- Advertisement -

Senad Pećanin: Konaković je bošnjački Dodik u nastajanju; Čović sa stotinjak hiljada glasova godinama teroriše državu; Bećirović poznat objavljivanju populističkih “otvorenih pisama”

Preporučujemo

Sarajevski advokat, Senad Pećanin, nekadašnji vlasnik i glavni i odgovorni urednik magazina „Dani“, za portal Slobodna-Bosna govori o aktuelnoj političkoj situaciju u Bosni i Hercegovini, sa naglaskom na Sarajevo, kojem bi RS-ovci dodali ono „političko“, te zašto je veći musliman od reisa i Bakira Izetbegovića. I dosta za uvod. Puno toga ima u nastavku. Pa, krenimo redom. Od Twittera.

Nedavno ste objavili zanimljiv tvit, koji u startu „producira“ nekoliko pitanja oko kojih možemo i čitav razgovor napraviti: „Pošto to ‘građanske’ stranke neće učiniti, najmudriji i najodgovorniji potez SDA bi bio kandidatura Emira Suljagića za Predsjedništvo BiH. Znam mu stotinu mahana, ali boljeg, sposobnijeg i obrazovanijeg kandidata Bošnjaci nemaju. Zato bi ubjedljivo pobijedio na izborima.“ Zašto ste ovo objavili?

Zato što, nažalost, izbori za Predsjedništvo BiH već decenijama u drugi plan bacaju puno važnije parlamentarne izbore. Govorim “nažalost”, zato što su ovlasti Predsjedništva daleko manje od onih Vijeća ministara. Očito je da simbolički značaj izbora Predsjedništva BiH daje pečat i formatira kompletne izbore. Uostalom, to najbolje ilustrira odnos HDZ-a i Zagreba prema izborima za člana Predsjedništva: džaba što potencijal za blokade i ucjene kojima Dragan Čović godinama teroriše i državu i Federaciju BiH daleko prevazilazi stotinak hiljada glasova koji mu to omogućavaju, okolnost da on, Čović, ne može osvojiti dovoljan broj glasova dokaz je “diskriminacije Hrvata”?! Osim toga, ovog puta geopolitičke okolnosti i dubina krize u Bosni i Hercegovini čine izbore za Predsjedništvo BiH dramatično važnim.

Vi se ne libite govoriti o imenima. Počnimo od Bakira Izetbegovića, pošto ste u tvitu spomenuli SDA i kandidata za Predsjedništvo BiH.

Bakir Izetbegović? Je li moguće da je uopće potrebno objašnjavati zašto su toliko očigledne posljedice koncentracije ogromne moći Bakira Izetbegovića pogubne, katastrofalne po Bosnu i Hercegovinu, po sve njene građane, a posebno po Bošnjake? O tome bih za tri dana mogao napisati knjigu, koja vjerovatno i ne bi bila loša. Dugo sam bio u dilemi: da li su rezultati Izetbegovićeve pogubne moći posljedica njegove intelektualne, moralne i političke podkapacitiranosti ili opasne, skrivene agende koja vodi Bosnu i Hercegovinu u nestanak, u definitivnu etničku podjelu sa stvaranjem minijaturne muslimanije, “prosperitetne zemljice Bosne”, kako su to pojedini ideolozi SDA objavljivali još 1992. godine. Danas više nisam u dilemi: radi se i o jednom i o drugom. Sve što on radi vodi pretvaranju Bošnjaka u evropske Palestince, sa sarajevskim, zeničkim i tuzlanskim kantonom kao Gazom, te Bihaćem, Cazinom i Kladušom kao, i geografski, Zapadnom Obalom. Više čak nije bitno da li on shvata da time “bošnjački narod vodi u nestanak”; njemu je bitno da on i njegova “braća”, kako ih naziva njegova supruga ( brankovići, sarajlići, turkovići, prevljaci, zukići, novalići, džaferovići, kapidžići, muslimovići, zahiragići, zildžići…) imaju suverenu vlast. On već godinama pruža golemi doprinos paralizi države koju provode Dodik i Čović, a onda “kompromis” kojim se podriva i ovo malo države što je ostalo – pravda nužnošću prevazilaženja paralize države!? Pogledajte samo posljednji, od desetina dokaza njegove pogubne politike: prvo glasovima SDA vijećnika i poslanika omogući većinu SNSD-u i HDZ-u u domovima naroda, a onda sprječava donošenje odluka u tim istim domovima koje im je omogućio – nedolaskom poslanika SDA na sjednice Doma naroda! Ukratko: Bakir Izetbegović je po interese Bosne i Hercegovine najpogubniji bošnjački lider u posljednjih stotinu godina.

Reis Husein Kavazović je u jučerašnjoj bajramskoj hutbi govorio da mu se čini da su „i naši ljudi” zastupljeni u kriminalu i korupciji, te da svaki vjernik od toga mora osjećati zebnju u srcu. Ja nisam vjernik, ali osjećam zebnju u srcu spram činjenice da u prvom safu Begove džamije na Bajram-namazu godinama klanja Bakir Izetbegović i onda on, Izetbegović, prvi do reisa prima bajramske čestitke. Prvi safovi u našim džamijama i uvaženi gosti ramazanskih i bajramskih programa televizije Hayat bi nabrali stotine godina zatvora zbog kriminala, samo kada bi konačno došao taj “ponedjeljak kada počinje pravna država”. Kada bi odnos prema zločinu, kriminalu, korupciji, nepravdi, moćnicima, licemjerju… bio kriterij vjere, ja se nekako osjećam sto puta većim muslimanom i od reisa i od Izetbegovića.

Idemo dalje. Nermin Nikšić i Denis Bećirović?  

Iz činjenice da su oni prvaci Socijaldemokratske partije BiH najbolje se vidi proročansko upozorenje Nijaza Durakovića gdje će Zlatko Lagumdžija odvesti stranku. I Nermin Nikšić i Denis Bećirović su bili Lagumdžijini vodonoše, gorljivi branitelji lika i djela svog stranačkog šefa iz vremena kad su i Bogić Bogićević i Ivo Komšić i Miro Lazović i Esad Zgodić… upozoravali šta će se dogoditi. Tada je Denis Bećirović u „Danima“, u rubrici “Pisma čitalaca”, objavljivao udvoričke hvalospjeve lideru stranke. Zato je nagrađivan poslaničkim mandatima: hej, čovjek je već 20 godina poslanik, haman pola života, a status ozbiljnog kandidata za Predsjedništvo BiH stekao je objavljivanjem demagoških, populističkih “otvorenih pisama” Vojislavu Koštunici, Miloradu Dodiku, Aleksandru Vučiću… Nermina Nikšića je, ni krivog, ni dužnog, Lagumdžija postavio za premijera Federacije BiH kada je Alijansa osvojila vlast. I već na prvoj sjednici Vlade Federacije Nikšićeva vlada je imenovala Nikšićevog brata za jednog od direktora Autocesta BiH! To je bio simbolički kraj Alijanse već na njenom početku. Vidio posilni šta mu šef radi, pa veli… A kao predsjednik SDP-a BiH Nikšić je, preko svog sina i preko svog brata, u višemilionskim poslovima sa bivšim Lagumdžijinim direktorom Elektroprivrede BiH Elmedinom Grabovicom, koji je zahvaljujući tom mandatu postao jednim od najbogatijih tajkuna i, praktično, vlasnikom SDP-a. Mogao bih nabrajati još puno dokaza koji upućuju na Nikšićevu korumpiranost, od premijerskih pa do današnjih dana.

Elmedin Konaković, Denis Zvizdić?

Njih dvojica, zajedno sa Aljošom Čamparom, imaju blizu stotinjak godina partijskog staža u Stranci demokratske akcije. Osim funkcija u Predsjedništvu BiH, praktično nema nijedne značajnije državne funkcije koju nisu obavljali. Moram priznati da sam pogrešno procijenio Dinu Konakovića. Kada je formirao stranku, čak sam povjerovao u njegov istinski preobražaj u odnosu na decenije provedene u brlogu kriminala, korupcije, nepotizma, nacionalizma, zloupotrebe vjere… Bio sam impresioniran njegovom hrabrošću i otvorenošću govora o stranačkim moćnicima i njihovom kriminalu – Aliji Budnji, Senaidu Memiću, Sebiji Izetbegović, o Dalidi Burzić i pravosuđu… Kao novinar intenzivno, svakodnevno pratim politiku već 36 godina i tvrdim da, osim Milorada Dodika u svojoj opozicionoj fazi početkom ovog stoljeća, nikada nijedan lider nije na takav način, imenom i prezimenom, izlagao sebe gnjevu tako opasnih moćnika. Nažalost, pokazalo se da je takav njegov nastup tek plod ogromne ambicije da postane “kalif umjesto kalifa”, a ne lider koji shvata svu pogubnost stvaranja minijaturnog kalifata. Ja ne sumnjam u njegov patriotizam, ali sam šokiran njegovim raskošnim, temeljnim nedostatkom obrazovanja. Nesumnjivi su njegovi politički, liderski dar i energija, ali je u ovakvim vremenima donošenja sudbonosnih političkih odluka njegovo uvjerenje o “genetskoj predisponiranosti” za obavljanje funkcija nenadoknadiv hendikep. To je posljedica fakulteta koji je završio, a da ne pričamo i kako ga je završio. Znate, kada Konaković kaže “Ja pripadam onima koji smatraju da Hrvati imaju pravo da izaberu svog legitimnog predstavnika u Predsjedništvu BiH”, to nedvosmisleno ukazuje na nekoliko činjenica. Prvo, on pojma nema o Ustavu BiH; drugo, on ne zna da ni Hrvati u Hrvatskoj, kao ni Mađari u Mađarskoj, ni Srbi u Srbiji, ni Francuzi u Francuskoj… ne biraju svog “legitimnog predsjednika” već to čine građani tih država; treće, on ne zna da ne postoji nijedan, ali baš nijedan primjer demokratski uređene države u kojem su izbori bazirani na etničkom identitetu građana. Mogao bih redati još ovakvih opažanja, ali je za mene najporažavajući zaključak: on ne vjeruje u mogućnost stvaranja građanskog države i pristojnog, demokratskog društva zasnovanog na temeljima jednakosti građana i vladavine zakona. Milorad Dodik mi je jednom prilikom, pet dana nakon ubistva Zorana Đinđića, objašnjavao da on nije nacionalista, ali da se služi nacionalizmom iz nužnosti da skine SDS-ove zločince i kriminalce sa vlasti. Konaković govori da on jeste za građansku državu, ali, eto, Bošnjaci kao još nisu spremni za građansku, sekularnu državu i društvo, pa on zato koketira sa Islamskom zajednicom i bošnjačkim nacionalizmom. Zato sam ga nazvao bošnjačkim Dodikom u nastajanju. Siguran sam da i njega vrijeđa bljuvotina Zorana Milanovića upućena Bošnjacima “Prvo sapun, pa onda parfem!” Ali, nesretnik, ne uviđa da se svojim tragičnim razumijevanjem države upravo slaže sa Milanovićem. I zato se bojim da će državu, on i njegovi jarani sa Fakulteta za sport, budu li u prilici da donose ključne političke odluke, zadesiti sudbina Košarkaškog kluba “Bosna”, u kojem je on, kao danas u kantonu Sarajevo, “vedrio i oblačio”.

Denis Zvizdić je po svom habitusu jedan od najdosadnijih, najuglađenijih i najispraznijih političara u Bosni i Hercegovini. Liči na šefa sale provincijskog hotela, osobe od povjerenja vlasnika hotela koji je tajkun-kriminalac, sa zadatkom da dočekuje rijetke strane goste u hotelu i brine da ih priučeni konobari posluže tako da im ne prospu supu po odjeći.

Emir Suljagić? Prije svega, da li bi to nekadašnji SDP-ovac, DF-ovac i GS-ovac uopće privatio kandidaturu?

Onoliko koliko ga znam, a decenijama ga znam jako dobro, siguran sam da bi prihvatio. I siguran sam da će, prije ili kasnije, a najbolje već sada, upravo on biti jedan od najistaknutijih političkih lidera u zemlji. Upoznao sam ga kao golobradog mladića sa tragičnom, duboko potresnom traumom i iskustvom genocida u Srebrenici. Tri godine je proveo kao dopisnik ‘Dana’ iz Haga: obavio je fantastičan posao! Zahvaljujući njemu, između ostalog, javnosti su postali dostupni historijski izvori prvog reda: “Stenogrami o podjeli Bosne”, razgovori u kabinetu Franje Tuđmana, koji su ‘Dani’ i ‘Feral Tribune’ objavili kao dvotomno izdanje. Nakon toga je magistrirao na univerzitetu u Bologni, a doktorirao u Hamburgu. Radio je dobar posao i kao ministar obrazovanja u sarajevskom kantonu, sve dok ga Lagumdžija nije “pustio niz vodu”. Nakon toga je i u Ministarstvu odbrane BiH, kao zamjenik ministra, ušao u sve pore funkcioniranja državnog sistema odbrane. A onda je briljantno ogranizirao aktivnosti ne registraciji birača za Srebrenicu kroz koaliciju “Povratak” za izbore 2014. godine, zahvaljujući čemu je Ćamil Duraković postao načelnik općine. A kao čelnik Memorijalnog centra u Potočarima napravio je čudo: do njegovog dolaska Memorijalni centar je služio kao pogrebno društvo, kao srebreničke “Bakije”, za organizaciju dženaza žrtava genocida 11. jula. Za samo nekoliko godina otkako je Emir Suljagić došao na njegovo čelo, Memorijalni centar je postao ključna evropska referentna adresa za sva akademska istraživanja o genocidu. Uspostavio je odličnu saradnju sa mnogim sličnim centrima u svijetu, univerzitetima, pa čak i partnerski odnos sa Muzejom holokausta u Washingtonu. Suljagić je, zahvaljujući i njegovim i akademskim i književnim radovima, postao neka bošnjačka kombinacija Simona Wiesenthala i Eliea Wiesela. Malo li je? Ima li slabosti? Naravno da ima i većina je vezana za njegov temperament, koji sve uspješnije usklađuje sa svojim godinama. Obrazovaniji je, ima veće životno iskustvo i puno bolje govori engleski od ukrajinskog lidera Volodimira Zelenskog. Podjednako ga blate mediokriteti i botovi i Stranke demokratske akcije i “fine gradske raje”, ali to je već tipični odnos prema svakome ko toliko odskoči od provincijskog prosjeka.

Pročitajte:  Lagumdžija: Zašto sedmorka ne napravi zajedničku listu, nego lažu Bećirovića; Vojinova kandidatura ide u korist Dodiku

BILI SU JEDINSTVENI KAD JE TREBALO IZBLAMIRATI BOGIĆA BOGIĆEVIĆA

U Vašem tvitu je atribucija „građanske“ pod navodnim znacima. Zašto? Očito je da tim strankama nerado prišivate taj prefiks.

A po čemu se te stranke suštinski razlikuju od SDA? Doskorašnji lider “najgrađanskije” od njih, Naše stranke, je javno obznanio da svake godine, privatno, na godišnjicu smrti Alije Izetbegovića obilazi njegov mezar. Taj isti Peđa Kojović od svog povratka u Sarajevo 2010. godine je neprekidno na budžetskim jaslama: u 2019. godini Parlament BiH nije održao nijednu sjednicu, ali on nije osjetio nelagodu, kao ni poslanici SDA, da primi svih 12 ekstremno visokih poslaničkih plata. Gdje su “građanske stranke” da organizuju bilo kakav protest, akciju, pisanje grafita, demonstracije… povodom makar jednog od hiljadu vrištećih razloga: kriminalne i korumpirane vlasti, bijednog ekonomskog položaja radnika, pljačke države, ubistva Dženana Memića, Davida Dragičevića, Adnana Hadžagića, demografske katastrofe koja pustoši državu, očajnog stanja u zdravstvu, visokom obrazovanju, pravosuđu, sportu, umjetnosti… Kad ste čuli ijednog lidera “građanskih” stranaka da govori o besramnom falsificiranju diploma direktorice Kliničkog centra Sebije Izetbegović i direktora Obavještajne agencije Mehmeda Osmanagića?

Dakle, „Trojka“ i njihov kandidat za Predsjedništvo BiH tema je koja se negdje oko nas provlači pa ima, sigurno, godina, ako ne i godina i po, možda od lokalnih izbora. Hoće li se dogovoriti ili će svako na svoju građansku stranu?

Oni su bili jedinstveni jedino kada je trebalo izblamirati Bogića Bogićevića i osujetiti njegov izbor za gradonačelnika Sarajeva. To je bila jedinstvena šansa za istinsku regeneraciju građanskog bloka. Svjesno su uništili tu priliku, kakva se neće još dugo vremena ponoviti. A učinili su to iz najsebičnijih razloga: ispravno su procijenili da bi se tek Bogićevićevim angažmanom svakome postalo jasno koliko je format njihovog liderstva skroman.

Imate li Vi osjećaj da bi frontmen Naroda i pravde Elmedin Konaković, zapravo, najviše volio kada bi on bio ta opcija, bez obzira šta „okolo“ priča?

Ne samo da imam osjećaj već i informacije koje upravo to potvrđuju. Ako se, pak, ne odluči na kandidaturu učiniće to jedino zbog straha od poraza.

Kako gledate na činjenicu da su Stranka demokratske akcije, Narod i pravda i Radončićeva Stranka za bolju budućnost prihvatile pregovore o zahtjevima HDZ-a za promjenu Izbornog zakona?

Bakir Izetbegović bi, bez ikakve sumnje, kao što je to već učinio “Mostarskim sporazumom” sa Čovićem, prihvatio sve zahtjeve HDZ-a samo da ima, da oproste vaši čitaoci, muda. Zato su mu trebale stranke “ljevice” kako ne bi bio definitivno raskrinkan. Odbijanjem saučesništva u tom zločinu koji bi cementirao i produbio etničku podjelu BiH, SDP i Naša stranka su donijeli odgovornu odluku. Dakle, u trenucima kada i Vijeće Evrope i Evropski parlament i Venecijanska komisija i Evropski sud za ljudska prava jasno negiraju utremeljenost Čovićevih zahtjeva, kada i američka ambasada i Visoki predstavnik Christian Schmidt jasno kaže da će izbori u oktobru biti održani bez obzira na prijetnje HDZ-a, Fahrudin Radončić i Konaković odlaze u Neum da “prave kompromis”. Ima više razloga zbog kojih su to učinili.

Prvo, Radončić na ovaj način vraća dugove Čoviću. Naime, HDZ-ova federalna ministrica finasija Jelka Milićević je prije nekoliko godina poništila, kao drugostepeni organ u upravnom postupku, rješenje Poreske uprave FBiH kojim je Avazu naloženo plaćanje blizu 14 miliona maraka poreskog duga. U Poreskoj upravi su bili očajni: zajedno sa Pravobranilaštvom Federacije su podnijeli tužbu nadležnom sudu u Sarajevu. I znate li kakav je bio ishod? Sud je odbacio tužbu uz obrazloženje da podnosioci tužbe nisu “aktivno legitmirani” za podnošenje tužbe?! Dakle, pravobranilaštvo čiji je zadatak zaštita interesa Federacije BiH nije “aktivno legitimirano” da podnese tužbu radi naplate poreza koji pripadaju budžetu Federacije BiH!? Zanimljivo je da u medijima o ovome skoro da i nema riječi. Ja sam na Facebooku i prilikom jednog gostovanja na N1 televiziji govorio o tome. Zbog toga je Radončić podnio dvije tužbe za klevetu, ali je oba sudska postupka, po nedavnim prvostepenim presudama, izgubio.

S druge strane, Radončić ne propušta priliku da prvi pruži podršku svim zahtjevima i prijedlozima koji dolaze od američke administracije, da Avaz ne bi završio kao Dodikova ATV. Kako je katastrofalni prijedlog kapitulacije pred Čovićevim zahtjevima za promjenu Izbornog zakona u tom trenutku zastupao američki izaslanik Matthew Palmer, to je i on pohitao da ga prvi podrži. On to čini zato što zna da bi se na “prvoj krivini” našao na američkoj “crnoj listi” političara kojima su uvedene sankcije. U Wikileaks papirima koji su objavljeni, ima nekoliko stranica depeša kojima Ambasada SAD u Sarajevu State Departmentu opisuje Radončića. U presudi po jednoj od dvije tužbe za klevetu protiv mene, koje je Radončić izgubio, sud citira dio iz informacije ambasade o njemu: “Radončićeva reputacija bazirana na sumnjivim poslovnim poduhvatima sa partnerima različitog političkog spektra, kombinovana sa njegoviom očitom željom za kontrolom nad pravoduđem radi izbjegavanja procesuiranja zbog korupcije, upućuje da će on tražiti političko savezništvo bazirano na unosnom ličnom dobitku, prije nego na ideološkoj ili čak i etničkoj bliskosti.” U depešama se nalaze i informacije o neuobičajeno bliskim odnosima Radončića sa Dodikom i Čovićem.

S druge strane, Konaković se lako odlučio za “pregovore” u Neumu iz dva razloga: prvog, koji sam već opisao, što se granice njegove spoznaje predstavničkog legitimiteta i njegovog “merhameta” po kojem “Hrvati imaju pravo da izaberu svog člana Predsjedništva BiH” uklapaju u zahtjeve Dragana Čovića. I drugog: u činjenici da je to antidemokratsko, antiustavno, diskriminatorno rješenje pokušao uvaliti američki izaslanik Palmer (već zaboravljeni, onaj koji je u vrijeme Donalda Trumpa i Richarda Grenella sa istom energijom pokušao prodati “rješenje” o zamjeni stanovništva i teritorija između Srbije i Kosova). Konaković je dobro informiran: on zna da Amerikanci sa podozrivošću gledaju na njega, iz mnogo razloga: i zbog navodnog antisemitizma (podrške imenovanju sarajevske osnovne škole po ustaškom kolaboracionisti Mustafi Busuladžiću) i zbog njegovog otpora akcijama LGBT aktivista u Sarajevu i zbog veza sa islamističkim organizacijama u Turskoj (koje su u Njemačkoj zabranjene) i zbog bliskosti sa preminulim sandžačkim muftijom Muamerom Zukorlićem i (“njegovim Bakirom”) sinom Usameom… Zato je Konaković pohitao u Neum. nadajući se da će tako od Amerikanaca kupiti “indulgencije”…

PERIOD NAJBOLJEG NOVINARSTVA U HISTORIJI BiH

Ako je vaša analiza tačna, ona upućuje na prilično sumoran zaključak o patriotizmu, da ne kažem izdaji Bosne, čitavog niza bošnjačkih lidera.

Ni ja ne volim govoriti u kategorijama izdaje, zavjere… Međutim, najbolje je ukazivati na činjenice, pa onda neka svako izvlači zaključke u skladu sa svojim kognitivnim sposobnostima. Nisu pobrojani lideri jedini. Imate Fikreta Muslimovića, jednu od uzdanica Kontraobavještajne službe JNA, koji je poziciju koju je imao kod Izetbegovića starijeg uspio zadržati i kod Izetbegovića mlađeg. A on je i strateg i operativac islamizacije Armije BiH. Samo zahvaljujući tadašnjem članu ratnog Predsjedništva BiH Nijazu Durakoviću ono što je već bilo zaživjelo u praksi nije doživjelo i pravno normiranje. A islamizacija Armije BiH, toliko željena i od Miloševića i Tuđmana, nanijela je, u konačnici, više štete Bosni i Hercegovini nego opsada Sarajeva.

Ili, uzmite bivšeg reisul-ulemu Mustafu Cerića. On se nije vratio u domovinu kada je ona napadnuta, već godinu dana kasnije, kada je izabran za naibu reisa. Jedna od prvih akcija koju je poduzeo bio je zahtjev za zabranu prodaje svinjetine u sarajevskoj tržnici Markale. Dakle, ljeto je 1993. godine, u Sarajevu već odavno nema ni govedine, a “duhovni lider” Bošnjaka traži – zabranu svinjentine! I, naravno, čak i Bosni naklonjeni vodeći svjetski mediji počinju stavljati upitnike nad proklamovanim bošnjačkim karakterom odbrane zemlje. Da ne govorim o njegovim stavovima po kojima je Turska Bošnjacima – majka; ili, pohvala “žestokim vehabijama” koji bi spriječili genocid samo da ih je bilo više u odnosu na “meke”, tradicionalne bh. muslimane… Pa sve do višestrukih posjeta Ramzanu Kadirovu, Putinovom Arkanu u Čečeniji, poznatom do zločina u Ukrajini po tome što daruje bogat peškeš bilo kome poznatom ko ima obraza da mu dođe u goste. Nakon posljednje posjete Čečeniji, samo nekoliko sedmica prije agresije na Ukrajinu, Cerić je objavio da bi Evropa mogla od Rusije učiti “kako integrirati muslimane”. Po okrutnim zločinima koje u Ukrajini čine, vidimo kako ih je “integrirao”.

Ili, uzmite Zlatka Lagumdžiju. Nekadašnji premijer BiH i, naglašavam, ministar vanjskih poslova prije nekoliko mjeseci ubjeđuje javnost da su Rusija i Kina prijatelji BiH, “da ne podržavaju Milorada Dodika, antiustavno djelovanje i narušavanje Daytona”. Doduše, treba znati da ovo govori i netom proglašeni počasni doktor nekog kineskog univerziteta, jedan od najzvučnijih kineskih lobista u BiH, te jedan od čestih govornika na međunarodnim konferencijama u državama “uzorne demokratije”, poput Azerbejdžana velikog demokrate Ilhama Alijeva. Ali, zato smo nedavno saznali da je nekadašnji lider SDP-a u Rovinju kupio četiri apartmana.

I kakav vi zaključak izvlačite iz vašeg opisa bošnjačkih lidera?

Poštediću vaše čitatelje mog zaključka, neka sami zaključuju. Vjerovatno su barem neki od njih čuli ono što sam čuo ja. Navodno je ratni zločinac Mate Boban, rezignirano, nakon rata rekao: “Da sam znao da su Balije ovako potkupljive nikad protiv njih ne bismo ratovali!”

Kako onda Bosna i Hercegovina može odoljeti pritisku HDZ-a i Dragana Čovića za promjene Izbornog zakona koji cementira i produbljuje etničku podjelu države i koji vodi njenoj konačnoj etničkoj podjeli?

Prvo, striktno se pridržavati presuda Evropskog suda za ljudska prava, koje nedvosmisleno govore da je tumačenje konstitutivnosti naroda na način kako to čine Zoran Milanović (na kokainu) i Dragan Čović (bez kokaina) – nonsens. Može zvučati neskromno, ali znam o čemu govorim: naslov mog magistarskog rada, koji sam radio u Bologni 2002. godine i koji je na engleskom objavio tamošnji ugledni univerzitet je “Etnicitet kao izvor legitimiteta političke vlasti, sa osvrtom na dejtonski Ustav BiH”. Zbog aktuelnosti teme razmišljam da ga prevedem i objavim ovdje.

Pročitajte:  Pogledajte kako se na HRT-u razotkrilo savezništvo Elmedina Konakovića i Dragana Čovića (VIDEO)

Drugo, bez ustavnog uređenja baziranog na principima građanske države Bosna i Hercegovina može mrcvariti (neizvjesno koliko dugo) na putu ka (izvjesnom) čerupanju njenog teritorija od Srbije i Hrvatske uz stvaranje muslimanske državice (koja bi u ovakvoj Evropi – per definitionem – bila osuđena na nestanak).

Treće, pregovaračka strategija zagovornika građanske BiH morala bi biti znatno korigirana. Sada imamo situaciju u kojoj su polazne pregovaračke pozicije HDZ-a i Zagreba maksimalističke: i etničko glasanje i nejednaka vrijednost glasova građana u skladu sa etničkom pripadnošću i (i u skladu sa kantonom u kojem žive ) i praktično uskraćivanje pasivnog biračkog prava građana koji pripadaju “nekonstitutivnim narodima” i pravo na ovim principima izabranih domova naroda parlamenata da etničkim vetom blokiraju svaku odluku zastupničkih doma, domova građana… Na ovakvu maksimalističku poziciju treba odgovoriti maksimalističkom građanskom pozicijom: jednakim pravom glasa za sve građane (“jedan čovjek-jedan glas”), ukidanjem domova naroda, ukidanjem Predsjedništva BiH, uvođenjem funkcije predsjednika Bosne i Hercegovine koji se bira na direktnim izborima… Dosadašnji pregovori su besmisleni, ali zato ne i manje opasni po budućnost ove države, upravo iz razloga potpuno različitih polaznih pregovaračkih pozicija: HDZ i Zagreb hoće sve i hoće odmah, Izetbegović, Radončić i Konaković bi im to i dali kada bi bili sigurni da ne bi morali seliti iz Sarajeva nakon toga zbog bijesa građana, a građanske stranke se skrušeno skoro izvinjavaju što su za evropske principe.

Da ne bih bio pogrešno shvaćen: ovim govorim o polaznim pregovaračkim pozicijama, a ne o rješenju koje mi se čini razumnim, kao mjera neizbježnog kompromisa i odmaka od početnih pozicija svih strana u pregovorima. Dakle, ja mislim da u sadašnjem trenutku insistiranje na isključivo građanskim principima nije realno. To znači da je nužno prihvatanje načela konstitutivnosti kao instituta zaštite kolektivnih, etničkih prava konstitutivnih naroda i to kroz postojanje domova naroda sa striktno definiranim nadležnostima u svim pitanjima koja se tiču nacionalnih prava tih naroda: prava na ime, jezik, religiju, kulturu, tradiciju… Ni manje, ali ni više od toga! Time bi bila zadovoljena činjenica da je Hrvatska u nedavno usvojeni “Strateški kompas” Evropske unije uspjela ugurati konstitutivnost naroda u BiH, unatoč otvorenom protivljenju Njemačke, te zemalja Beneluksa i Skandinavije. Svako popuštanje hrvatskim nacionalistima i svim rušiteljima države Bosne i Hercegovine pravi paralizirajuću karikaturu od države. Uzmite samo ovo: ako HDZ tvrdi da je nelegitiman izbor Željka Komšiča za člana Predsjedništva BiH zato što su za njega glasali većinom Bošnjaci, znači li to da je nelegitiman i izbor – zbog kojeg sam beskrajno ponosan na Sarajevo! – Saše Magazinovića i Peđe Kojovića u Zastupnički dom Parlamenta BiH sa listi građanskih stranaka? U Kantonu Sarajevo, u kojem su oni izabrani, barem 90 procenata glasača su Bošnjaci, a od četri zastupnika izabrali su dvojicu koji su Srbi. Dalje, znači li to – a znači po zahtjevu HDZ-a – da više nikada nijedan Bošnjak, Srbin ili Hrvat iz neke građanske stranke neće moći biti u domovima naroda? Ili, znači li to da je nelegitiman i načelnik općine Vareš Zdravko Marošević, nekadašnji pripadnik Hrvatskog vijeća obrane i aktuelni član HDZ-a, kojeg su na direktnim izborima izabrali bošnjački glasači, koji čine ubjedljivu većinu u Varešu? Ili izbor Srđana Mandića, Srbina, načelnika sarajevske Općine Centar, kojeg su svojim glasovima izabrali Bošnjaci?

Iz svih navedenih razloga, smatram da je vrlo racionalan prijedlog mudrog Ive Komšića, prema kojem ovaj, jedini mogući model za demokratsku, funkcionalnu državu, treba zvati evropskom, a ne građanskom Bosnom i Hercegovinom.

Jeste li vi optimista ili pesimista kada su u pitanju izgledi BiH da prebrodi postojeću, dugotrajuću agoniju?

Mislim da, u konačnici, sve zavisi od onih koji su spremni boriti se za ovu zemlju, unatoč postojećim političkim strankama. Uostalom, i agresija na BiH je to pokazala. Da nije bilo Armije BiH danas ne bi postojala BiH. Tek se sada, nakon ruske agresije na Ukrajinu, vidi kakva je to herojska armija bila. Šta bi bilo od Ukrajine da joj je, kao Bosni i Hercegovini, prije početka agresije uveden embargo na naoružanje koji je trajao sve do kraja rata? Zapad je pomogao okončanju rata, ali tek kada se uvjerio u odlučnost branitelja BiH. Isto važi i danas: onoliko koliko su zagovornici evropske BiH spremni da se za nju bore toliko će ona i biti građanska. Naš problem su naše stranke. Za sve njih, manje ili više, važi sjajan opis Kurta Bassuenera: “Politička elita u BiH se sastoji od veze između politike, biznisa, organizovanog kriminala i medija (ja bih dodao i vjerskih zajednica), u sve tri etničke grupe. A njihovi glavni interesi su: mogu li zadržati sve što pokradu, mogu li opstati na položaju kako bi nastavili krasti, mogu li izbjeći svaku odgovornost, bilo političku ili zakonsku. A ovaj sistem im to dozvoljava – ništa što im Evropska unija može ponuditi nije bolje od toga. I to je razlog što nema nikakvog pomaka naprijed.”

Naše stranke su postale preduzeća u vlasništvu lidera i uskog kruga ljudi oko njih. Vidjeli ste kako je prošao čak i Bogić Bogićević. Znate li ijednu u kojoj bi se na vrhu izbornih lista mogli naći Ivo Komšić, Slavo Kukić, Jusuf Trbić, Adnan Ćerimagić, Dino Mustafić, Jasmin Mujanović, Štefica Galić, Vlado Azinović, Nerzuk Ćurak, Husnija Kamberović, Jasmila Žbanić, Dragan Bursać, Harun Karčić, Edina Bećirević, Amra Zulfikarpašić, Miro Lazović, Denisa Sarajlić-Maglić…?

Haj’mo mi malo i do Crne Gore, već smo profurali termin i otišli u reklame: kontroverzni dobitnik nagrade “Miroslavljevo jevanđelje“ i brat mitropolita SPC-a Joanikija Milutin Mićović kritikovao je formiranje manjinske vlade, tvrdeći da će proizvesti konflikt u Crnoj Gori – isti kao u Ukrajini. Ovaj vikend ste proveli u Crnoj Gori, pa me interesuje šta kažu stanovnici te države na ove, valjda, najave, ili prognoze, i koliko je ukrajinski scenarij moguć u toj državi, ali i u Bosni i Hercegovini?

U Crnoj Gori sam proveo više od 30 posljednjih vikenda i dobro poznajem tamošnje prilike. Pogubnost njemačke politike u odnosu na ruske planove prema Ukrajini je bilo identično pogubnosti, ne samo njemačkoj, već i američkoj i britanskoj, prema onome što je Aleksandar Vučić, preko Srpske pravoslavne crkve i tamošnjih prorusko-četničkih stranaka, uradio Crnoj Gori. Nažalost, pokazalo se da “dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”: zahvaljujući zločinačkoj agresiji Rusije na Ukrajinu Zapad je konačno shvatio šta su posljedice i koja je cijena podržavanja i toleriranja “Srpskog sveta”. Crna Gora je za nepune dvije godine vlasti crkvene vlade vraćena decenijama unazad, došavši na ivicu građanskog rata. Od države koja je bila lider u evropskim integracijama dovedena je u situaciju da je Odjel za Crnu Goru u Direktoratu za proširenje Evropske unije u Briselu – ukinut! Prije par dana, pod pritiskom Zapada, izabrana je nova vlada, ali na čelu sa Dritanom Abazovićem, zahvaljujući čijem učešću u prethodnoj je Crna Gora i doživjela sunovrat. I za Crnu Goru i za Bosnu i Hercegovinu važi isto: samo zahvaljujući ruskoj invaziji na Ukrajinu obje zemlje su, za sada, izbjegle najcrnji scenario. Odnos Srbije prema Crnoj Gori praktično je identičan odnosu Rusije prema Ukrajini: radi se o negiranju postojanja nacije čiji pripadnici čine većinu građana, njihove crkve, države, historije, kulture, tradicije. Razlika, i to po Ukrajinu tragična, je to što je Crna Gora članica NATO saveza. Najviše zahvaljujući tome, te veličanstvenom građanskom, nenasilnom otporu Crnogoraca i mudroj, državničkoj politici predsjednika Mila Đukanovića, Crna Gora nije već postala tek jedna od mnogih izbornih jedinica “Srpskog sveta”.

Ima tome dvije, tri godine kada sam Vam poslao poruku da je vrijeme da se vratite u novinarstvo, ili novinarstvu, a odgovorili ste mi nešto kao „ne d’o Bog nikom“. Ipak, nikako da otjerate to novinarstvo od sebe. Na Gradskoj televiziji Podgorica uređujete i vodite emisiju „Hej, Sloveni“, a i Vaši komentari na Twitteru skraćena su verzija nečega što bi nekad bili tekstovi u Vašem magazinu ‘Dani’. Generalno, gdje je sada novinarstvo u BiH i da li se nekad sjetite onih, ko bi to tada rekao jer smo vjerovali da samo bolje može biti, divnih vremena kad su se urednici i novinari štampanih izdanja „Slobodne Bosne“ i „Dana“ utrkivali ko će svakog četvrtka biti bolji, svježiji, informisaniji?

Sjećam se našeg dopisivanja. Ja sam nakon 26 godina života za novinarstvo bio “dobrovoljno prinuđen” da ga napustim. Sve do septembra prošle godine, uz povremene krize, mukotrpno sam se devet godina liječio od “ovisnosti”. A onda me moja bliska prijateljica, sjajna novinarka Tamara Nikčević “primorala” da petkom uređujem i vodim emisiju na Gradskoj televiziji u Podgorici. Radi se o novopokrenutoj javnoj televiziji, pravom čudu, najboljoj gradskoj televiziji od Vardara pa do Triglava. Kako petkom svakako nema rasprava pred sudom moje advokatske obaveze ne trpe, Podgorica nije daleko, a volim Crnu Goru – pokleknuo sam.

Gašenjem nedjeljnika “Dani” i “Slobodna Bosna” okončan je i period najboljeg novinarstva u historiji Bosne i Hercegovine, započet pokretanjem “Omladinskog programa” na Radio Sarajevu 1987. godine. Ja sam imao sreću da novinarstvo učim od najboljih: Bore Kontića, Senada Hadžifejzovića i Slobodana Svrze. Zahvaljujući njima, te Senadu Avdiću, pokojnom Kemalu Kurspahiću, Nenadu Pejiću, Ozrenu Kebi i Ivici Puljiću, Sarajevo je prvi i jedini put (uz poseban status Splita iz vremena Kulušićeve “Slobodne Dalmacije” i nenadmašnog Ferala) bilo centar najboljeg novinarstva na području Jugoslavije. Sa beskrajnom nostalgijom, kao na najljepše dane mog života, gledam na taj period. Prije desetak godina sam pitao mog prijatelja iz Beograda, sjajnog novinara Slavišu Lekića, nedavno preminulog, zašto piše samo na Twitteru. “Zato što nemam gdje drugo da objavim”- odgovorio mi je. A našeg razgovora se sjetim često, svaki put kad me “prsti zasvrbe”, a ja nemam gdje da objavim. Vjerovatno bih i imao gdje, ali odustanem od pisanja kad pomislim kakve bi posljedice mogao imati medij koji bi objavljivao moje tekstove. Zato neka Twittera!

- Advertisement -
- Advertisement -

Najnovije

Parlament BiH danas o budžetu i izbornom zakonu

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH bi na sjednici zakazanoj za danas trebao da razmatra principe Prijedloga zakona o budžetu...