U Tajnoj povijesti Daytona, vrijednom djelu američkog stručnjaka za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost SAD-a Dereka Cholleta (2005), naći ćemo mnoštvo zanimljivih detalja i dilema koje su američku administraciju rukovodile u nalaženju rješenja za završetak Agresije na BiH i uspostavu mira.
Naći će se tako i Endgame, strategija za izlazak, kako je autor kazao, iz balkanske more. Autor ove strategije bio je Anthony Lake, Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, a predočena je Vijeću za vanjsku politiku 17. jula 1995. godine. Oštrina ove strategije izazvala je jasnu obazrivost kod nekoliko članova Vijeća (Perry, Christopher i Shalikashvili) jer je, između ostalog, predviđala mogućnost još većeg uvlačenje SAD-a u sukob. Američki ambasador u UN-u Madelaine Albright, sklona brzom i efektnom američkom djelovanju, podržala je Lakeov plan, a predsjednik Clinton, da bi pojačao podršku Lakeu, “upao” je na sastanak da kaže koliko je odlučnost i novi plan potreban njegovoj administraciji jer se mora dokrajčiti “valjanje u blatu” koje SAD-u samo šteti.
Plan Endgame (Završni čin) bio je pripreman od kraja juna, a nakon genocida nad Bošnjacima zaštićene UN zone Srebrenica samo je pojačana želja da se definira akcija kojom će “mora” završiti. Da li dijelom zbog odlučnosti francuskog predsjednika Chiraca da se kazni zločinačko divljanje srpskih snaga, odnosno željom da se da presudna podrška u pripremi Londonske konferencije (21. jula 1995. godine), nova američka inicijativa imala je jasne ciljeve. Kao takva (nakon konsultacija i kreiranja završnog dokumenta), promovirana je 12. augusta 1995. godine. No, iako je predstavljala jasniji koncept i predviđala konkretne akcije, ipak je u većini rješenja bila na tragu ranijeg prijedloga kontaktne grupe. Sadržavala je sedam tačaka i činila se doista kao “posljednji američki pritisak za mir”, kako je Clinton objasnio ovaj prijedlog. Na američku inicijativu predsjednik Alija Izetbegović odgovorio je svojom od 12 tačaka (18. august 1995). Zanimljivost je kako između ova dva dokumenta nije postojala značajna razlika.
Sama suština američkog dokumenta bila je u američkoj pomoći Bosni i Hercegovini da se dođe do mira putem pregovora, a ukoliko razgovori propadnu, onda se treba fokusirati na snažnu podršku legalnim bosanskim vlastima. Miloševića kao pregovarača voljno su prihvatali, čak i bili spremni nagraditi, ali pod jasnim uvjetom: priznanjem države Bosne i Hercegovine. Ukoliko bi pak pregovori propali, tada bi se Bosancima pomoglo insistiranjem na multilateralnom ukidanju embarga na oružje, jačanjem i treniranjem Armije RBiH, tajnim savjetovanjem, zračnim NATO udarima i vlastitim prisustvom sve dok bosanska strana ne bude u jednakopravnoj poziciji. Nakon dovođenja strana u ravnopravnu poziciju, moglo je uslijediti američko povlačenje. To je, dakle, bio smisao projekta “Endgame”.
I Richard Holbrooke u svom je djelu To End the War potvrdio da su SAD vrlo jasno držale do stava legalnog rukovodstva BiH kada su pred pregovore postavile pitanje da li se želi podrška jakom bošnjačkom entitetu unutar vrlo labave i ranjive državne strukture ili osiguranje državnosti multinacionalne BiH. Odgovor Alije Izetbegovića bio je logičan, ovo drugo. Holbrooke je bio blizak razmišljanjima Albrightove i Lakea, smatrao je kako je “brutalna tupoglavost bosanskih Srba pružila neočekivanu posljednju šansu da se uradi ono što je trebalo uraditi tri godine ranije”. Mislio je, naravno, na vojnu intervenciju i srpski vojni poraz, no Evropljani su tokom ove tri godine uvijek bili neodlučni. I tim stavom, kao i prisnim odnosom s bosanskohercegovačkom vlašću, potvrđivana je američka podrška BiH.
U tom smislu, bitno je kazati kako je uspostavljanjem Federacije BiH Vašingtonskim sporazumom (3/94) postignut veliki diplomatski rezultat na kojem su Amerikanci gradili daljnje korake. Ovim mirovnim ugovorom bilo je predviđeno, između ostalog, da se teritorija pod kontrolom srpskih snaga, kada dođe do te mogućnosti, reintegrira u vašingtonski ustavno-pravni okvir. Ovaj hvale vrijedan stav nije često potenciran, a prilikom novih razgovora o teritorijalnom preustroju trebao bi biti najozbiljnije tretiran.
Uzimajući u obzir naprijed navedeno, jasno je kako članak novinara Juliana Borgera, objavljen krajem jula u engleskom listu Guardian pod naslovom Bill Clinton Pushed “Appeasement” of Serbs after Srebrenica Massacre” ima niz nedostataka. U njemu se navodi da je Clinton od tadašnje bosanske vlade htio zatražiti da se odrekne dijela teritorija u korist bosanskih Srba i kako u dokumentu ima govora o mogućnosti podjele po etničkoj liniji, uključujući “razmjenu teritorija” i referendum o otcjepljenju područja koji su kontrolirali Srbi u roku od dvije do tri godine. Ono šta je autoru promaklo u vezi s ovim dokumentom (NSC Bosnia Endgame Strategy) jeste jedan složeniji kontekst, odnosno prikaz mjera s kojima se može ostvariti mir u BiH, a na bazi prethodno ponuđenih rješenja. Bolger, dakle, nije ušao u prethodne pregovore i ono šta je njima bilo predviđano za postizanje mira da bi mogao pravilno razumjeti tekst i kontekst projekta.
Ovaj nešto duži uvod za cilj ima davanje svojevrsnog stava o trenutnom političkom trvenju kojem svjedočimo, a u vezi je s pitanjem mogućih ustavnih reformi u BiH. I sam sam u jednom od posljednjih tekstova ustvrdio kako su se počeli javljati ozbiljni zagovornici promjene u BiH. Iako je u posljednjih 15 godina u nekoliko navrata dosta ozbiljno raspravljano o ovoj temi, konkretni koraci izostajali su, što je djelovalo frustrirajuće kako na bosanskohercegovačko društvo, tako i na međunarodne posrednike. Najbliže početku istinskih promjena došlo se 2006. godine preko sadržaja koji se nalazio u tzv. Aprilskom paketu, a koji je srušen uslijed velikih unutarbošnjačkih dilema i previranja.
Razlozi novim vjetrovima mnogostruki su; neprihvatljiva sporost u implementaciji civilizacijskih normi i ponašanja dijela bosanskohercegovačke vlasti, dominantno predstavnika entiteta RS; nemogućnost prevazilaženja posljedica rata putem demokratske transformacije države i društva; sporost u integriranju BiH u evroatlantske tokove itd. No možda najznačajniji razlog leži u ponovnoj američkoj zainteresiranosti i aktivnosti na pronalaženju rješenja koje će voditi BiH ka sigurnijoj i prosperitetnijoj budućnosti. Svakako da i globalni tokovi utječu na bosanskohercegovačke i regionalne tokove. Upravo ova činjenica traži dodatni angažman probosanskih političkih snaga jer se radi o potrebi postajanja jasnim partnerom američkim predstavnicima.
S druge strane, pasivno agresivno ponašanje srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prelilo se izvan granica Srbije i prijeti destabilizaciji ne samo na Kosovu već i u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Njegove obmane imaju utjecaj i u velikom dijelu BiH jer je medijska zastupljenost i prenošenje Vučićevih stavova enormno povećana. U slučaju BiH i posebno Bošnjaka nužno je raskrinkati podlu ulogu koju je srbijanski predsjednik sebi priskrbio, a tiče se suptilne manipulacije odnosom koji ima i porukama koje se šalju. Iako voli da se predstavlja kao prijatelj Bošnjaka, ne gubi niti jednu priliku da umanji bošnjačke autoritete, poziciju Bosne i Hercegovine i budućnost naše domovine.
Način na koji to radi dosta je intrigantan. Nikad direktno ne vrši napad da ne bi ugrozio poziciju mirotvorca, progresivca i “lidera Balkana”, dok njegovi satrapi na dnevnoj bazi rigaju vatru na Bosnu i Bošnjake. Niti jednom prilikom, barem nije poznato, nije ukorio maliciozne članove srbijanske vlade ili njegove političke partije SNS. Niti jednom nije oštro reagirao na Dodikovo antidejtonsko i često šovinističko djelovanje nego je neki naredni dan davao blage izjave kako on shvata “tešku političku situaciju u BiH i u RS-u” i da će uraditi sve da se interes RS poštuje. Sve ovo govori o vrlo konkretnom provođenju antibosanske politike na čijem je čelu upravo Aleksandar Vučić.
Ono šta se trenutno nazire kao nedostatak u iskazanim stavovima jeste maglovito isticanje ciljeva reformske agende. Zbog toga, koliko god procesi bili poželjni i potrebni, ne mogu početi bez utvrđenih pozicija. S obzirom na to da se BiH opredijelila za evroatlantske integracije, bitnim se čini isticanje upravo onih procesa koji će tome čim prije doprinijeti. U tom smislu, jasno je da jačanje centralnih vlasti treba biti predmetom novog ustavnog aranžmana, ali i kreiranje ekonomskih regija koje imaju svoje uporište u istraživanjima o teritorijalnom uređenju BiH provođeno još prije 50 godina. Naravno da zaštita nacionalnih interesa i prava ima veliki značaj u BiH, ali sadašnja rješenja zbog asimetričnosti teško da mogu opstati. Zadovoljavajuće rješenje svakako bi bilo postojanje Doma naroda na državnom nivou, čime bi prava svih bila jednaka na svakom pedlju zemlje. Ovaj koncept u svom fokusu ima jačanje demokratije, podizanje ekonomije, zaštitu grupnih i individualnih prava te racionalizaciju uprave. Sve ono što vodi ka predisponiranosti BiH u hvatanju koraka sa zapadnim demokratskim svijetom.
Da bi se ovo desilo, sinergija međunarodnog faktora i domaćih političkih snaga prvi je preduvjet. Svakako da ovakav pristup zahtijeva i liderstvo SAD-a, isto onakvo kakvo je pokazano i u jesen 1995. godine. Na taj bi način i misija, koja se u prvom redu ogleda u uspostavljanju pravednog mira i demokratskog poretka, odnosno kažnjavanju snaga koje na zločinu i brutalnosti nastoje ovjekovječiti politički argument i imaginarno historijsko pravo, bila ispunjena. Lakeov “Endgame” bio bi dovršen i 30 godina međunarodnog posredovanja na ovom području dobilo bi smisao. Inače, ukoliko jasan koncept ne bude prezentiran, opet će se raditi o tresci gore u kojoj možda ni miš neće biti rođen, a kamoli nešto veće od toga.