Prije tačno šest godina 17. januara 2017. godine uvedene su prve američke sankcije trenutnom predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku. Iako je nakon odluke američke vlada ova vijest dočekana sa euforijom u probosanskim političkim krugovima, pokazalo se zapravo nije donijela ništa.
Tadašnja američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack je kazala kako su sankcije uvedene zbog opstrukcije Dejtonskog mirovnog sporazuma.
“Milorad Dodik se usprotivio Ustavnom sudu BiH i prekršio zakon, te predstavlja značajnu prijetnju u vezi sa ometanjem provođenja Dejtonskog sporazuma”, kazala je tada Cormack. Sankcije su uvedene jer je Dodik ignorisao odluku Ustavnog suda o proglašenju 9. januara neustavnim, te raspisivanja referenduma o pomenutom prazniku, koji je također proglašen neustavnim.
Sankcije su objektivno bile simboličnog karaktera, Dodiku je zamrznuta imovina u SAD-u koju prema njegovim riječima nije ni imao, zabranjeno poslovanje, te mu je uvedena zabrana putovanja u SAD. Dodik je protumačio kao osvetu odlazeće američke administracije, iako je ambasadorica Cormack ostala u BiH i nakon dolaska Donalda Trumpa na poziciju predsjednika SAD-a.
Odluka o uvođenju sankcija je izazvala veliku pažnju javnosti u BiH, a mnogi, poput bivšeg predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije, su govorili kako je to početak kraja Milorada Dodika. No do kraja nije došlo, naprotiv jasno je da je danas Dodik politički mnogo snažniji i stabilniji nego te 2017. godine. Opozicija u RS-u je u potpunom rasulu, a poražavajući rezultat na izborima u oktobru prošle godine su pokazali da je Dodikova vlast u RS-u nikad jača.
Kada je riječ o promjeni politike, ni o tome se ne može govoriti, Dodik i dalje na sve načine slabi državu BiH, zahtijevajući povratak nadležnosti na nivo entiteta, te osporavajući presude Ustavnog suda BiH. Nastavlja sa obilježavanjem neustavnog dana RS-a, koji je iz godine u godinu sve “bogatiji”.
Na vanjskopolitičkom planu situacija je daleko gora nego prije šest godina. Dodik nastavlja sa proruskom politikom, izigravajući navodnu neutralnost. U jeku zločinačke agresije na Ukrajinu, Dodik se u Moskvi sastao sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. I dok se čitav slobodan svijet solidariše sa otporom ukrajinskog naroda, Dodik se svrstao na stranu ruskog agresora. Podržao je i ilegalne referendume u okupiranim područjima u Ukrajini, a finalni čin je bio davanje odlikovanja RS-a Putinu.
Američke vlasti su proširile paket sankcija Dodiku u januaru prošle godine, no kao i ona odluka iz 2017. godine pokazalo se da je simboličnog karaktera. U aprilu 2022. godine sankcije Dodiku je uvela i Velika Britanija. No ni to nije pretjerano uznemirilo predsjednika RS-a.
Sankcije kojih se Dodik najviše boji su one koje bi mogle uvesti zemlje EU. No zbog unutrašnjih previranja i protivljenja Orbanove Mađarske sankcije do sada nisu uvedene. Dodik također iz krugova EU ima snažnu podršku i u vidu hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.
Mnogi se s pravom pitaju zbog čega izostaje snažnija reakcija američke administracije, koja sasvim sigurno ima mehanizme kojima bi “obuzdala” Dodika. Jedna od teorija je da Amerikanci ne žele rizikovati eskalaciju nestabilnosti u BiH, a sasvim sigurno ne žele ni da ugroze poziciju koju imaju kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kojeg smatraju najbitnijim faktorom stabilnosti u regionu.
Ostaje da se vidi da li će američka administracija, ali i EU reagovati snažnije na antidržavna i evidentno proruska djelovanja Milorada Dodika, no u trenutnim geopolitičkim okolnostima teško je očekivati da se to može desiti u skorije vrijeme.