Bosna i Hercegovina doživjela je raspadom Jugoslavije tranziciju iz socijalističkog samoupravljanja i jednopartijske diktature u višepartijsku demokratiju i slobodno tržište.
Ove su promjene same po sebi dovoljno velik izazov za svaku državu i bez četverogodišnje agresije koja je uslijedila nakon proglašenja nezavisnosti 1992. godine.
Ova agresija na nezavisnu i međunarodno priznatu Republiku BiH kulminirala je najstrašnijim zločinima na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata i ostavila devastiranu ekonomiju, infrastrukturu, stotinu hiljada ubijenih i više stotina hiljada izbjeglica. Kasnije je u Dejtonskom mirovnom sporazumu genocid prvi put u historiji čovječanstva nagrađen i verificiran međunarodnim sporazumom uz garancije relevantnih svjetskih sila.
Dejton je stvorio političku anomaliju gdje su dojučerašnji agresori postali dio ustavno-pravnog uređenja države. Sistem u kojem entiteti mogu blokirati državu, dok država ne može blokirati entitete, plodno je tlo za institucionalne blokade, što proizvodi opće nezadovoljstvo, prije svega Bošnjaka, prema državnim institucijama i političkim subjektima.
Pored složenog političkog sistema, Bosna i Hercegovina pati od generalnih problema postsocijalističkih država; korupcija, nepotizam, odliv mozgova, veliki utjecaj države u ekonomiju i slaba ekonomska konkurentnost. Odgovornost za ove probleme fakturira se prema SDA, stranci koja ima najviše staža u izvršnoj vlasti od prvih višestranačkih izbora 1990. godine, iako ova stranka ni u jednom periodu nije samostalno vladala na federalnom i državnom nivou.
Tako se u redovnim intervalima na bh. političkoj sceni javljaju političke stranke koje s čarobnim štapom nude instant-rješenja za navedene strukturalne probleme i imaju mnogo zajedničkih karakteristika. Kao prvo, to su stranke jednog lica vođene harizmatičnim ličnostima. Posebno na početku imaju snažnu podršku od medija i međunarodnih faktora s ciljem rušenja nacionalnih stranaka; u ovom slučaju SDA. Iako se osnivaju samo u Sarajevu i djeluju isključivo na područjima gdje su Bošnjaci većina, oni obećavaju radikalne promjene u državi; ekonomski prosperitet, državu bez etničkih podjela, društvo bez korupcije i nepotizma. Drugim riječima; obećavaju raj na zemlji samo kad oni dođu na vlast.
OD HARISA SILAJDŽIĆA DO ELMEDINA KONAKOVIĆA
Prva takva stranka bila je Stranka za Bosnu i Hercegovinu osnovana nakon razilaženja dr. Harisa Silajdžića sa SDA 1996. godine. SBiH se profilirala kao bosanska (ne bošnjačka) stranka koja se bori za jačanje države i ukidanje entiteta. Ova stranka bila je na vrhuncu svoje moći 2006. godine, kad je Silajdžić postao član Predsjedništva s 350.520 (62,80 posto) osvojenih glasova, a njegova stranka imala samo jedan mandat (8) manje od SDA (9) u državnom parlamentu. Popularnost Silajdžića pada rušenjem “Aprilskog paketa”, pa je na izborima za Predsjedništvo 2010. godine bio tek trećeplasirani, nakon Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića. Nakon ovog debakla, Silajdžić se povlači iz politike, a njegova stranka danas nema nijednog predstavnika u entitetskom i državnom parlamentu.
Utemeljitelj Dnevnog avaza Fahrudin Radončić ušao je 2009. godine u političke vode i osnovao stranku s nazivom Savez za bolju budućnost (SBB). Kao uspješni privrednik, Radončić se na početku političke karijere profilirao kao čovjek koji će se fokusirati prvenstveno na ekonomske teme. Poznate su famozne izjave o pretvaranju BiH u najveće gradilište u Evropi i o autoputevima s četiri trake. Radončić se formalno povlači iz Avaza, ali ova medijska kuća u praksi direktno provodi njegovu politiku. S donacijom za izgradnju novog sjedišta Rijaseta Radončić dobija podršku i od tadašnjeg reisul-uleme Mustafe ef. Cerića.
Radončić je gradio imidž evropskog političara koji je privržen zapadnim vrijednostima, dok je SDA i Bakira Izetbegovića optužio za “erdoanizaciju” Bosne i Hercegovine zbog prijateljskih veza s tadašnjim premijerom Republike Turske Erdoğanom. Na prvim općim izborima Radončić je poražen od Izetbegovića s 20-ak hiljada glasova i ostat će upamćen u bh. političkoj historiji kao čovjek koji se tri puta kandidirao za člana Predsjedništva – i tri puta izgubio. Najbolji rezultat ostvario je 2014. godine, kad je SBB bila druga stranka u Federaciji, ali već na sljedećim izborima 2018. godine ostat će tek na 5. mjestu. Na lokalnim izborima 2020. godine SBB je ostao bez načelničke pozicije i za očekivati je da će nakon sljedećih izbora postati marginalna stranka bez stvarnog političkog utjecaja u BiH.
Željko Komšić predstavljao se kao političar koji će od Bosne i Hercegovine stvoriti punopravnu članicu EU i NATO-a, građansku državu, društvo jednakih šansi bez korupcije i nepotizma. Zbog neslaganja s izbornim zakonom po prijedlogu SDP-a, tada aktuelni član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda osniva Demokratsku frontu 2013. godine.
Komšić je kao dobitnik “Zlatnog ljiljana”, borac Armije BiH i patriota nebošnjačke nacionalnosti u to vrijeme bio jedan od najpopularnijih političara među Bošnjacima. Stoga je izborni rezultat 2014. godine bio obećavajući pa je DF bila među najjačim strankama u Federaciji. Na izborima 2018. godine Komšić je po treći put izabran u Predsjedništvo s 225 hiljada glasova, dok je DF s nešto manje od 100 hiljada glasova četvrta stranka u Federaciji. Na prethodnim lokalnim izborima trend pada glasača se nastavio i izvjesno je da ovu stranku u političkom životu održava jedino to što je Komšić protuteza Draganu Čoviću za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.
Elmedin Konaković najnoviji je primjer istog fenomena, gdje se na političkoj sceni pojavi stranka koja obećava brza i jednostavna rješenja za komplicirane probleme. Konaković je 2018. godine napustio funkcije u SDA i osnovao stranku Narod i pravda zajedno s drugim dugogodišnjim SDA kadrovima. Politička retorika Konakovića zasnovana je na kritiziranju stranke čiji je dugogodišnji član bio pa u njegovim statusima na društvenim mrežama rijetko možemo čitati o nekim planovima i programima Naroda i pravde. Pored kritike na račun SDA, politika NiP-a bazira se na obećanjima o državi bez korupcije i kriminala. No, da ova taktika daje rezultate, dokaz je u prethodnim općim i lokalnim izborima, gdje je ova stranka ostvarila značajan uspjeh u Sarajevskom kantonu. Detaljna analiza izbornih rezultata govori da je ova stranka preuzela glasače posebno od DF-a i SBB-a, što govori o tome da se radi o istom političkom fenomenu.
No, znači li ovo da će Konaković i NiP doživjeti sudbinu SBiH, SBB-a i DF-a? Pad ovih stranaka nastao je nakon preuzimanja odgovornosti u vlasti. Očigledno je da Konaković trenutno ima momentum i u poziciji je da diktira tempo u KS. Ako bi “Četvorka” imala dobar izborni rezultat 2022. godine i otvorila put za formiranje vlasti na federalnom i na državnom nivou, bio bi to ozbiljni test za “Četvorku”. Da li bi prekršili obećanje da neće koalirati s nacionalistima ili će ostati vlast samo u KS?
Ukoliko bi “Četvorka” preuzela odgovornost na federalnom i na državnom nivou, to bi bio kraj političkog uspona ove koalicije zbog više razloga. Kao prvo, SDP i NS bi platili cijenu zbog koalicije s nacionalnim strankama. Neprirodna koalicija lijevih i desnih stranaka dobro funkcionira sve dok treba osvojiti vlast od SDA, ali je pitanje kako bi se međusobna saradnja odvijala kada bi na red došlo preuzimanje odgovornosti i svakodnevni problemi u državi. I kao treće, vlast je najbolji lijek za svaki populizam jer su slatke riječi poput saharina; slade, a ne hrane.
POLITIČKE STRANKE NE MOGU SAMOSTALNO PROMIJENITI STANJE U DRŽAVI
Očigledno je da je veliki broj građana nezadovoljan političko-ekonomskom situacijom u državi pa svaki pojedinac koji probudi nadu da će njegovom pojavom sve krenuti nabolje lahko probudi nadu masa.
Građani žele ekonomski prosperitet, manje nacionalnih tenzija, borbu protiv korupcije i nepotizma i depolitizaciju javnih preduzeća. Ovo su sasvim legitimni i opravdani zahtjevi koje najjača bošnjačka stranka mora uvažavati da bi u budućnosti dobila povjerenje građana za vođenje procesa u državi. Inače će i u budućnosti dolaziti novi Silajdžići, Radončići, Komšići i Konakovići.
No, zbog specifičnosti političkog uređenja države, nijedan pojedinac, ma koliko on sposoban, popularan ili dobronamjeran bio, ne može riješiti ove probleme jer svaka politička odluka zahtijeva dogovor dva entiteta i tri naroda. Jedini način da se smanji nivo korupcije, kriminala, nepotizma i politizacije javnih ustanova jeste sistematska borba za jačanje neovisnosti institucija države; suda, tužilaštva, policijskih struktura.
Građani Bosne i Hercegovine moraju shvatiti da im nijedna politička partija ne može urediti život ako se oni sami ne promijene. Sve dok sami ne prestanemo podmićivati policajce i medicinske radnike, kupovati diplome, bacati smeće u rijeku i na druge načine kršiti zakonske i moralne principe ne možemo očekivati da će političari biti drugačiji jer oni dolaze upravo iz naroda. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje i, ako hoćemo promijeniti vlast, moramo prvo krenuti od sebe.