Na 16. sjednici „Skupštine Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ održanoj 12. maja 1992. godine u Banja Luci, osuđeni ratni zločinac i tadašnji predsjednik Radovan Karadžić prezentirao je šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH. Ovih šest ciljeva tada je usvojeno, a u Službenom glasniku RS objavljeni su 26. novembra 1993. godine.
Ove ciljeve je prihvatila srpska Skupština kao zvaničnu politiku Republike Srpske tokom rata.
Šest strateških ciljeva srpskog naroda:
- Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice,
- Koridor između Semberije i Krajine,
- Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država,
- Uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi,
- Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti,
- Izlaz Republike Srpske na more.
Prvi strateški cilj bio je razgraničenje srpske nacionalne zajednice od zajednica Bošnjaka i Hrvata a koje bi vodilo ka stvaranju etnički „čiste“ srpske države na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Drugim strateškim ciljem bi se ostvarila teritorijalna povezanost između Republike Srpska Krajina (srpska republika u Hrvatskoj koja je vojno poražena 1995. godine) i Jugoslavije (koja se tada sastojala samo od Srbije, Makedonije i Crne Gore).
Treći strateški cilj je precizno definisao Radovan Karadžić u svom obraćanju Skupštini:
„I s jedne i s druge strane Drine smo mi, naši strateški interesi i naš životni prostor. Trenutno vidimo mogućnost osnivanja nekih muslimanskih opština uz Drinu, kao enklava, da bi oni ostvarili svoja prava, ali taj pojas u osnovi mora da pripadne Srpskoj Bosni i Hercegovini. Koliko god je to od strateške koristi za nas na pozitivan način, toliko nam pomaže u ugrožavanju interesa naših neprijatelja da otvore koridorkoji bi ih povezao sa „ islamskom internacionalom“ (zvanična srpska propaganda je predstavljala Bošnjake kao fundamentaliste koji priželjkuju osnivanje islamske države i povezivanje sa drugim muslimanima na Balkanu, takozvane zemlje „Zelene transverzale“) i tako ovaj prostor učine trajno nestabilnim“.
Četvrti strateški cilj je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi. Evropska zajednica nam je na radnim mapama koje je predložila na ovom posljednjem zasjedanju priznala granicu na rijeci Uni. Obilježili su rijeku Unu kao našu ratnu granicu i istočno od nje ofarbali u plavo.
Peti strateški cilj je podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje svakog od ova dva dijela efektivne državne vlasti te kosntitutivne države.
Dakle, Sarajevo nam je, strateški gledano na petom mjestu, ali su borbe u Sarajevu i za Sarajevo, i strateški taktični gledano od presudne važnosti, jer ne daju uspostavljanje čak ni privida, ali ni države. Alija nema državu dok mi imamo dio Sarajeva. Nema Vladu, nema Skupštinu, nema funkcionisanje, jer Aliji je bilo najvažnije da on za svijet stvara privid kako postoji država, a kako smo mi teroristi.
Međutim, borbama za Sarajevo držimo borbe daleko od Krajine, daleko od Semberije, daleko od Drine, daleko od svih onih krajeva gdje bi se eventualno, mogli sukobiti sa Muslimanima. Jer, borbe oko Sarajeva odlučuju sudbinu BiH i mi smo to i ranije slutili i o tome smo govorili, ako rata bude on će početi u Sarajevu i završiti u Sarajevu. Ovaj prvi dio tog predviđanja se ostvario, a vjerujem, da će se i drugi dio ostvariti onog trena kad dobijemo mapu Sarajeva, i tada mislim da će rat prestati u Sarajevu i cijeloj BiH, što se tiče Srba i Muslimana.
Šesti strateški cilj je izlaz „Srpske Republike BiH“ na more.
To smo stavili u našoj hijerarhiji na šesto mjesto. Nije to nevažno, to je vrlo važno, ali ima važnije od važnijega, ima izglednije od izglednijega. Mi ne znamo koliko je izgledno to, ali mi moramo samo znati da je naš interes i cilj, da prije svega Hercegovina, koja je izlazila u svojoj istoriji na more, izađe ponovo na more, to jeste, moramo dio teritorije koja je tamo učiniti spornom i ne prikazati taj prostor kao dio Hrvatske države radi toga što je nepošteno, nečasno, nekorektno, povučena granica između Hrvatske i drugih dijelova.
To je granica, streteška granica, Zapada prema Pravoslavlju. To je granica protiv Srba protiv Rusa, to je granica protiv istočnog svijeta, protiv Pravoslavlja.
Ta granica je smiješna i samo ko vidi konfiguraciju te hrvatske obale vidi da je to rađeno nesiguro i sa jednom namjerom da se ovi dijelovi drže što dalje od mora, srpski dijelovi tog mora, pri čemu bi se na Crnu Goru vršio zelenaški, odnosno udar da se i odatle Srbija otjera značajno na Cetinju, nažalost, dok u cjelini Srpske Crne Gore i to značajne, ali u saradnji sa 30-35% muslimanskih odnosno šiptarskih interes tamo, te snage su mogle da ugroze objedinjavanje srpskih zemalja, prije svega Srbije i Crne Gore, čime se izlazak srpskih zemalja Srbije i Crne Gore obezbjeđuje izlazak na more, kazao je u maju 1992. godine Karadžić.
Ovih šest strateških ciljeva je označilo početnu tačku kojom je oblikovan ostatak rata. Najužasniji zločini su počinjeni nakon usvajanja ciljeva u Srpskoj Skupštini. Oni su kasnije elaborirani i „nadograđivani“ Direktivom 4 i, konačno, Direktivom 7 koju je vojsci bosanskih Srba izdao predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić nekoliko sedmica prije pada Srebrenice i Žepe.
Direktiva 7- Srebrenica i Žepa
Direktivom 7 od 8. marta 1995. godine izdate su sljedeće naredbe Drinskom korpusu Armije Republike Srpske:
„Potrebno je što više neprijateljskih snaga onemogućiti diverzivnim i aktivnim borbenim operacijama na sjeverozapadnom dijelu fronta, koristeći operacione i taktičke mjere kamuflaže, dok se u smjeru enklava Srebrenica i Žepa treba što prije obaviti potpuno fizičko razdvajanje Srebrenice od Žepe, sprečavanjem bilo kakve komunikacije među ljudima ovih dviju enklava. Planiranim i dobro smišljenim borbenim operacijama, stvoriti nepodnošljivu situaciju apsolutne nesigurnosti bez nade za preživljavanje stanovnika Srebrenice i Žepe.“
(Index.ba)