- Advertisement -

Srebreničke priče o jednoj fotografiji, kamionu i malo pšenice: “UNPROFOR-ci su snimali dok su se žena i djeca borili za komade hrane iz njihovog smeća”

Preporučujemo

– Ne, ne. Ne mogu se prisjećati toga – kaže Hamdija B., Podrinjac koji od kraja rata živi u blizini Tuzle, piše Istraga.

A zbog čega je dobio poziv? Zbog jedne fotografije nastale nekad tokom rata, negdje u okolini Srebrenice. Na njoj je Hamdija, na njoj je nekoliko desetina srebreničkih dječaka, poneka žena i jedan kamion. Bijeli kamion koji je živote činio crnjim. Ako je to uopće bilo moguće u opkoljenoj Srebrenici.

Za volanom kamiona  bio je Fadil Đelić. Kada je počeo rat, Fadil je bio mehaničar u Vihoru. Tada je zadužio i jedan stari kamion iz komunalnog preduzeća u Srebrenici.

– Nije bio u voznom stanju, pa sam ga noću uspio odvesti do Potočara, u jednu radionicu i popraviti ga – prisjeća se Fadil.

U tom je bijelom kamionu počeo prevoziti drva za najugroženije. Onda ga je angažovao UNPROFOR. Boja kamiona uklapala se u njihove standarde.

– Počeo sam voziti smeće za njih – govori Fadil.

Uglavnom ga je vozio iznad Vidikovca, u šumu. Onda su mu rekli da ide dalje, prema Zalazju. Svaki put kada bi iz baze UNPROFOR-a povezao smeće, ispred bi išlo jedno vozilo holandskog bataljona.

– Kada bismo stigli na odredište, oni bi izašli iz svog vozila, spremili kamere i fotoaparate i počeli da snimaju ono što slijedi – nastavlja svoju priču ovaj Srebreničanin koji danas živi u Ilijašu kod Sarajeva.

A slijedile su scene iz pakla. I prije nego bi Hamdija podigao kipu, oko kamiona bi se okupilo desetine dječaka i žena, čekajući da se i fizički bore za komadiće hrane koji su se nalazi u otpadu,

– Kada su vidjeli da se narod otima za komadiće hrane u smeću, UNPROFOR-ci su, namjerno, u kontejnere počeli u ubacivati komade hrane. Recimo, od jednog ćurana uzmu samo filete, a ostatke bi bacali u smeće. Onda bi snimali dok se naš narod bori za te komade – govori vozač kamiona sa naslovne fotografije.

Srebreničani su se, kaže Fadil, borili za svaki otpadak koji je bio jestiv.

– Bilo je onih paklića šećera, sokova, nekih, u prahu. Sve što holandski vojnici nisu mogli pojesti bacali su u smeće. Ja sam to, onda, odvozio na divlja smetljišta, narod je kupio, a Holanđani su snimali. To je bila takva katastrofa. Tako žalosno – ispričao je Fadil.

Pročitajte:  Četnici na Ravnoj Gori veličali ratnog zločinca Mihailovića i rusku agresiju na Ukrajinu
Srebrenica tokom rata (foto:arhiv BIRN-a)

Srebrenički efendija Ahmed Hrustanović je 1993. godine izašao iz tog grada i otišao prema Tuzli. Bio je suviše mali da bi se sjećao nekih detalja do tada. No, on danas prikuplja tuđa sjećanja. Ustupa priču Besima Pitarevića, čiji je otac poginuo u potrazi za hranom.

– Selam moj efendija – prosljeđuje Ahmed Besimove riječi – da ti napišem vezano za mog babu ono sto ja znam.

Besimov otac zvao se Džemal. Prenosimo njegovu priču bez većih intervencija.

– Mi smo živjeli u kući babinog dajdže Mehmeda. Kad‘ je bila akcija na Fakoviće, i on je bio u akciji. Padom Fakovića našao je nešto pšenice, ali tad nije mogao donijeti jer se vratio sa vojskom. Oružja, u to vrijeme, nije bilo pa su puške ostavljali u štabu, nakon akcija koje su obavljali. Pošto je babo ostavio pšenicu u nekom hambaru pitao je dajdžu da mu da kobilu da ode po nju i da to donese. Naša vojska nije imala dovoljno ljudi da drži položaj. Nakon što su oduzeli Fakoviće, morali su se ponovo povući na Biljeg. Četnici su se vratili i vjerovatno shvatili da je to premješteno i postavili minu. Moj babo je sa Kiramom, sinom Ibrahimovim, inače svojim dajdžiće otišao po tu pšenicu. Nekad u noći babo je nagazio na minu, a Kiram je, vjerovatno uplašen, pobjegao. On nikad neće da prica o tome. Ujutro, kad je Kiram došao moja mama ga pitala gdje je Džemal, a on je onako zbunjeno rekao : “pa je l’ se nije vratio.

Išli smo i nešto je sjevnulo i puklo i od tada ne znam gdje je”. Kad je Mehmedova kobila došla nakon dva dana na samaru je bilo krvi, tragovi ruku, jer se Babo vjerovatno pokušao popeti da bi ga donijela. Tada smo shvatili da je poginuo, a Kiram je to možda i znao. Otišao je sa mojim amidžom Suljom po Babu. S njima su još otišli Ahmo i Halil iz Miholjevina, jer niko više nije smio. Kiram je znao tačno mjesto gdje se to desilo pa su ga brzo i našli, ali bez glave, samo tijelo koje su čuvali četnici, vjerovatno u nadi da će neko doći da ga izbavi pa da ubiju još nekoga. Kad su se odmakli da jedu, neko od njih četvorice je prisao i vezao konopac babi ispod pazuha, jer su mislili da su minirali tjelo, pa ako ga podignu da će poginuti jos neko. Kad su povukli tjelo, vidjeli su da nije minirano pa su ga brzo odnijel. Izvukli su babu i kad su ga donijeli u Mehmedovu kuću, bilo vise vojnika, a moja mama je plakala i pitala šta je ono onako malo. Ja sam bio mali i nisam se mogao suzdržati iako mi je djedo rekao da ne govorim. Dok sam čuvao kravu prije nego su izbavili babu došao mi je plačući i rekao: sine, kažu da su Džemalu četnici odsjekli glavu, ali nemoj snahi govoriti”: Kako ja nisam mogao izdržati, plakao sam i govorio da hoću da vidim babu i da su mu odsjekli glavu. Sreća, mama je tad bila u nesvijesti i nije to čula. Umrla je 2008. godine, ne znajući da smo babu ukopali bez glave. Govorili su mi da ne gledam i da je bolje da ga pamtim kakav je bio ali kako sam ja bio uporan, Šemsudin, sin Mehmedov, uveo me u kuću da mi pokaze babu.

Pročitajte:  Četnici na Ravnoj Gori veličali ratnog zločinca Mihailovića i rusku agresiju na Ukrajinu

Danas ne znam kako su me zbunili da mi ne pokazu sve. Samo su ga otkrili od nogu pa malo više iznad pojasa.Vidio sam da je noga šira, vjerovatno je mina rasturila ali nije bila otkinuta.

Jedan dio stopala je bio probijen i na lijevoj šaci je falio dio. Nogu je vezao nekakvim djelom odjeće, vjerovatno pokusavajući da zaustavi krvarenje. Bilo je krvi i na vojnim gaćama koje su virile ispod pantalona. Dobro se sjećam. Lijeva noga je bila savijena u koljenu, a desna šaka stisnuta u pesnicu. Možda se branio jer nije imao oružje. Samo je nož odnio sa sobom. Ostali su noga i ruka tako ukočeni dok hodža nije valjda proučio nešto. nemam pojma. Ukopali smo ga bez glave u Miholjevinama. Brzo iza toga smo odselili u Ljeskovik odakle je moja mama i bili do pada Kragljivode. Glavu su našli 2018. u Žanjevu.

- Advertisement -
- Advertisement -

Najnovije

Kulaglić: Očekujemo od četiri do pet hiljada učesnika Marša mira 2022.

Ovogodišnje pripreme za Marš mira 2022 koji se održava u sklopu obilježavanja 27. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice teku...