Piše:Mladen Obrenović (Al Jazeera)
Vojislav Šešelj nije bio na izricanju prvostupanjske presude, niti ga je puno zanimalo to što ga je Haški sud oslobodio optužbi koje su mu stavljane na teret. Neće biti ni na izricanju žalbene presude za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja – prvoj odluci Rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove u Haagu.
„Mene to ne interesuje kao neki pravni problem. Kad stigne presuda, možda ću je pročitati ili objaviti, kao što uvek radim sa svim haškim dokumentima, ali se ponašam kao da toga nema“, rekao je ovih dana Vojislav Šešelj, prvostupanjskom presudom oslobođen po svim točkama optužnice. A one su ga teretile za ubojstva, nehumana djela, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, istrebljenje i napade na civile na području Vojvodine, Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
„Ne znam šta će biti i hoće li biti potvrđena prvostepena presuda. Toliko me mrze da bi mi najradije to preinačili u doživotni zatvor, a po anglosaksonskom pravu to ne može. Oni sve mogu i do sada su kršili sve što su hteli“, dodao je Šešelj, u svom stilu.
Povijest njegovog antagonizma prema Haagu traje najmanje 15 godina, iako je i prije odlaska u haški pritvor vrlo oštrim riječima znao govoriti o tužiteljima i sucima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Sve je, tokom suđenja, dobilo znatno šire dimenzije, pa se uz vrijeđanje i psovke vrlo često i na oštar način znao obraćati međunarodnim pravnim stručnjacima. O tome svjedoče i video-zapisi, ali i brojne knjige koje je napisao u pritvoru, neke od njih i vrlo maštovitih i vulgarnih naslova.
Privremeno je pušten na slobodu zbog pogoršanog zdravstvenog stanja 2014. godine, nakon jedanaest godina provedenih u pritvoru. Dvije godine kasnije u prvostupanjskom postupku oslobođen je svih optužbi. Nastavio je političko djelovanje i, kao zastupnik svoje Srpske radikalne stranke, izabran u srbijanski parlament.
Davanje legitimiteta ideji ‘velike Srbije’
Ne prejudicirajući žalbenu presudu, Al Jazeera je u komentaru dosadašnjeg toka suđenja, ali i Šešeljevog lika i djela za mišljenje upitala osobe koje su na svojoj koži iskusili strahote rata – bili prognani iz svojih domova, završili u logorima, izgubili najmilije.
Hrvati iz Vojvodine, a prema procjenama najmanje 30.000 njih, moralo je napustiti svoje domove i život nastaviti u Hrvatskoj, ne samo da su bili razočarani prvostupanjskom presudom, nego im je, po riječima Zlatka Žužića, nekadašnjeg žitelja Hrtkovaca, sela kod Rume, „dostojanstvo pogaženo, a sve civilizirane vrijednosti zapaljene na lomači ljudskog ludila i ekstremizma“. Prepričavajući događaje s početka ’90-ih, svjedoči kako je Šešelj došao u njihovo selo i javno pročitao popis imena Hrvata koji moraju iseliti.
„I ne samo u Hrtkovcima, nego i drugdje u Srijemu, potom u vukovarskom kraju i drugim dijelovima Hrvatske, Šešelj je svojim agitiranjem, zastrašivanjem i govorom mržnje sudjelovao u toj velikosrpskoj politici koja je rezultirala ratovima, progonima, zločinima“, govori Žužić, koji je i urednik glasila Zov Srijema, te glavni tajnik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.
Navodi kako mu „emocije prorade“ svaki put kad govori o tim, teškim vremenima. Sjeti se često i svog suseljanina Milana Štefanca, „dobrog, poštenog i vrijednog seljaka, u pravom smislu riječi, kojeg su ubili samo zato što je bio Hrvat“.
Vukovarska sjećanja
I u obližnjem Vukovaru pamte Šešelja – i u danima prije rata, ali i tokom posjeta srpskim dobrovoljcima koje je slao na ratišta u Hrvatsku, a kasnije i u Bosnu i Hercegovinu. Pričaju kako je u rano proljeće 1991. godine, uoči početka rata, obilazio sela sa srpskom većinom u vukovarskom, vinkovačkom, osječkom kraju i držao „zapaljive“ govore.
Danijel Rehak, vukovarski branitelj i potom zatočenik srbijanskih logora, konstatira kako će i eventualna oslobađajuća drugostupanjska presuda biti potvrda da huškanje na progone, zločine i rat, o čemu svatko malo duljeg pamćenja može svjedočiti u slučaju lidera radikala, zapravo ostati nekažnjeno.
„Sve to će biti i poruka za budućnost da takvo ponašanje nije kažnjivo i da i drugi mogu sve to raditi. Nažalost, pokazuje se svako malo da međunarodna zajednica cijeni samo silu i da poštuje samo silu. Ispada da moraš biti bahat, bezobrazan, pokazivati silu kada god to možeš i gdjegod to možeš kako bi te međunarodna zajednica cijenila i poštovala. Neshvatljivo mi je sve to, ali je tako“, ukazuje Rehak.
I godine koje je proveo u haškom pritvoru, ponašanje u haškoj sudnici, ali i sve poruke koje je slao nakon povratka iz Haaga Rehak označava kao „jedno veliko izrugivanje sudu, pravdi, ali i žrtvama“.
„Već godinama jednostavno ignorira i omalovažava sud. Pravo je pitanje zašto mu se to dozvoljava. Kada bih ja tako nešto napravio i ponašao se na takav način, doživotno bi me zatvorili, a Šešelja oslobode“, dodaje.
Nimalo bezazleni nastupi
Rat na prostoru bivše Jugoslavije ostavio je mnoge žrtve, uništene živote i imovinu. Baš kao i Rehak, tako je i Murat Tahirović preživio zatočenje u logoru. Danas je na čelu Udruženja žrtava i svjedoka genocida, čije je sjedište u Sarajevu. I on smatra da Šešeljevi javni nastupi, zapravo, „predstavljaju ruganje svima, pogotovo žrtvama, i sve to nanosi puno štete svima – iako nisu nimalo bezazleni“.
„Šešelj jeste huškao na rat i ne samo riječima, nego i djelima pokazivao šta treba raditi jer je imao svoje vlastite jedinice, budući da su ‘Beli orlovi’ su bili jedinica koje je kontrolisala Srpska radikalna stranka i koja je djelovala i na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine, nego kasnije i na Kosovu. Postoje i konkretna djela koja su, za ‘Bele orlove’, navedena u optužnici. Zato mi je bilo čudno kad su ga oslobodili“, navodi Tahirović.
No, smatra i kako je činjenica da je „Šešelj svojim huškanjem nanio zla ne samo Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, nego i Srbima“. „Najveći problem je nanio Srbima u Hrvatskoj među kojima je bilo jako puno njih koji su vjerovali Šešelju da će granica ‘velike Srbije’ biti Karlobag – Karlovac – Virovitica. Na kraju su ti ljudi ostali bez domova, jako malo ih je ostalo, a doprinos je tome dao Šešelj svojim nastupima i prozivanjem ljudi da se odupru stvaranju Hrvatske“, konstatira Tahirović.
Negiranje srebreničkog genocida
Mnogo se toga u političkom djelovanju, nastupu i retorici nije promijenilo u posljednjih 30-ak godina. Prema stajalištu Tomislava Markovića, novinara i književnika, te zamjenika glavnog urednika portala XXZ magazin, „Šešelj je dosledan u svom preziranju i ponižavanju ne samo međunarodnog pravosuđa, već i same ideje pravosuđa i pravde“.
„Suština njegovog političkog delovanja već trideset godina je nepromenjena: to je rušilački pohod na svaku pomisao o normalnom suživotu ljudi koji pripadaju različitim nacionalnostima, to je progon i zatiranje svih ljudskih bića koja ne pripadaju njegovoj, srpskoj naciji. Njegov svetonazor je nedvosmisleno fašistički i kao takav usmeren protiv svakog civilizacijskog dostignuća boljeg dela čovečanstva, uključujući tu i instituciju suđenja zločincima za njihova nedela“, ukazuje Marković.
Smatra i kako je, zbog svega toga, „ruganje žrtvama integralan deo Šešeljevog nakaradnog pogleda na svet, jer je jedan od najagilnijih proizvođača nacionalističke paranoje, što ga čini nesposobnim da uopšte vidi drugog čoveka“.
„Šešelj živi okružen neprijateljima srpstva koji ga opsedaju na svakom koraku“, napominje Marković.
Kao ilustraciju svojih riječi navodi nedavni Šešeljev susret s Kadom Hotić, srebreničkom majkom koja je u genocidu 1995. godine izgubila petero članova uže obitelji, uključujući supruga, sina i dva brata.
Na njezinu konstataciju „Ja sam majka Srebrenice“, prilikom susreta pred Specijalnim sudom u Beogradu gdje traje suđenje za zločine u Kravici, odgovorio je „Šta ja tu mogu?“.
„Možda vam je sin nevin stradao, a možda i nije. Ja ne znam ni ko vam je sin bio, ali nije bio genocid i nije ubijeno 7.000 ili 8.000 nego je streljano 1.200. Tu priču možete mačku o rep da zakačite – ona više ne prolazi“, rekao je Šešelj i okrenuo joj leđa.
„Šta drugo očekivati od čoveka čije su dobrovoljačke formacije sejale smrt i progonile nesrbe da bi ostvarile Šešeljev politički ideal – stvaranje ‘velike Srbije’“, zaključno pita Marković.
Kao da je presudu pisao sam Šešelj
Tomislav Marković smatra da je presuda kojom je Vojislav Šešelj na Haškom sudu oslobođen zapravo „skandalozna i predstavlja jedan od apsurdnijih sudskih dokumenata“. Potvrda takve presude po njemu bi bila „potpuna abolicija ratnog huškanja i podsticanja na zločine“.
„Na primer, nekažnjivo je pozivati na proterivanje Hrvata iz Srbije, jer to nije ratno huškanje, već ‘iskazivanje alternativnog političkog programa’. Nekažnjivo je propagirati da se neka teritorija ‘očisti od ustaša’ ili da se ‘četnici osvete balijama’, jer to nije nagovaranje na etničko čišćenje, već ‘podizanje morala vojnika’. Nekažnjivo je i masovno proterivanje nesrpskog stanovništva, jer sud kaže da je tu reč zapravo o humanitarnoj akciji, a transport autobusima je humanitarna pomoć civilima koji su bežali iz ratom zahvaćenih područja“, nabraja Marković.
Za prvostupanjsku presudu Šešelju kaže da je pisana „u potpuno šešeljevskom duhu, kao da je pisao Šešelj, jer takvo cinično izvrtanje istine deluje kao šešeljevsko ruganje žrtvama, jedan kroz jedan“. Ukoliko presuda bude potvrđena, dodaje, „ona će predstavljati ohrabrenje budućim ratnim huškačima, jer mogu pomisliti da će za svoja zlodela proći nekažnjeno“.
Ciničan pristup i ignorantski stav
Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov, ujedno i jedan je od lidera hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, ukazuje kako je Šešelj „od početka suđenja zauzeo jedan rijetko viđeni cinični pristup i ignorantski stav ne samo kada je riječ o sudskome postupku i njegovu vođenju, nego i o razlozima suđenja“.
Po njegovim riječima, niti jedna pravomoćna presuda Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u Den Haagu „nije se referirala na stvaranje klime i uvjeta da se zločini dogode, odnosno onih aktivnosti koje su bili u funkciji nastanka ratnih zločina“.
„Stoga je za građane hrvatske nacionalnosti u Vojvodini tako što teško prihvatljivo, jer bi na taj način izostalo kažnjavanje za zločine koji su se dogodili nad njima ’90-ih godina. Zadovoljština za žrtve tako će, naime, izostati. A pitanje je hoće li je onda ikada i biti“, konstatira Žigmanov.
„Bez obzira kakva sudska odluka bila, nema te presude za Hrvate iz tih krajeva koja bi bila zadovoljština za protjerivanje s ognjišta, gubitak materijalnog i duhovnog bogatstva, zdravlja i života. Oslobađajućom presudom daju legitimitet ideji ‘velike Srbije’, ali i dokazuju da pravo uvijek nije i pravda“, konstatira Žužić.
Presuda: Govori kao podizanje morala
„Što se tiče navoda da je Šešelj u svojim govorima poticao na činjenje zločina, većina članova Pretresnog vijeća nije mogla odbaciti razumnu mogućnost da su neki od tih govora održani u kontekstu sukoba i da im je cilj bio podizanje morala njegovih vojnika, a ne njihovo pozivanje da nemaju milosti ni prema kome […]
Pretresno vijeće je zaključilo da su njegovi drugi govori predstavljali jasne pozive na protjerivanje i prisilno premještanje Hrvata. Međutim, tužiteljstvo nije dokazalo da postoji uzročno-posljedična veza između tih govora i počinjenih zločina“, navodi se u presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.