Ubistvo sarajevskih policajaca koje se desilo 26. oktobra 2018. godine na Alipašinom polju oko 4 sata i 20 minuta uzdrmalo je kako glavni grad, tako i državu, ali i region.
Slučaj ubistva policajac Adisa Šehovića i Davora Vujinovića svih ovih godina bio je prava misterija. Osumnjičeni bi se privodili, saslušavali, zadržavali u pritvoru mjesec do dva pa puštali na slobodu. Niti dan danas ovaj slučaj nije dobio sudski epilog, dakle počinioci ovog stravičnog zločina nisu osuđeni.
Ipak, može se reći da se slučaj pomjerio sa “mrtve tačke” jer je jučer održano prvo ročište osumnjičenim Aleksandru Macanu, Savi Marinkoviću i Marku Trifkoviću.
Oni su negirali krivicu za ovaj zločin.
Adnan Salčin je ubijen 2. marta 2015. godine u sarajevskom naselju Mojmilo. Istraga ovog slučaja dugo je tapkala u mjestu, da bi Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) tek u septembru 2018. godine dostavila Tužilaštvu KS izvještaj o mogućim počiniocima, za koje je tada rečeno da nisu dostupni policiji.
U javnosti se tada pojavilo ime državljanina Srbije Aleksandra Živkovića koji je i izručen Bosni i Hercegovini u junu prošle godine.
Adnan Salčin je bio sin jednog od komandanata Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine Ramiza Salčina.
Poznanici ubijenog Salčina: Ubio ga je diler s kojim se prije nekoliko dana sukobio?!
Nedžad Ugljen ubijen je s tri hica iz vatrenog oružja 28. septembra 1996. u Prijedorskoj ulici u sarajevskom naselju Aneks. Ugljen, pomoćnik direktora bivše tajne službe Agencije za istrage i dokumentaciju (AID). Slovio je za jednog od najmoćnijih ljudi tokom rata u BiH jer je obavljao najdelikatnije obavještajne poslove. Baš zbog toga, sasvim uski krug je znao što tačno radi. U ranu jesen 1996. godine nađen je izrešetan. Počinilac ovog užasnog zločina nikada nije pronađen.
Atentat na zamjenika ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara, koji se desio 16. marta 1999. godine, nikada nije rasvijetljen. Leutar je čitavu karijeru proveo radeći u policiji, a nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (1994) i uspostavljanja Federacije BiH imenovan je za zamjenika ministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH, gdje je radio do atentata u kojem je teško ranjen, nakon čega je je preminuo u sarajevskoj bolnici Koševo 28.03.1999. godine.
Jozo Leutar ubijen je u sarajevskom naselju Ciglane, u centru Sarajeva, a istraga u kojoj je učestvovao i američki FBI pokazala je da je u njegov automobil bio postavljen eksploziv.
Ustavni sud BiH je na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. usvojio apelaciju njegovog sina Ivice Leutara i konstatirao da su “razlozi zašto istraga još nije završena, koje su naveli Tužiteljstvo Kantona Sarajevo i državno Tužiteljstvo BiH, apsolutno neprihvatljivi i nedovoljni da opravdaju ovako dugo trajanje istrage koja je još u toku”.
Ratni komandnt jedinica Armije BiH u Sarajevu, poslijeratni sportski radnik i vlasnik ugostiteljskih objekata Taib Torlaković ubijen je 18. januara 2004. godine. Bomba koja ga je usmrtila bila je postavljena ispod sjedišta automobila kojim se Torlaković vozio od Vogošće prema Sarajevu, a eksplodirala je kod Tvornice namještaja “Standard” u naselju Stup. U medijskim izvještajima, ovaj slučaj okarakterisan je kao rezultat sukoba sarajevskog podzemlja. Još nisu poznati nalogodavci i izvršitelji ovog krivičnog djela.
Prenosimo dio teksta magazina Dani iz 2004. godine o smrti Torlakovića.
Rat u sarajevskom podzemlju. Prva žrtva, Taib Torlaković (37), poginuo je u nedjelju, 18. 1. 2004., rano ujutro, nakon eksplozije naprave podmetnute u automobil koji je vozio.
Zbog profesionalnog načina na koji je sve izvedeno, strah se uvukao u mnoge, kako zbog pitanja “ko je sljedeći?”, tako i zbog činjenice da je sukob sarajevske mafije počeo ličiti na one beogradske od prije nekoliko godina.
U Sarajevu je nakon ovog događaja sve dignuto na noge: kantonalni i federalni MUP, kao i federalni i kantonalni tužioci, no – rezultata njihovog rada zasad nema. Iako je u gradu pojačana kontrola, na ulice izvedena sva raspoloživa policija, te se u istragu uključio i EUPM, koji je policajcima, napokon, nakon njihovih dugogodišnjih zahtjeva, dozvolio da nose oružje – sarajevske ulice nakon prvog mraka su puste.
Nakon što se saznalo da je Ramiz Delalić Ćelo, koji se skriva u Istanbulu, došao u sukob sa braćom Gaši – Azizom i Muhamedom Alijem – jer je čuo da “teroriziraju” grad, njegov rejting među “sarajevskom rajom” opet je naglo porastao, dok su Gašiji počeli gubiti upravo ono za šta su se godinama borili – ugled.
Naime, prema pričama njima bliskih prijatelja, iako imaju novca koliko hoće i njime kontroliraju mnoge, braća Gaši su željeli da ih se poštuje i da im ljudi čine usluge zbog imena, a ne da sve moraju plaćati.
Preciznije: da budu ono što su nekad značili Ismet Bajramovic i Ramiz Delalić. Kad su čuli da se u vogošćanskom restoranu “Royal”, kod Fikreta Kajevića – jednog od najbližih Delalićevih prijatelja, dobro poznatog sarajevskoj policiji – pravi dernek na koji je pozvana sve sama “gradska elita”, a da oni nisu na spisku, Gašiji su, tvrde njima bliski, pobjesnili. Zasada niko ne smije reći naglas, no zato se “u povjerenju” priča da je Taib Torlaković bio sa njima prije nego je došao u “Royal” i da su ga upravo Gašiji nagovorili da ide i vidi ko će sve tamo biti i šta će se pričati.
Izvori Dana tvrde, pak, da Taiba Torlakovića te noći uopće i nije bilo na listi zvanica!? Sve i da nije bio sa Gašijima prije nego je krenuo u “Royal”, onaj ko je Torlakovića poslao kod Kajevića jedan je od rijetkih koji je znao gdje će biti. Zvanično, te je noći kod Fikreta Kajevića Faruk Halilović poznatiji kao Paša, vlasnik kafića “Le Must de Pasha”, slavio dobijanje unuka.
Paša je, prema pričanju onog dijela sarajevskog podzemlja koji ne vole Gašije, “stara sarajevska raja”, te je to veče bilo samo “odabrano društvo”. Posljednju noć svog života Taib Torlaković proveo je upravo tu: sa Fikretom Kajevićem, Malčom Rovčaninom, još jednim iz plejade bliskih Delalićevih prijatelja i nekadašnjih suboraca, vlasnikom kafića “La Guitar”, zatim Selverom Lekićem, poznatim pripadnikom sarajevskog podzemlja koji je nedavno izašao iz bolnice nakon što ga je Nijaz Karkelja Nisko brutalno pretukao, Ratom Spaićem, Biserom Ćerimagić, vlasnicom butika u centru Sarajeva, stomatologinjom Sandom Bižović, Slavicom Delibašic, suprugom rahmetli Mirze Delibašica, vlasnikom hotela “Aqua” Bahrijom Kačaporom, Adijem Hadžikapetanovićem, uposlenikom Ministarstva inostranih poslova, novinarkom TV Hayat Sanelom Poričanin, nekolicinom fudbalera FK Sarajevo…
Taib Torlaković je došao sam, oko 23 sata navečer, i, s obzirom da je poznavao većinu gostiju, išao je od stola do stola, pozdravljao se, a s nekima je popio i piće. U veselom raspoloženju, u jednom trenutku je ustao i počeo pjevati: Da si moja djevojčica, živjela bi ko kraljica…
Preko 200 gostiju posluživale su desetine oznojenih konobara, dok su za njihovo dobro raspoloženje bili zaduženi Halid Bešlić, Haris Džinović, Sinan Sakić, te još nekoliko manje poznatih estradnih imena. Tu noć, pored veselih razgovora, prepričavalo se kako su Gašiji uputili fetvu Ramizu Delaliću: “Ili nas ostavi na miru ili ćemo mi krenuti na tebe!”
Inače, nije bilo nikakvih incidenata. Torlaković je iz restorana izašao samo jedanput i to kad je preko zvučnika pozvan da pomjeri auto?!
Oko pet sati u nedjelju ujutro, Torlaković je napustio “Royal” – sam. Nije primijetio ništa sumnjivo jer je automobil bio uredno zaključan. Po prvim procjenama nakon uviđaja, neko ga je pratio, i, u trenutku kad je došao do Stupske petlje, daljinskim upravljačem aktivirao eksploziv, koji je bio postavljen ispod sjedišta. Samo nekoliko sati kasnije, teško ranjeni Taib Torlaković podlegao je u bolnici Koševo.
Ko i zašto je ubio Taiba Torlakovića, pitanje je na koje ovih dana svi pokušavaju dobiti odgovor, kao i na pitanje zašto je baš on prva žrtva obračuna sarajevske mafije?
Upravo je Torlaković svojevremeno važio za bliskog prijatelja i saradnika Ramiza Delalića, dok ovaj nije otišao iz Sarajeva, kao što je znano da je prijateljstvo i suradnju razvio i sa Gašijima. Da li je zaista on bio meta? Jedna od prvih verzija – koja je stigla i do istražitelja – jeste da je opet u pitanju napad na braću Gaši, koji pak i dalje uporno ponavljaju kako im nije jasno ko bi mogao imati nešto protiv njih. Ali, sve se više šuška kako je “očito da su, osim Ramizu Delaliću, još nekome ostali dužni”. Kome? Vjerovatno bi to i Gašiji željeli saznati (osim ako već ne znaju), jer ako su već oni meta, samo je pitanje dana kad će biti pogođeni, komentira jedan od istražitelja ovog slučaja. Pripadnici Zelenih beretki, na čelu sa Eminom Švrakićem, više su no zainteresirani da se Torlakovićev ubica otkrije: priča se da su Gašijima rekli kako njih smatraju odgovornim sve dok im ne kažu ko je postavio eksploziv!? Među onima koji ne vole Gašije u Sarajevu otvoreno se govori da su oni krivi za eksploziju kako bi sve svalili na Ramiza Delalića i umanjili njegov uticaj u gradu?!
Svoju tezu ovi istražitelji potkrepljuju podatkom kako Gašiji nisu viđeni na dženazi Taiba Torlakovića. Mada, jesu viđeni, ali ne i prepoznati: bili su zamaskirani kapama, držali su se sasvim po strani, ničim ne skrećući pažnju na sebe, i otišli su među prvima – taksijem.
Pažljiviji analitičari zbivanja u Sarajevu tvrde da ovi sukobi, bez obzira koliko se doimali lokalnim, ipak prelaze granice Kantona, kao, uostalom, i “poslovi” glavnih aktera jednako uspješnih u Republici Srpskoj, ali i Zagrebu, Beogradu, Crnoj Gori.
Da postoji bolja međuentitetska saradnja, vajkaju se, možda bi se zaista pokazalo da eksplozije koje postaju svakodnevni način obračuna bh. mafije u svim dijelovima zemlje zaista imaju nešto zajedničko.
Ali uz tužioce, koji, izgleda, jedini u gradu ne vjeruju kako su serija eksplozija i ubistvo Torlakovića posljedica razgranatog organiziranog kriminala u Sarajevu, teško da će se ikad išta riješiti. No, da ni njima nije baš jednostavno svjedoči podatak da su konačno priznali teror u bh. prijestonici: iako neki pravnici smatraju da je tužilac već zapečatio Torlakovićevo ubistvo upravo lociranjem u terorizam, više je no jasno da će potraga za upaljačem i onim ko je njime dirigirao, zahtijevati brojne odgovore i pred međunarodnim djelatnicima u BiH.
Za naručiocem ubistva već je počela žestoka potraga: zainteresiraniji i od policije i od tužilaca jesu Torlakovićeva braća i najbliži prijatelji. A, nije teško pogoditi šta to znači.
U prisustvu nekoliko hiljada ljudi na šehidskom mezarju Kovači, u utorak, 20. januara 2004., obavljena je dženaza Taibu Torlakoviću. Na posljednji ispraćaj Torlakoviću došli su: Emin Švrakić, Jusuf Pušina, Fuad Muzurović, Halid Bešlić, Muharem Serbezovski, Armin Šaković, Mirsad Čomaga, Enes Begović, Josip Pejaković, Seid Memić Vajta, Nazif Gljiva, Semir Cerić Koke…
Neriješen je i slučaj Ramiza Delalića Ćele, bivšeg komandanta Devete brdske brigade Prvog korpusa Armije BiH. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Delalić je aktivno učestvovao u odbrani zemlje, a ostao je poznat kao jedan od najutjecajnijih članova sarajevskog podzemlja. Ubijen je 2007. godine u Sarajevu.
Ćelo Delalić je bio poznat i popularan u Bosni i Hercegovini zbog vojne uloge koju je igrao tokom žestoke odbrane Sarajeva, kako ispred tako i iza prve linije.
Uloga u sarajevskom podzemlju na kraju mu je došla glave.
U godinama nakon ubistva Delalića, supruga Zijada Turkovića, Šejla Jugo-Turković će tvrditi da je Naser Kelmendi Đorđu Ždrali nudio 200.000 KM za likvidaciju. Međutim, Ždralo je to odbio “jer je bio dobar sa Ćelom”.
Tvrdila je da se Kelmendi obraćao i njenom suprugu ali ni on nije bio zainteresovan.
“Kad je Naser pitao Ziku: ‘Možeš li mi ti nekog naći?’, on mu je rekao: ‘Pa, vi šipci ste zajebani, što ga vi ne ubijete? Ne petljaj me u to!’”, kazala je jednom prilikom za CIN Jugo Turković.
Prema tvrdnjama Jugo Turković, tim plaćenih ubica iz Srbije se uselio u stan u sarajevskom naselju Hrasno gdje su ostali neko vrijeme, prateći kretanja Delalića. Tvrdi da je pokušala da ga upozori, ali da je morala pažljivo birati riječi.
“Dakle, ja tu pokušavam indirektno njemu da kažem da se ne bi desilo da ode u policiju i da me prijavi kao nekoga ko je donio tu informaciju”, govorila je tada Jugo Turković.
“Međutim, kako me on nije doživljavao ozbiljno, ja mu onda kažem: ‘Slušaj me sad, sjedila sam kad je dogovoreno da budeš ubijen. Bićeš ubijen! Plaćeno je za tebe. Nemoj biti glup, nemoj da izgubiš glavu, shvati!” ’Ma, ti’, kaže, ‘sjediš puno sa šipcima i Fahrom, oni su ti isprali mozak. Ne mogu oni meni prići, bona, kako ne shvataš! Ne mogu doći do mene!’ ‘Mogu!’, rekoh ja. ‘Mogu, Ramize, vjeruj mi da mogu!’ I to se tako završilo”, zaključila je ona.
Muzafer Kalić, rođen 1968. u Rožaju, Srbija i Crna Gora, ubijen je usred dana u haustoru zgrade u kojoj je živio u samom centru Sarajeva. Na mjestu zločina pronađen je pištolj “škorpion” sa prigušivačem. U Sarajevu je imao nekoliko poslovnih prostora, a bio je suvlasnik u firmama u Makedoniji i Crnoj Gori. Pričalo se i da ima razvijene poslove u Beogradu i na Kosovu. Ubistvo Muzafera Kalića povezivano je sa zapljenom veće količine droge u Bugarskoj, a on lično sa narkomafijom koja drogu prebacuje sa istoka u zapadnu Evropu.
Neposredno pred ubistvo, Kalić je u sarajevskom restoranu “Relax” za poslovne partnere iz Turske napravio “dernek”. Kako je pisao magazin Dani, gosti iz Turske došli su sa poklonima za “dotadašnju uspješnu suradnju”.
Ubica Muzafera Kalića nikad nije pronađen. U toku same istrage bilo je puno opstrukcija – policija je navođena na pogrešne tragove.
Zihad Hasanović, državljanin Srbije, likvidiran je 15. februara 2004. godine.
Zihanović je izrešetan je u jutarnjim satima u sarajevskoj općini Novo Sarajevo u svom BMW-u. Na njega je pucano iz drugog automobila. Zihanović je bio vlasnik nekoliko stanova i radnji, koje je izdavao.
Bosanskohercegovačko državljanstvo Hasanović je dobio u Bijeljini nakon što mu je lična karta izdata u Vitezu. Povezivan je sa Zemunskim klanom i poslovima s drogom. Neposredno pred početak “Sablje” – najveće policijske akcije u ovom dijelu Balkana koja je imala za cilj razbijanje kriminalnih klanova i presijecanje organiziranih lanaca trgovine drogom, ljudima i oružjem – Hasanović je često boravio u Beogradu, a putovao je i u Istanbul i Kosovo. Nakon “Sablje”, koja je okončala neslavno, Hasanović se sa porodicom preselio u BiH, pisao je magazin Dani 2004. godine.
Nekoliko dana nakon ove akcije, Zihad Hasanović je u Sarajevu dobio telefonske prijetnje, na koje je kratko odgovorio: “Meni se prijetiti ne smije, i da znate: koga odsad od vas dvojice vidim – pucam!” Ubijen je nekoliko dana kasnije. Navodno je upravo Hasanović bio među najznačajnijim organizatorima transporta heroina zaplijenjenog u Istanbulu.
Zihad Hasanović je nedjeljama prije ubistva bio u sukobu sa Anesom Sadikovićem, “biznismenom” porijeklom iz Sandžaka. Odmah nakon Hasanovićevog ubistva Sadiković je pobjegao u Beograd.