Skojevac, pripadnik “Mladih muslimana”, emigrant, borac za nezavisnost BiH

Preporučujemo

U utorak, 23. februara 2021. godine, na Floridi (SAD) u 95. godini života na Ahiret je preselio dr. Nedžib (Muhamedbega) Sacirbey (Šaćirbegović). Nedžib Šaćirbegović bio je pripadnik pokreta “Mladi muslimani”, zbog čega je hapšen i osuđivan 1946. i 1949. godine. Emigrirao je u SAD, gdje je imao istaknutu ljekarsku karijeru i ulogu u osnaživanju islamskih institucija. Poseban doprinos za Bosnu i Hercegovinu dao je lično, kao i njegovi sinovi Muhamed i Omar, tokom Agresije na BiH.
Nedžib Šaćirbegović rođen je 23. aprila 1926. godine u Travniku od oca Muhameda i Munire hanume Baščaušević. Tri razreda osnovne škole završava u Travniku, a cijela porodica 1935. godine seli u Sarajevo i nastanjuje se u Ulici Sumbul česma na broju 2.

U Sarajevu Nedžib završava četvrti razred osnovne škole i upisuje gimnaziju. Drugi svjetski rat Nedžib dočekuje u Sarajevu kao učenik četvrtog razreda gimnazije. Po izbijanju rata u aprilu 1941. godine njegova porodica vraća se u Travnik, ali samo do oktobra iste godine, a zatim se ponovo vraćaju u Sarajevo. Zbog antifašističkih stavova i aktivizma, Nedžib biva primljen u SKOJ i postaje dio aktiva u kome je sekretar bio Mustafa Sočo. Međutim, tokom 1942. godine jedan broj članova njegovog aktiva biva uhapšen, jedan je broj otišao u šumu i priključio se partizanima, neki su čak poput sekretara otišli u njemačku vojsku, a Nedžib istupa iz SKOJ-a i pridružuje se u društvo “Trezvenost”.

- -

 

Prema vlastitom svjedočenju, Nedžib je postao član pokreta “Mladi muslimani” u decembru 1942. godine, odnosno, nakon što je prilikom posjete društvu “Trezvenost” upoznao neke mladomuslimane. U aprilu 1943. godine formiran je Glavni odbor organizacije “Mladi muslimani”, koja je od marta te godine djelovala kao omladinska sekcija “El-Hidaje”, a Nedžib je imenovan za drugog sekretara, na kojoj poziciji ostaje do septembra iste godine. Nedžib je bio aktivan u organizaciji tokom okupacije. To mu je bila vodeća aktivnost i zanimacija u to vrijeme. O aktivnostima “Mladih muslimana” tokom okupacije Nedžib je na saslušanju koje je održano 6. marta 1946. godine u prostorijama OZNA-e u Sarajevu rekao: “Mi smo prvenstveno održavali naše šire sastanke na kojima su bila pretresana pitanja iz oblasti islama, govoreno o čistoti i značaju vjere, o islamskoj kulturi, a kada nam je vakuf ustupio jednu prostoriju u školi na Bembaši, produžilo se s istim radom samo prošireno, jer je već broj članstva mogao da dolazi, a zatim prigodom nekih svečanosti, kao Nova godina, Bajram i sl. ‘Hurijet’ nam je davao svoje prostorije gdje su priređivane akademije i predavanja… ” (Iz arhiva Udruženja “Mladi muslimani”)

Nedžib je bio aktivan u organizaciji i kada je donesena odluka da mladomuslimani obavljaju humanitarne aktivnosti kroz “Merhamet” pa je učestvovao u akcijama pomoći muhadžirima u istočnoj Bosni. Pomoć se ogledala u pomoći oko obrade zemlje, obrazovanju djece. U organizaciji “Mladi muslimani” aktivna je bila i Aziza Alajbegović, koju je Nedžib upoznao i 16. decembra 1944. godine su se vjenčali. Tada je Nedžib imao 18 godina i nije još bio završio gimnaziju. Završio ju je 1945.

 

- -

Po oslobađanju Sarajeva u aprilu 1945, Nedžib je mobilisan u Jugoslavensku armiju, IX brigadu, u Bosansku Gradišku. Međutim, 1. augusta 1945. godine bježi iz Armije i skriva se u Sarajevu, povremeno odlazi i u druge gradove poput Foče, Bosanskog Šamca, Orašja, Gradačca, Beograda. Koristi lažnu, odnosno krivotvorenu legitimaciju na ime Sulejmana Čamdžića, koji je također bio istaknuti mladomuslimanski aktivista. Pokušava riješiti svoj status, a razmišlja najviše o odlasku iz Jugoslavije. Pokušava na osnovu starog turskog pasoša Alije Atića na ime Ali Derviš Olu dobiti u turskom konzulatu novi pasoš. Na koncu, uspijeva dobiti pasoš na ime Ali Nedžib Šaćirbegović, rođen u Kosovskoj Mitrovici 1920. godine. Dobio je i vizu za prolaz kroz Bugarsku, ali ne preuzima pasoš i nikad ne odlazi.

Ubrzo biva uhapšen, ali pri prijevozu uspijeva pobjeći čuvarima iz Bosanskog Broda. U ovom periodu skrivanja zbog dezertiranja iz Jugoslavenske armije nastavio je druženje s mladomuslimanima. Pred sastanak muslimanske omladine u Vijećnici, kada je trebalo da dominaciju u kulturnom društvu “Preporod” ostvare komunisti, na ovu temu razgovarali su i mladomuslimani. Sastanak je održan u kući Alije Izetbegovića, kada je Izetbegović rekao da planira da se obrati na tom skupu u Vijećnici i da istakne da se mora poštovati islamska tradicija, a ne raditi na njenom uništavanju. I tako je i bilo, veliki broj mladomuslimana bio je na tom skupu s parolom “nazad islamu”, što ih je stavilo pod lupu sigurnosnih struktura.

Nedžib biva uhapšen 12. februara 1946. godine i glavna optužujuća stvar nije dezerterstvo već pripadnost organizaciji “Mladi muslimani”. Pukovnik Dane Olbina, načelnik za Sarajevo MUP FNRJ, 27. aprila 1946. godine predaje javnom tužiocu VI armije Nedžiba Šaćirbegovića i navodi pet optužujućih tačaka, a tu su: u tački jedan pripadnost organizaciji “Mladi muslimani” tokom okupacije, zatim pod tačkom dva nastavak aktivizma u organizaciji i nakon oslobođenja, pod tačkom tri dezerterstvo, pod tačkom četiri i pet neprijateljsko djelovanje i pokušaj bijega u Tursku. Nedžib je na Vojnom sudu 15. juna 1946. godine osuđen na četiri godine zatvora. Tada su osuđeni još njegova supruga Aziza i Fahro Uzunalić na po jednu godinu, Alija Izetbegović na tri godine, Ešref Čampara i Edhem Šahović na dvije godine, Šefkija Pločo i Murtez Dervišević na po jednu godinu. Nakon zakona o amnestiji, Nedžib biva pušten iz zatvora 12. februara 1948. godine.

Međutim, ubrzo kreće veliki obračun komunističke vlasti s organizacijom “Mladi muslimani” i Nedžib biva ponovo uhapšen 30. augusta 1949. godine. Tada mu se stavlja na teret da je ponovo stupio u vezu s organizacijom preko Mahmuda Jarebice i Hasana Bibera. On je to negirao, ali je osuđen tada na 18 mjeseci prinudnog rada. Komunistička vlast nije ga ni nakon toga ostavljala na miru. Stalno su i on i Aziza, kao i svi drugi mladomuslimani, bili pod lupom Državne bezbjednosti. Tako je Nedžib ponovo 3. septembra 1954. ponovo saslušavan od strane UDBA-e Zagreb, dok je bio student medicine.

 

Nedžib i Aziza su, pored svih životnih poteškoća koje su ih pratile u tim godinama, uspjeli upisati Medicinski fakultet u Zagrebu i završiti ga te su bili promovirani 30. juna 1955. godine u ljekare. Po okončanju fakulteta rade dvije godine u Travniku kao ljekari, a onda prelaze u Sarajevo, gdje dr. Nedžib radi u Higijenskom zavodu, ali i na fakultetu kao asistent. Aziza i Nedžib dobijaju sina Muhameda 20. jula 1956. godine. Zbog stalnog političkog i sigurnosnog pritiska, te svjesnosti da je sistem u kome žive nakaradan i da ne nudi slobodu ni osnovna ljudska, građanska, vjerska prava, Nedžib i Aziza odlučuju napustiti Jugoslaviju. Tako 1963. godine emigriraju, odlaze u Austriju, gdje borave kratko, prelaze u Tursku, a onda u Libiju u Tripoli, gdje Nedžib radi kao direktor zdravstva za ovaj grad. Na koncu dobijaju vizu za ulazak u SAD 1967. godine i tako dolaze u Oklahomu, a onda prelaze  u Cleveland, država Ohio. Te godine 7. oktobra rađa im se i drugi sin Omar.

Muhamed Šaćirbej u svojim sjećanjima za potrebe istraživanja Nihada Halilbegovića koja su u toku o tim danima dolaska njegove porodice u SAD kaže: “Dr. Nedžib i dr. Aziza su slijedili svoju novu mogućnost u Americi tako što su nastojali osigurati svoj profesionalni status u američkoj medicinskoj zajednici. Doktorica Aziza bila je posvećena odgoju svog drugog sina Omara, koji je rođen ubrzo nakon Šaćirbegovićevog dolaska u SAD 1967. Bilo im je na početku samo dozvoljeno da rade kao ljekari u državnim institucijama kao što su psihijatrijske bolnice i zatvori. Dok su napredovali u svojoj struci kroz američki postupak nostrificiranja diplome, preselili su se u Ohio iz Oklahome, gdje su se prvo naselili kada su došli u Ameriku. U to vrijeme predrasude prema muslimanima su više bile izražene kao stereotipi, a ne otvorena antipatija i neprijateljstvo. Dr. Aziza i dr. Nedžib izabrali su svoje puteve asimilacije. Družili su se i sa zajednicama rođenih u Americi i s imigrantima, uključujući zajednice sa zemljama muslimanske većine i bivše Jugoslavije. Preuzeli su potporne i vodeće uloge, od muslimanskih institucija do profesionalnih organizacija.”

 

Aziza i Nedžib osnovali su Islamski centar u Columbusu i Clevelandu. Nedžib je bio predsjednik Islamske zajednice u Washingtonu, gdje su se preselili 1973. godine nakon naturalizacije. Tada su uzeli prezime Sacirbey (Šaćirbej). Radili su oboje kao psihijatri. Dr. Aziza, Nedžibova supruga, preselila je na Ahiret 1988. godine od karcinoma želuca u 63. godini života. Vezu sa Sarajevom i “starom zemljom”, kako kaže Muhamed Šaćirbej, doživljavali su kroz porodične i kulturne veze i nastavlja: “Međutim, 1991. godine stvari će se dramatično promijeniti i preokrenuti prividnu sudbinu.

Doktorica Aziza preminula je od opakog karcinoma želuca 1988. godine nakon hrabre bitke, ironično, baš kad je bošnjački identitet dolazio do izražaja u Bosni i Hercegovini, pa čak i među malim dijasporama. Novoizabrani predsjednik BiH (stari porodični prijatelj i onaj koji je dijelio očuvanje bošnjačkog identiteta u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata s tadašnjim čelnicima dr. Nedžibom i dr. Azizom) obratio se dr. Nedžibu kako bi pomogao u uspostavljanju veza s američkim institucijama, od Kongresa i Bijele kuće do civilnog društva i drugih.

Doktora Nedžiba dobro je pozicioniralo ne samo njegovo geografsko prebivalište u Washingtonu već i veze s muslimanima i drugim zajednicama koje djeluju u okviru raznolikosti i složenosti političkog Washingtona. Prvi napori nisu bili promocija nezavisne BiH, već pomoć Federaciji Jugoslavije da pređe u demokratsko i slobodno društvo koje je dugo bilo podjarmljeno i možda pomiješano manje ili više s autoritarnim komunističkim režimom.

 

Kako je rat zahvatio dijelove Jugoslavije, raspad se činio neizbježnim čak i više od slučaja bivšeg Sovjetskog Saveza. Doktor Nedžib imenovan je ‘ličnim predstavnikom’, ‘ambasadorom’ u ime predsjednika Alije Izetbegovića u SAD-u. Dr. Nedžib pomogao je u definiranju slučaja BiH i obrazovanju američke publike, koja nije potpuno upoznata s imenom i državom. Od senatora Boba Dolea do Joea Bidena uspostavljene su prve veze trajnog prijateljstva, ali i strateški zajedničke budućnosti. (Dr. Nedžib ne bi mogao služiti kao ambasador BiH u Washingtonu u formalnom svojstvu jer ga Washington ne bi priznao zbog svog statusa američkog državljanina.) Do 1992. godine nezavisnost je bila ne samo neizbježna već je od Washingtona do Ujedinjenih nacija bio potaknut referendum za nezavisnost (29. februara 1992).”

 

Malo je poznata uloga Nedžiba Šaćirbegovića na alarmiranju američke administracije o hapšenju predsjednika Alije Izetbegovića 2. maja 1992. godine. Naime, nakon što je objavljeno da je predsjednik Izetbegović uhapšen, prof. dr. Almasa Šaćirbegović, sestra Nedžibova, odmah je obavijestila Nedžiba o ovom događaju, a on Bijelu kuću i State Department i zahtijevao je da se predsjedniku osigura život i da se pusti na slobodu. Garantirano mu je da će biti odmah kontaktiran ambasador SAD-a u Beogradu Zimmermann kako bi provjerio situaciju i osigurao sigurnost predsjednika Izetbegovića. To se i desilo, između ostalog, i zahvaljujući ovoj intervenciji.

Pored Nedžiba, značajnu ulogu za Bosnu i Hercegovinu imala je u vrijeme Agresije njegova porodica, posebno sin Muhamed, koji je bio ambasador BiH pri UN-u, a kasnije i ministar vanjskih poslova. Sestra Almasa bila je među 40 potpisnika za formiranje Stranke demokratske akcije. Drugi sin Omar bio je uposlenik u MIP-u.

Nakon Agresije, Nedžib je bio čest gost u Bosni i Hercegovini. Zbog starosti i bolesti, zadnjih godina nije dolazio. Bošnjaci i Bosna izgubili su s dr. Nedžibom velikog intelektualca, patriotu koji je dobar dio svog života, posebno mladosti, ostavio u borbi za slobodu svog naroda, vjere, za principe demokratije, slobode mišljenja i vjerovanja.

Najnovije

Islamska zajednica: Ozbiljno shvatiti prijetnje koje su izrečene u Skupštini RS-a

Rijaset Islamske zajednice reagovao je na prijetnje i uvrede koje se izrečene tokom posebnih sjednica Narodne skupštine RS-a u...