Sinanović: S našim zabludama idemo ka propasti civilizacije i tradicijskih vrijednosti

preporučujemo

Mirsad Sinanović smatra da je umjetnost danas, kao po nekim diktatima odozgo, u funkciji destrukcije čovjeka i svijeta. Time umjetnost obesmišljava svoje postojanje. Kako dalje navodi, moderna umjetnost dokazuje se autorovom individualizacijom, rušenjem svega postojećeg, pogotovo uspostavljenih bilo kakvih načela. U vremenu smo velikih naučnih dostignuća, a idemo ubrzano našoj propasti, što govori da napredak nauke nije i napredak u otkrivanju istine. I teško je, prema njegovim riječima, objasniti zašto se niko ne vraća tradicionalnom znanju kada ovako ubrzano s našim zabludama idemo ka propasti civilizacije i tradicijskih vrijednosti.

Književnik, novinar i publicist Mirsad Sinanović nedavno je objavio knjigu Kolonija, čija su dešavanja smještena u mjesto Brod na Drini sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ova zbirka sastavljena od 25 priča, koje su međusobno isprepletene toliko da čine gotovo romanesknu strukturu, razglednica je vremena neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata u Foči, u kojoj su likovi, prinuđeni od komunističkog režima, ostavili život na selu i počeli živjeti u montažnim barakama kolonije, radeći u pilani, ostvarujući na taj način tzv. Petogodišnji plan Josipa Broza Tita o razvitku privrede. Kako u svojoj recenziji Kolonije navodi bh. režiser Mirza Pašić, ovo djelo na odličan način prikazuje uzroke prijašnjih i potonjih stradanja muslimana na ovim prostorima. Sinanović nas perom majstora pisane riječi, neobičnom kompozicijom djela, provodi kroz naizgled odvojene priče, čiji se likovi opetuju, tako da čitalac nije siguran da li čita zbirku priča ili roman.

Mirsad Sinanović, poznat i po svom drugom imenu Mirza, od ranije je poznat kao autor romana. On je, naime, prije pet godina objavio Sokollu Mehmed-paša, roman o Mehmed-paši Sokoloviću, 2008. je izdao Ajvaz u Akhisaru, 2007. Kulin, 2005. San Hasana Nazira te 2003. godine Žrtvovanje vuku. Također, autor je i knjige ratnih reportaža Smrti i pobjede, knjige Merdžan-kaduna – Male priče o velikim ljudima i zbirke političkih eseja Bosna između Washingtona i Daytona. Predsjednik je Udruženja novinara i medijskih radnika “Nino Ćatić”, a ratne 1994. godine dobio je priznanje Udruženja novinara Bosne i Hercegovine za najboljeg reportera.

S obzirom na to da mu je ovo prva zbirka priča koja nas opet vezuje za njemu omiljenu formu romana, na početku razgovora za Stav Mirsad Sinanović objašnjava kako je, kada i na koji način osmislio raditi na Koloniji.

“Ja sam u penziji i tek u ovim poodmaklim godinama naviru mi sjećanja na moje rano djetinjstvo. Negdje u mojoj nutrini ostalo je vijuga, kao sječivo u meni koje mi ne da mira, koje traži da se vratim u to moje najranije djetinjstvo u obliku nostalgičnih sjećanja, da vratim na traku sve one koje sam poizdalje kao dječak posmatrao i pitao se zašto se to stradalačko njima događa, tražio iako tada nisam mogao naći odgovore. Moji roditelji, bez škole, došli su sa sela da žive u montažnim kućama, da rade u šumskom preduzeću, a na selu su imali veliku porodičnu kuću, zemlju i stoku i mogli su više nego skromno da žive, a nakon pritiska partijskih ljudi došli su da žive teškim životom u koloniji. Moj otac i majka, kao i mnogi u koloniji, po dekretu Partije, ostavili su namaze, svoje običaje, obrede, što se odrazilo na njihovo ponašanje, sve zarad ‘bratstva i jedinstva’, kako se to od njih tražilo. U novom načinu života puno se trošio alkohol, u neuvjetnoj koloniji živjelo se razvratno, živjelo se u krađama svega, svađama i ogovaranjima, sve kako bi se pred drugima pokazali da će nešto značiti u ovakvom svijetu”, na početku nam kaže Mirsad Sinanović, uz napomenu da se sve ovo pokazalo kao uzrok njihove stradalačke linije života, svakodnevnih nemira i sukoba koji su ih survavali u nepovrat. Ova tema ga, kako kaže, proganjala godinama i uspio ju je na kraju realizirati i u formi knjige.

Knjigu Kolonija Mirsada Sinanovića čini, kako je navedeno, ukupno 25 priča. Radnja se odvija u jednom malom mjestu, a montažne kuće, tj. barake koje su u tom mjestu podignute s onima koji su preko noći doselili iz više krajeva i s onim što se između njih događa u protoku vremena čini tu radničku koloniju.

“Vrijeme radnje su sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada se u postratnom periodu započelo s industrijalizacijom. Tada su nakon razgovora s partijskim ljudima mnogi sa sela odlazili u grad da rade u fabrikama, ostavljali porodične kuće, zemlju i stoku i silazili u grad da žive u barakama, za malu platu, bez neke dugoročne perspektive, koja se nudila mlađim generacijama. U mjestu u kojem se radnja događa nije bilo mosta, srušen je u toku rata, a valjalo ga je izgraditi. Vlasti su kupile šest gatera i brentu kako bi formirali šumarsko preduzeće koje se trebalo baviti rezanjem i prodajom šumske oblovine s obzirom na to da je priroda ovog kraja bila izuzetno bogata šumom. Dakle, nakon mosta, trebalo je praviti preduzeće. I treće, trebalo je neposredno kod preduzeća montirati oko stotinu baraka ukrug u kojima bi živjeli radnici, oni koji su sišli iz okolnih sela.

Sve ovo su gradili zarobljeni Nijemci u toku rata, a nakon što su ovo troje izgradili, pušteni su na slobodu. Neki od Nijemaca su ostali da žive u koloniji, zaposleni u novoizgrađenom šumskom preduzeću. Nijemci su iza sebe ostavili malo naselje s doseljenicima, siromašnim radnicima, različitih nacionalnosti, vjera, kultura, ubjeđenja i ideja. Ja sam danas u poodmaklim godinama i sjećam se tog njihovog šarenila u životu, koje između njih dovodi do mnogih sukoba, a njih je nametalo novo vrijeme koje ima svoje strukturalne uzuse kojih se trebalo pridržavati. Svi sukobi u koloniji počinju od novih ideoloških uzusa, a kod stanovnika dolazi do unutarnjih nemira bez da oni i znaju njihove uzroke, samo ih predosjećaju”, dodao je on.

Priče u Koloniji su zaokružene cjeline, imaju sve svoje naslove, ali ih vezuje jedinstvo vremena i prostora, radnje i likova. U pričama se ponavljaju isti likovi i sve priče imaju romanesknu radnju koja ih okuplja u jednu cjelinu i u njoj se razvijaju sva događanja.

“Zato moji prijatelji kažu da je ovo roman. Složio bih se s njima. Mnogo je isprepletenih, raznovrsnih likova, a nema glavnog junaka. Zato je glavni junak djela upravo kolonija. Sve se u njoj događa, svi likovi su podjednako prisutni, niti jedan ne dominira, ne vodi i ne podstiče neku glavnu radnju. Pošto ta glavna radnja ne postoji u ovoj knjizi, ovo je zbirka priča koja ima romanesknu strukturu. Ovakav pristup pričama u djelu dao mi je prostora da se više posvetim gradnji mojih likova sa svim njihovim moralnim suočavanjima, stremljenjima, stradanjima, življenjima na ivici života koje im donosi svaki novi dan. Posebno me zanimao taj njihov život na ivici, ti dani između stradanja i uspona, pobjeda i poraza, tj. kako se takva svakodnevnica odražavala na njihove porodice, psihu, život općenito, a posebno kako se ta stradalačka sudbina odražavala na formiranje njihovog karaktera, na njihova reagiranja na takvu svakodnevicu”, objasnio je Sinanović.

Kada smo ga pitali zašto se odlučio patnju muslimana ovih prostora iznijeti u svojoj novoj knjizi na ovakav način, on nam je kazao da su naprosto mnoge muslimanske familije u sebi nosile psihičke povrede od onoga što im se dogodilo u toku Drugog svjetskog rata. To je bio posljedični dio njihove ličnosti. I nakon svega, u vremenu industrijalizacije, novog života pod okriljem Partije, valjalo im se prilagođavati novom životu, a to je bilo teško za njih.

“Dakle, naviknuti se živjeti bez vjere, Bajrama, svojih običaja, naviknuti se na novu kulturu oblačenja i ophođenja, sve da bi se opstalo, dok su oni druge nacije poštovali i provodili svoje, nisu se trebali navikavati. A trebali su se navići na pijanstvo kako bi se prilagodili sredini. Otuda ti lomovi u dušama muslimanskih familija. Sjećam se moje učiteljice koja je voljela sevdalinke, a psihički je oboljela. Prije pisanja Kolonije posjetio sam je u Domu staraca u Fojnici, kako i mnoge koji su živi danas, da bismo se zajedno vratili u to vrijeme”, ispričao nam je ovaj pisac.

Mirsad Sinanović je u svom novom djelu tematizirao jednu bolnu stranicu u historiji muslimana naše zemlje iako je stava da je ljudima ovih prostora bolje nuditi laganiju literaturu s obzirom na to da je naš narod kroz historiju prošao kroz velika stradanja i patnju.

“Primjerice, historija Bošnjaka na ovim prostorima je obilježena genocidima. Od Načertanija iz 1844. godine pa do danas vidjet ćete da je tako. Načertanije su osnova za sve genocidne programe koje su pisali srpski intelektualci, da bi zadnji bio Memorandum 2, koji mi danas živimo. Još iz vremena bogumila na njih su nasrtale horde zlikovaca, palili im kuće, silovali, izgonili ih s njihove zemlje, sve zbog njihove vjere bogumilske. Kada su bogumili prihvatili islam, sada te horde to isto rade, sve zbog njihove ‘nove’ vjere. Bošnjake je Uzvišeni Bog posijao na ovim prostorima, ali ih kroz historiju stavlja na iskušenja, kroz koja oni prolaze. Naravno, treba se baviti nekim lakšim temama i obrađivati ih postmodernistički, tako ćemo olakšati svakodnevnicu. Mislim da takve literature ima dovoljno, pogotovo one prevodilačke. Uvijek možemo izabrati knjigu prema našem nahođenju, da nas oraspoloži, da se ne bavimo negativom”, podvlači naš književnik, novinar i publicist.

Na naše pitanje koliko se zapravo može iščitati stvarnih historijskih događaja iz književnih djela i može li se na pojedina književna djela gledati kao na alternativnu historiografiju umjesto kao na puku fikciju, odgovara da književni kritičar Almir Zalihić u osvrtu na Koloniju kaže da “djela umjetnosti nisu slikovnice historije, niti izložbe ideja” te da je time sve rečeno. Historiografija nam služi, objašnjava, samo da krenemo u književnu avanturu, ona nam je inspiracija da taj historiografski svijet poetiziramo u našim individualnim granicama i u tome se gubi logika stvari te taj novi svijet postaje stvaralačka metafora sa svim svojim raznovrsnostima.

“Na tu historiografiju u činu stvaranja nadovezuje se fikcija. U Koloniji sam svjesno izbjegao postmodernistički koncept kako bih ipak u njoj zadržao vezu sa stvarnošću. Na jednoj strani je surova svakodnevnica, a na drugoj njena poetizacija. Primjerice, moj junak Oskar Kuštek živio je u dva izdanja, kao obrazovan i uredan čovjek i u drugom kao pijanica, prljav i neuredan, koji je spavao u kanalima. Kada bi se ova dvojica sreli na putu, ne bi se prepoznali. To su dva Oskarova izdanja u kojima je živio. Posebno sam u metafori izrazio život jednog, a posebno drugog. Ovog drugog zna cijela čaršija, a prvog se poneki sjećaju. Iza drugog je ostala nadgrobna betonska ploča ubodena u zemlju na kojoj piše da mu spomenik podiže narod. Nastojao sam da ono što je negativno u likovima, što je posljedica njihovog nehumanog života, kao autor ne ističem niti likove da usmjeravam. Pustio sam da se sve to samo od sebe događa pred čitaocima”, približio nam je.

S obzirom na to da većinu književnog opusa Mirsada Sinanovića čine upravo romani, otkrio nam je koliko je njemu, kao čovjeku romansijeru, bilo teško “pobjeći” od te forme i svesti pripovijedanje na nešto kraću formu, tj. na priču.

“Ocijenio sam da je izraz mog djetinjstva bliži formi priče, a da te priče budu strukturno uvezane u roman. Ova forma mi je odgovarala. Inače, prije pisanja mnogo razmišljam o izričaju”, kratko je odgovorio.

Mirsad Sinanović smatra da je umjetnost danas, kao po nekim diktatima odozgo, u funkciji destrukcije čovjeka i svijeta. Time umjetnost obesmišljava svoje postojanje. Kako dalje navodi, moderna umjetnost se dokazuje autorovom individualizacijom, rušenjem svega postojećeg, pogotovo uspostavljenih bilo kakvih načela. U vremenu smo velikih naučnih dostignuća, a idemo ubrzano našoj propasti, što govori da napredak nauke nije i napredak u otkrivanju istine. I teško je, prema njegovim riječima, objasniti zašto se niko ne vraća tradicionalnom znanju kada ovako ubrzano s našim zabludama idemo ka propasti civilizacije i tradicijskih vrijednosti.

“Vrijeme nosi svoje breme. Radi se o ubrzanom životu koji će se još više ubrzavati. Zbog interneta, knjiga je sve udaljenija od čitaoca. Internet mijenja i jezik. Mnogo je skraćenica u komunikaciji, rečenice su bez glagola, nastoji se izraziti cijeli događaj jednom riječju. To sve govori o vremenu u kojem živimo, ubrzanom. Učenici umjesto knjiga čitaju sažetke na internetu. To je ono što nas čini skučenim, uskraćuje se kreativnost. Ali ja imam mnogo prijatelja koji i dalje ne ostavljaju knjigu. Ne prođe sedmica a da ne uzmu knjigu u ruke. Dok je takvih, knjigu internet ne može zamijeniti”, prognozira budućnost knjige i književnosti.

U javnosti je malo poznato da je Sinanovićev roman San Hasana Nazira, koji je preveden na turski jezik, promoviran u muzeju Topkapi u Istanbulu, ranije dvorcu svih sultana iz osmanskog perioda. Također, roman Žrtvovanje vuku je štampan u više arapskih zemalja.

“Prije 12 godina ovaj roman na turskom jeziku promoviran je u Topkapiju u Istanbulu. Tako se to desilo. Izdavač na turskom jeziku je prestižna Izdavačka kuća ‘Timaš’ iz Istanbula. Ministarstvo kulture Turske moralo je pisati zahtjev Vladi Turske da bi bila promocija u Topkapiju, nacionalnom bogatstvu ove države. Sve je bilo prema protokolu, tih nekoliko dana. Roman Žrtvovanje vuku sam sebi otvara vrata, prostore daleko od mene. Autor se mnogo i ne pita, što je najbolja varijanta i za autora i roman”, istakao je.

Također, kada smo se već dotakli teme historiografije, on nas je sam naveo na priču i o njegovom romanu Sokollu Mehmed-paša, u kojem se suprotstavio historiji o ovom velikom veziru koja je učena u školama.

“Slučajno sam vidio više autentičnih dokumenata na osmanskom jeziku iz kojih se vidi da je Mehmedovom ocu bilo ime Džemaludin, djedu Hasan, a i pradjed mu je imao muslimansko ime, dok je čukundjed nosio bogumilsko. U tim tefterima o popisu stanovništva iz tog vremena nema nikakvog Baje, niti Bajice, a onaj Makarije je bio Grk. To me navelo na istraživanje od Mehmedovog odvođenja kao dječaka iz sela Sokol, u kasabi Rudo, kadiluku Višegradskom, pa sve do atentata na njega. Ovo je jedna priča u kojoj je prikazan Mehmed onakav kakav jeste, bez neke mistike i legendi. Novo za čitaoca je to što je Mehmed od malih nogu bio praktični vjernik, a otud i njegov nadimak ‘mudri vezir’. Kada se sultan Fatih pored Crepoljskog jezera spustio na Ravne bakije 1463. godine, tada je prihvatio savjet svog šejha Akšemsettina da ovoj zemlji da status posebne pokrajine u Carstvu, s obzirom na posebnost njenog naroda, kako mu je to rekao ovaj šejh. Već tada je posebna devširma (propis o regrutaciji) važila za Bosnu, probirana su za dvor samo obrezana djeca. Pazite, Mehmed je rođen 1505/6. godine, više od 40 godina nakon dolaska sultana Fatiha, a i prije te četiri decenije bilo je islama u Bosni. To govori podatak da je sultan Fatih prije odlaska kod osnivača Šehera Isa-bega Ishakovića obišao sedam kaburova, sedam velikih zatova, a oni su živjeli i ‘preselili’ mnogo prije nego što je on došao u Bosnu. I danas svako od nas može ove kaburove obići na teritoriji Sarajeva i uvjeriti se u ovo što govorim. Roman je zanimljiv za onoga koji voli ovakve teme”, govori nam.

Kada je riječ o planovima za budućnost, kaže da je uradio scenarij za dokumentarni film o šejhu Abdurrahmanu Sirri-babi te da će idućeg mjeseca početi snimanje ovog dokumentarca u režiji Mirze Pašića.

“U Oglavku kod Fojnice rođen je šejh, kaligraf i pjesnik Abdurrahman Sirri-baba Sikirić. U selu Oglavak se kroz cijeli 19. vijek odvijao ne samo religijski već i društveno-politički život Bosne. Svi poznatiji bosanski namjesnici, valije i veziri 19. vijeka dolazili su kod šejha Abdurrahmana Sirri-babe kako bi stekli njegovu naklonost. Imao je svuda svojih derviša, učenih i moćnih, kao što su sarajevski muftija Mehmed Šakir Muidović, mostarski Mustafa ef. Sarajlić te gospodar Hercegovine Ali-paša Rizvanbegović. U knjigama piše da su ovdje konake o svom trošku podigli muridi Sirri-babe, bosanski namjesnici Mehmed Vedžihi-paša i Morali Muhamed Kamil-paša. Sirriji je dolazio i gradačački kapetan Husein-beg Gradaščević, Zmaj od Bosne, nakon poraza u borbi za bosansku autonomiju. Njegovom prvom sinu, nasljedniku, šejhu Abdullatifu, na Oglavku je skute i ruke ljubio Omer-paša Latas, dok je bosanski namjesnik Osman Topal-paša s Oglavka vodu za piće nosio u svoj konak u Sarajevo. Sultan Mahmud II posebnim fermanom oslobodio je nameta njegovu tekiju 1835. godine”, zanimljivom pričom o duhovnom velikanu završio je naš razgovor s Mirsadom Sinanovićem.

Najnovije

Šta se dešava u FSBiH: Još uvijek nisu objavljena imena sudija za meč Borac – Tuzla City

Zaostala utakmica 3. kola Premijer lige Bosne i Hercegovine u fudbalu između Borca i Tuzla Cityja zakazana je sutra...