Ipak, ne prihvatam, niti bi iko od nas trebao prihvatati apsolutno kraćenje i svođenje čestitke samo na početna slova riječi. Da, i meni znaju tako čestitati. Napišu mi “BŠMO ef.”. Uz svu dobru volju i uvažavanje, izvinite, ali “bšmo” nije i ne može biti čestitka. Isto tako, nije i ne može biti iskrena čestitka – premda je ovo uljudnije – slati jednu te istu sliku ili glasovnu poruku, s unaprijed ispisanim riječima, i to računati u čestitanje.
I to je neka vrsta kraćenja i stesavanja vremena. Iskreno, draža mi je koja riječ iz srca, odvojeno nekoliko sekundi samo za mene i čestitka u kojoj se neko potrudio da me se sjeti i svojim riječima čestita od bilo kakvog svjetski aranžiranog klipa ili fotografije.
Ima u našem narodu svakojakih pojava i momenata koje je ponekad teško objasniti, ali su, u najmanju ruku, zanimljivi. Imam više primjera i dat ću sve od sebe da ih posložim na najbolji mogući način.
Recimo, mogu reći da sam dosta zagriženi ribolovac. Jasno, i ribolov ima svoja pravila i procedure te ovlaštena lica koja brinu o svemu. Na dijelu Ramskog jezera na kojem sam najčešće ribočuvar je Ivan, tih i dobroćudan čovjek koji redovno obilazi i nadzire svoju zonu odgovornosti. Naravno, trudim se da i s moje strane sve potrebne finese poštujem, tako da s Ivanom imam fer i korektan odnos. Međutim, čujem od drugih ribara da na drugoj strani, nedaleko od nas, kao ribočuvar ordinira Redžo. Kažu, to je strah i trepet čovjek koji ne preza, u slučaju kršenja pravila i procedura, da bude i grublji i drčniji prema ribolovcima. Ono, zna se koliko je štapova dozvoljeno, koliko se ribe može ponijeti, kad se smije loviti i slično. Sve mimo toga kod Redže ne može proći.
Dugo mi nije bilo jasno otkud da baš Redžo bude ribočuvar na predjelu koji skoro stoprocentno naseljavaju katolici. Znam da je ovdje sve moguće. Konačno, svojevremeno sam svjedočio da je postojala škola koja je radila po hrvatskom planu i programu, djeca su bila Bošnjaci, a učitelj Srbin. Pisao sam davno o tome i poslije toga mi je malo šta moglo biti čudno. Ipak, ovo za Redžu mi je bilo čudno sve dok ne saznadoh da je Redžo samo nadimak, a da je ribočuvar ustvari katolik. Eto.
Znam još primjera u svojoj sredini gdje katolik ima nadimak po muslimanskom imenu, pa i obrnuto. Ja sam, recimo, odrastao pod nadimkom Beli. Prijatelj mi je, onako u dokolici, pravio spisak nadimaka u Prozoru. Ako kažem da je u ovako maloj sredini došao do više stotina svakojakih nadimaka, sve je jasno. Istina, pojedini su, na prvo gledanje, jasni, ali je za neke nemoguće utvrditi porijeklo niti bilo kakav smisao i poveznicu s njegovim nositeljima, ali dobro.
Ima ljudi koji se u papirima zovu jednim, a svi ih zovu drugim imenom. Imao sam prvog komšiju, Senu, kojeg smo svi zvali Šuster budući da se bavio obućarskim zanatom. Seno ili Senuka bili su jedini načini poimeničnog oslovljavanja ovog čovjeka. Tek kad je napustio ovaj svijet, praveći i čitajući osmrtnicu, mnogi su se iznenadili kada su vidjeli da na njoj piše Izet. Tad nam je kroz glavu prošlo da smo ponekad znali skoro pa uvjeriti poštara da je pogriješio i da nigdje u blizini ne stanuje nikakav Izet, a, eto, to je bio naš Seno.
Znam i Kemu, za kojeg ni neki od bliže rodbine ne znaju da je ustvari Fehim, a komšiju Zuhdiju skoro niko ne zna pod tim imenom jer ga svi zovemo Ahmet.
Znam porodicu koja se, jedina u selu, preziva Sefić, dok su svi ostali, pa i najbliža rodbina, Sejfići. Jednostavno, neko iz familije, valjda dedo, naletio je pri upisu u matičnu knjigu rođenih na matičarku koja nije ili dobro čula ili dobro razumjela, pa je upisala tako. Otud je jedan brat Sefić, a drugi Sejfić. Zapravo, ti matičari su u svoj vakat imali raznih propusta i bisera, a i matične su knjige često gorjele. Često susretnem ljude koji su rođeni jedne, a upisana im je sasvim druga godina, pri čemu odstupanja ima i do pet godina. Isto tako su i zime i snjegovi, pa i neke druge okolnosti nerijetko bile razlogom da se ne žuri s upisom u knjige. Realno, malo ih je rođeno, a podosta upisano prvog januara. No dobro.
Zametnemo često priče o tim vremenima i dogodovštinama. Sjetimo se i spomenemo nešto što sam kao dječak upamtio pod nazivom “ciganska čerga”. Prije su romske porodice organizirano hodale i obično pred derneke, vašare i slična okupljanja pravile svoje čerge, odnosno duže se zadržavale na određenim lokacijama. Čini mi se da danas toga nema ili to barem nisam uspio upratiti. Pričajući o tome, slučajno se spomenulo ime Meho, da bi jedan stariji čovjek pojasnio da ga upravo to ime asociralo na jednu čergu i simpatičnog Roma koji bi, čim se čerga smjestila, veselo stupio u čaršiju vičući: “Evo Mehe, ko za Mehu pita!?” Zanimljivo, svi su ga zvali Meho, a tek rijetki su znali da se zapravo zvao Mehmedalija.
Ne znam je li po tom pitanju rađeno nekakvo istraživanje, pa ne znam ni ima li konkretnijih rezultata i zaključaka, ali su te skraćene verzije imena kod nas vrlo znakovite. Meho ili Meša ništa su drugo nego kraće varijante imena Mehmed ili, evo, Mehmedalija. Zijo je, valjda, izvorno Zijad, a Huso Husejn. Haso je od Hasana, a Ibro od Ibrahima. Mog su rahmetli oca svi zvali Suljo, premda je u ličnoj karti jasno pisalo Sulejman. U selu Lapsunj, nedaleko od Prozora, mnogi ljudi zovu se Muho. Zapravo, imena Muho, Alija i Osman toliko ondje dominiraju da imam osjećaj, kada bi ih se sakupilo sve na jedno mjesto i zovnulo, recimo, Aliju, pola sela bi se okrenulo. Bit će da je Muho kratica od Muhameda ili Muharema.
Slične varijacije nalazimo i u ženskom rodu, istina, nešto manje. Fata ili Tima kratice su Fatime, a, recimo, Baha, kraća varijanta od Sabahete. Naravno, ima još primjera, ali je zanimljivo otkud ta pojava da se lijepa islamska imena, s nerijetko lijepim značenjima, tako bezrazložno kasape i krate. Zar nije ljepše da bude Sabahudin umjesto Baho ili Sabe, ili zar ne zvuči ljepše Hajrudin nego Hajro?
No, ta potreba da nešto kratimo reflektira se na niz drugih primjera. Evo, recimo, većina nas će radije napisati pa i kazati “be-ha” ili BiH, umjesto Bosna i Hercegovina. Ono, jest da je lakše napisati tri (3) umjesto sedamnaest (17) slova, ali…
Kratimo mi i u vjeri. I kratimo i mijenjamo nazive i riječi. Lično, čim vidim da je neko ili negdje u današnjem kontekstu napisao IVZ umjesto IZ, to ne čitam. Islamska vjerska zajednica odavno ne postoji, odnosno, službeni naziv joj je Islamska zajednica. Neka bude da je cjepidlačenje, ali je tako.
Primarni islamski pozdrav nekoliko smo puta kratili i konačno ga stesali na finalnu i najkraću moguću varijantu. “Selamun alejkum!” kur’anska je verzija našeg pozdrava, ponovljena nekoliko puta u svetoj knjizi islama. Postepeno smo to doveli do “selamalek” i konačno sveli samo na “selam”, što je još uvijek ispravno, pa i u Kur’anu spomenuto, ali mnogo kraće od izvornog oblika. Na društvenim ćemo mrežama često naići na pisanu varijantu “sellam”, što je neispravno (piše se s jednim l), ili na još stesaniju varijantu “slm”. Kad smo već kod toga, čak i ozbiljnim portalima i medijima zna se omaći da umjesto džuma napišu “džumma”, ili “džennaza” umjesto dženaza, čime uvrste tešdid (pojačani, uduplani izgovor određenog slova) ondje gdje ne treba, a izostave ga gdje mu je mjesto, poput pisanja imena Muhammed (Muhamed), kada se odnosi na posljednjeg Božijeg poslanika. Isto tako, nekako se desilo da je tevhid postao tehvid, bajrak barjak, a pozdrav “merhaba” izgovara se često u varijanti “mehraba”.
Da ne odlutam previše od teme, primjer, vrlo frišak, skraćivanja nalazimo i kod čestitanja Bajrama. Složit ću se da Poslanik, alejhiselam, nije čestitao Bajram u nekoj preciziranoj formi. Složit ću se da je od ashaba preneseno da su običavali čestitati riječima “Tekabbelallahu minna we minkum” (Nek Allah primi i od nas i od vas). Složit ću se i s tim da je, na globalnom nivou, najfrekventniji izraz čestitanja Bajrama “Id mubarek” (Sretan Bajram). Svi ćemo se složiti da je najkompletniji i najuvriježeniji način čestitanja u našem miljeu “Bajram šerif mubarek olsun” (Neka vam je časni Bajram blagoslovljen), na što ćemo svi odgovoriti “Allah razi olsun” (Neka je Allah zadovoljan). Nemam ništa protiv i lično ću ukabuliti – premda i tu vidim bespotrebno kraćenje – našu, skoro pa tradicionalnu verziju “Bajram barećola – Allah raziola”.
Ipak, ne prihvatam, niti bi iko od nas trebao prihvatati apsolutno kraćenje i svođenje čestitke samo na početna slova riječi. Da, i meni znaju tako čestitati. Napišu mi “BŠMO ef.”. Neko se našalio – ako je šala uopće umjesna u ovom slučaju – pa kao odgovor napisao H2SO4, što je formula za neku kiselinu, premda s hemijom nisam najbolji. Uz svu dobru volju i uvažavanje, izvinite, ali “bšmo” nije i ne može biti čestitka. Isto tako, nije i ne može biti iskrena čestitka – premda je ovo uljudnije – slati jednu te istu sliku ili glasovnu poruku, s unaprijed ispisanim riječima, i to računati u čestitanje. I to je neka vrsta kraćenja i stesavanja vremena.
Iskreno, draža mi je koja riječ iz srca, odvojeno nekoliko sekundi samo za mene i čestitka u kojoj se neko potrudio da me se sjeti i svojim riječima čestita od bilo kakvog svjetski aranžiranog klipa ili fotografije.
Neka bude da sam cjepidlaka, ali nekim stvarima ozbiljno treba početi pristupati ozbiljnije, s više duše ili s bar malo više ozbiljnosti.