebe ostavio i knjigu Hronika naselja Alihodže.

Iza dede Šaćira ostala je bogata biblioteka na arapskom, osmanskom i bosanskom jeziku te na arebici. Učeći osmanski jezik na fakultetu, dodatno je zaintrigiralo da sazna šta se nalazi u tim knjigama. Ono što je najviše obradovalo jesu ručno prepisani tekstovi na arapskom jeziku s izuzetno kvalitetnom kaligrafijom. Tu je pronašla i kaluf za pisanje tekstova napravljen od konopca. Zatim bilješke iz medrese i vježbe iz kaligrafije.

“Zaista sam s mnogo emocija razvrstavala te knjige, svaka kutija i svaka knjiga bila je posebno iznenađenje. A kao mala, uvijek sam posmatrala stare Kur’ane na naninim policama i došla mi je misao da bi možda i među njima bilo nešto dodatno interesantno, neka bilješka i slično. Tu otkrivam ručno prepisani Kur’an s potpisom moga rahmetli pradede Šaćira star 120 godina. Mojoj sreći nije bilo kraja, prije svega, sretna sam što sam imala dovoljno znanja da mogu prepoznati vrijednost svega toga. Prve dvije strane Kur’ana ukrašene su iluminacijom (pravim zlatom) i klasičnim tezhibom s plavom podlogom. Ukoričen je lijepim i jednostavnim koricama od prave kože, koje su također ručni rad. Na desnoj strani utisnut je jednostavni šems (motiv tezhiba). Srećom, sačuvana je ta korica koja je dokaz da je imao znanje i iz te oblasti. Vjerujem da je te vještine umjetnosti usvojio od svog voljenog prof. Mula-efendije Korkuta”, kaže Zolota.

Nažalost, zbog stanja uzrokovanog pandemijom, svoje planove za restauraciju ovog Kur’ana odgodila je do daljnjeg, ali je odlučna uraditi restauraciju na fakultetu koji pohađa uz pomoć svoje profesorice Dilek Ahmetbeyoğlu.

Iz knjige “Hronika naselja Alihodže” o životu rahmetli Šaćira Alihodžića

Šaćir sin Ahmetov rođen je 1888. godine. Šaćir se još djetetom isticao svojom iskrenošću, bistrinom i velikom odgovornošću pri izvršavanju svih postavljenih zadataka, koje je s najvećom ozbiljnošću izvršavao još kao dijete i polaznik seoskog mekteba. U mektebu je ispoljio veliki talenat u učenju, pa ga je otac vrlo mladoga upisao u Travničku medresu, koju je pohađao punih 14 godina. Radio je kao vjeroučitelj u osnovnoj školi u Gućoj Gori, kao i imam u svom rodnom mjestu u Biloj. Upravo zbog posla nije uspio završiti još dvije godine školovanja koje su bile potrebne da postane muderiz.

Godina 1929. zaključila je jedno Šaćirovo poglavlje, a otvorila novo u drugom mjestu i pod drugim uvjetima. Svoj put nastavlja u naselju Turbe kod Travnika, gdje je primljen na mjesto imama, mualima, vjeroučitelja i matičara u džematu Turbe, koje je brojalo više od 500 domaćinstava. U tu sredinu došao je 1929. godine i zatekao do kraja trošnu džamiju i stambenu zgradu u koju je uselio sa svojom porodicom. Tako je isto i zatekao zamrznut vjerski život svojih sljedbenika, koji do tada nisu nikad imali pravoga i kvalifikovanog profesionalnog imama. Kao prvi zadatak postavio je okupljanje i organiziranje džemata i oživljavanje vjerskog života. Često se sastajao sa svojim kolegama druge vjere, s pravoslavnim popom i katoličkim župnikom. Obično su se sastajali u školi, kada su dolazili na vjeronauku, i tu su razglabali stvari od zajedničkog interesa. Uvijek bi ih zamolio da govore svojim vjernicima o nužnosti dobrih susjedskih odnosa i uzajamnog poštovanja. Ljudi su ga voljeli i slušali, upravo onako kako je i on njih volio i njihove misli pogađao. Naučili su se da ga pitaju o svojim namjerama, poslovima i problemima. Nikada ih nije vraćao, za svakoga je imao savjet i riječ utjehe.

Uz pomoć svojih vrijednih saradnika i džematlija, za 16 godina svoga službovanja, obnovio je dotrajalu džamiju, izvana i iznutra. Podigao je džamijsku kuću sa stanom i prostranom i savremenom dobro opremljenom učionicom za djecu, kapaciteta od 100 djece u jednoj smjeni. Sredio je veliki kompleks zemljišta oko džamije i džamijske kuće sve kao park. Obnovio je tekiju zvanu Gornje Turbe, s čitavim haremom oko nje. Obnovio je čitav vjerski život na ovom području koji je u to doba blistao punim sjajem. Izmirio je zavađene i u ljude unio puno povjerenje među sobom i nadu u budućnost.

Tako marljivo i znalački radeći i živeći najhumanijim i najpoštenijim, ali i jako teškim životom, stekao je u Turbetu mnoštvo prijatelja i neviđeni ugled i autoritet. Za vrijeme njegova boravka u Turbetu nikad se niko nije usudio da pred njime kaže banalnu riječ ili psovku, tako isto da pred njim pije alkohol ili da naiđe pijan pored njega, a takvih je u ono doba u Turbetu bilo podosta. Za čudo je bilo postići takav ugled i respekt kod ljudi, jer se pouzdano znalo da za vrijeme njegova života među tim dobrim ljudima nikad nikome nije rekao direktno da to i to ne radi, ili da se tako i tako ne izražava niti je koga kritikovao. To je mogao postići svojim moralom i ponašanjem koje je ljudima služilo za uzor.

Preselio je 5. oktobra 1944. godine, a ukopan je u haremu stare tekije, tačno uz mezar njegove preminule žene. To je bio veliki ispraćaj kakav je Turbe samo još jednom vidio, kad je umro fra Šime. Iznenada je otišao, ali je ostavio svijetle uspomene i djela koja će još dugo u budućnosti ljudima biti od koristi i koja će sijati kao svijetla tačka u ovom mračnom i uzburkanom svijetu.

Najnovije

Šarović: Dodik treba ozbiljno da se zamisli nakon izjave Aleksandra Vučića o BiH

Nakon sastanka lidera stranaka opozicije iz Republike Srpske, novinarima se obratio predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) Mirko Šarović. Tri su...