Na poziv prijatelja, a u organizaciji International Refugees, Joan putuje u ratom razorenu Bosnu i Hercegovinu u nastojanju da skrene više pažnje na patnje naroda u ovoj zemlji izloženoj velikosrpskoj agresiji. Dio puta do kina Imperijal prešla je u tenku i s pancirnim prslukom.
Joan Chandos Baez američka je pjevačica, tekstopisac, muzičar i aktivistica koja duže od šezdeset godina skreće pažnju svijeta na nepravdu koja se čini. Neumorno se kreće od juga Amerike, gdje se borila protiv rasne diskriminacije, preko Vijetnama, Kambodže, do Sjeverne Irske, Čehoslovačke i Poljske. Dizala je glas protiv nasilja na Palestincima i nepravednog rata u Iraku, borila se za čistu planetu i prestanak proizvodnje atomskog oružja, oglašavala se protiv nasilja u Kini i zemljama Latinske Amerike. Kako bi jedna takva osoba ostala slijepa na patnje kojima je Bosna i Hercegovina bila izložena?
“Idi kuda su pošli oni u tamnu krajinu / po zlatno runo ništavila svoju posljednju nagradu // idi uspravan sred onih što su na koljenima // sred okrenutih leđima i srušenih u prašinu // spašen si ne zato da bi živio // imaš malo vremena treba dati svjedočanstvo”, pjeva Zbigniew Herbert u antologijskoj pjesmi Poruka gospodina Cogita, čime se poziva na neprestano preispitivanje temeljnih ljudskih vrijednosti. Kada čovjek zastane pred Stubom časti koji su sagradili ljudi dok je trajala agresija na Bosnu i Hercegovinu i vršen genocid nad nedužnim narodom, učinit će mu se da su prisutni pomno čitali Herberta.
Ni granate, ni snajperi, neizvjesnost puta i brojne prepreke nisu spriječili brojne ljude da bar na jedan dan podjele sudbinu kojoj su više godina bili izloženi ljudi okupljeni oko ideje Bosne. Ne želimo postavljati velika pitanja da li odumiru generacije onih koji su imali suosjećanja za drugog, ali ne prestaje divljenje prema onima koji su ostavljali komoditet svake vrste i, makar nakratko, dijelili strahote koje su proživljavali drugi.
Joan Chandos Baez američka je pjevačica, tekstopisac, muzičar i aktivista, bila je prešla pedesetu kada je na nagovor prijatelja odlučila posjetiti glavni grad Bosne i Hercegovine. Bila je 1993. godina i ona je bila prvo muzičko ime svjetske glasovitosti koje je posjetilo glavni grad Bosne i Hercegovine.
Njezina odluka mogla bi začuditi one koji nisu detaljnije znali njezinu biografiju. Imala je petnaest godina kada je 1956. prvi put čula Martina Luthera Kinga juniora koji je govorio o nenasilju i građanskim pravima. Godina je to i kada je uzela svoju prvu gitaru.
Muzičkom talentu i rastu popularnosti pridodala je angažman za prava poniženih i tučenih ma u kojem dijelu svijeta živjeli. Tri koncerta održala je 1962. godine po kampusima juga Amerike, protestirajući protiv rasne diskriminacije koja se sprovodila na nekim koledžima.
Godinu dana kasnije skreće pažnju javnosti bojkotiranjem emisije Hootenanny ABC-TV zbog zabrane političkog djelovanja Petea Seegera. Narednih godina vrlo je angažirana u zaustavljanju rata u Vijetnamu. Zalaže se za bojkot plaćanja poreza, a predsjednika Johnsona javno poziva da povuče američke trupe iz Vijetnama. Vlastitim prisustvom uključuje se u Pokret za slobodu govora na Kalifornijskom univerzitetu u Berkeleyu. Dok studenti preuzimaju Sproul Hall, Joan im nalaže: Imajte ljubavi kao što radite ovu stvar i ona će uspjeti. Policija čeka dok ona ne napusti zgradu i hapsi 800 studenata. Godine 1965. maršira za građanska prava crnaca od Selme do Montgomeryja u Alabami, u zapadnoj Njemačkoj predvodi antiratni marš za Uskrs, a u septembru sudjeluje u maršu s dr. Martinom Lutherom Kingom mlađim u Grenadi, u državi Mississippi, protestirajući protiv premlaćivanja djece crnaca koja još uvijek idu u odvojene škole. Podržava štrajkove poljoprivrednih radnika u Kaliforniji. Božićno bdjenje provodi u Kazneno-popravnom zavodu San Quentin pozivajući na ublažavanje smrtnih kazni za 64 zatvorenika. Dvije godine kasnije dva je puta hapšena s aktivistima koji su pokušali blokirati vojne baze u Oaklandu, u Kaliforniji. Od devedeset dana koje je dobila na drugom suđenju, u zatvoru je provela samo jedan mjesec jer je postojao realan strah od pobune zatvorenika na zakazani datum njezinog puštanja na slobodu.
Početkom sedamdesetih je uz grčke disidente i održava tri rasprodana koncerta na Kalifornijskom univerzitetu u grčkom pozorištu Berkeley. Snažno je angažirana na uspostavljanju Amnesty Internationala na zapadnoj obali. Joan 1974. godine putuje širom svijeta, uključujući Japan, Australiju, Izrael, Liban, Tunis i Argentinu. Dvije godine poslije maršira s narodom u Sjevernoj Irskoj pozivajući na prestanak nasilja. Animira muzički svijet za oslobađanje nepravedno osuđenih čehoslovačkih muzičara. Početkom osme decenije prošlog stoljeća pomaže unošenje hrane i lijekova u Kambodžu, a sljedeće je godine u zemljama Latinske Amerike, gdje je pod stalnom policijskom prismotrom i prijetnjama smrću. Aktivna je u nastojanjima da se uvede moratorij na proizvodnju atomskog oružja. S prijateljicom i kolegicom Ginettom Sagan 1985. putuje u Poljsku i, između ostalih, upoznaje Lecha Wałęsu. U Rimu predvodi marš uz svijeće 28. jula 1988, tražeći ukidanje smrtne kazne američkoj tinejdžerki. Godinu dana kasnije nastupa u Čehoslovačkoj na koncertu kojem su prisustvovali mnogi disidenti te zemlje. Kasnije joj je predsjednik Václav Havel (koji je prisustvovao koncertu) pripisao veliki utjecaj u kasnijoj nenasilnoj Baršunastoj revoluciji.
Šta bi se moglo očekivati od ovakve osobe kada je otpočela agresija na Bosnu i Hercegovinu? Na poziv prijatelja, a u organizaciji International Refugees, Joan putuje u ratom razorenu Bosnu i Hercegovinu u nastojanju da skrene više pažnje na patnje naroda u ovoj zemlji izloženoj velikosrpskoj agresiji. Dio puta do kina Imperijal prešla je u tenku i s pancirnim prslukom.
“Jedan moj prijatelj je sjedio za stolom s još nekoliko ljudi iz Sarajeva i oni su razgovarali o tome šta mogu uraditi za taj grad kako bi podigli moral narodu u tim teškim trenucima. Sarajevo je tada bilo odsječeno od svijeta i niko nije dolazio da pomogne tom narodu. On me je pitao da li bih došla i ja sam pristala. Mislim da sam u tom trenutku samo ja mogla pristati na takvo nešto”, rekla je prisjećajući se prvog dolaska u Sarajevo. Tom je prilikom, između ostalog, na bosanskom pjevala pjesmu Kemala Montena Sarajevo, ljubavi moja i iskazala nadu da će ponovo doći u, vjerovala je, bolje Sarajevo.
Njezine želje ispunile su se i petnaest godina kasnije, tokom svoje velike evropske turneje, ponovo je bila u Sarajevu. U Sarajevo se vratila 2008. godine, kada je 16. jula nastupila na centralnoj pozornici kod Vijećnice u okviru manifestacije Baščaršijske noći.
Treći boravak u Sarajevu 2018. godine, otkrio je, širim krugovima, nepoznatu dimenziju karaktera Joan Baez. U Sarajevo je stigla dan prije zvaničnog nastupa u Bosanskom kulturnom centru. U kultnom ateljeu Figure organiziraju koncert u čast njenog prvog boravka u Sarajevu 1993. godine. Vlasnik ateljea Slaviša Mašić cijeli dan nastoji stupiti u kontakt s Joan. Svi su pokušaji bili bezuspješni. Već je bio na bini s namjerom da saopšti njen izostanak. Baez se odjednom pojavila u sali… Svi su bili šokirani. Došla je pješice, niko je nije doveo. Prvo je sjedila u publici, a potom se popela na binu i s domaćim pjevačima, posve spontano, izvela nekoliko svojih omiljenih pjesama. Sarajevo, ljubavi moja već je bila neizostavna u njezinom repertoaru.
Prilikom prvog boravka u Sarajevu Joan Baez neko je vrijeme provela s Vedranom Smajlovićem, koji je dvadeset i dva dana svirao violončelo za dvadeset i dva sugrađanina ubijena minobacačkom granatom u redu za hljeb u Ferhadija ulici. Zajedničke fotografije Vedrana i Joan obišle su svijet. Svakako da ovaj susret nije jedini povod da o postupku sarajevskog violončeliste kompozitor David Wilde napiše komad za solo violončelo The Celist of Sarajevo; folk pjevač John McCutcheon također je napisao pjesmu u njegovu čast Na ulicama Sarajeva, južnoafrički pjevač i tekstopisac Coenie de Villiers napisao je na afrikansu pjesmu pod nazivom Die tjeiis van Sarajevo (Violončelist Sarajeva), koja je uvrštena u njegov album Hart van glas (Srce od stakla) iz 2011. godine, kanadska autorica Elizabeth Wellburn sarađivala je sa Smajlovićem na pisanju knjige za djecu Odjeci s trga (1998), kanadski autor Steven Galloway bazirao je lik na Smajloviću u svom najprodavanijem romanu The Cellist of Sarajevo iz 2008. godine.
Navodimo ovo kao benefite posjete Sarajevu Joan Baez. Bez namjere da budemo patetični, pokušavamo podvući da sjeme dobra ne može nestati. Naprotiv.
Jer kako reče Poljak s početka ove priče: Idi jer samo tako bit ćeš primljen u društvo hladnih lobanja / u društvo svojih predaka: Gilgameša Hektora Rolanda / branilaca kraljevine bez granice i grada pepela.
Takvo kraljevstvo i takav grad, čini mi se, branila je Joan Chandos Baez.