Nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je morala prihvatiti ono što se dešavalo tokom rata i Holokausta. Prihvatila je odgovornost za zločine, za krivicu u ratu. I danas, nerijetko možemo čuti i od njemačke kancelarke Angele Merkel da je “obračun sa prošlošću dio preduvjeta za pomirenje”.
Takvo što nije se dogodilo od strane političkog vođstva HDZ BiH, ali ni političkog vrha susjedne Hrvatske.
Po izricanju presude Prliću i ostalima, kojom je nedvojbeno dokazan i potvrđen Udruženi Zločinački Poduhvat, te međunarodni karakter sukoba Armije RBiH i HVO-a, kojem je Hrvatska vojska pomagla, a Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. HRHB, uslijedila je združena politička histerija.
Dragan Čović, Kolinda Grabar Kitarović, (Andrej Plenković se izneanda povukao) grmili su kako je presuda nepravedna, zločinačka i još sve kakva ne. S pravom su galamili jer su strahovali kakve će političke poteze povući bošnjački lideri.
Golemo je UZP i osuda Hrvatske za učešće u agresiji na Bosnu i Hercegovinu! Pregolemo!
Franjo Tuđman je smatrao da bi trebalo da BiH, kao suverena i samostalna država, prestane postojati i da bi se značajan dio teritorije BiH morao pripojiti teritoriji Hrvatske. Matrica je to koju su slijedili Prlić i ekipa, ali i zločinac iz Ahmića Dario Kordić.
Nije bez razloga Čović, pred samo izricanje presude šestorki poručivao da ona ma kakva bila ne smije imati utjecaj na političku situaciju u BiH ni na poziciju hrvatskog naroda.
Samo dva dana nakon što je izrečena pravosnažna presuda, predsjednik HDZ BiH je otrčao panično u Zagreb na razgovore sa Grabar-Kitarović i Plenkovićem.
Kovao se plan, kako se postaviti ukoliko bi slučajno bošnjački političari zatražili da se sada poravnaju “politički računi” i da Hrvatska preuzme odgovornost za učešće u agresiji tadašnje političke vrhuške na čelu sa Franjom Tuđmanom. Te da se javno Čović oglasi i kaže da u njegov san, oživljavanje zločinačke HRHB defintivno ugašen. Mnogo toga bi sada bilo drugačije.
“Mi na to vrijeme moramo biti ponosni. Na taj način smo očuvali ne samo hrvatski narod već i Bosnu i Hercegovinu. Da nije bilo HVO-a, Bosne i Hercegovine sasvim izvjesno danas ne bi bilo. Da nije bilo Hrvatske i njene politike prema BiH, nje u ovako međunarodno priznatim granicama danas ne bi bilo. S te strane nam to treba biti ohrabrenje, a s druge strane treba spriječiti bilo kakvu harangu koja može uslijediti od onih koji bi željeli iskoristiti ovakve obrise presude na procese koji se već dugo planiraju u Bosni i Hercegovini, kazao je Čović u decembru prošle godine.
Poruka je jasna, spriječiti da se političkim i pravnim sredstvima napokon stavi tačka na I, projekta koji je imao za cilj etnički čiste hrvatske teritorije.
I onda je Čović, potpomugnut zdušno od Kolinde, iz defanzive u kojoj je bio zbog straha od haške presude, prešao u ofanzivu.
Umjesto da Bošnjaci kapitaliziraju ovu historijsku presudu, predsjednik HDZ BiH je iskoristio uspavanost političara iz ovog naroda koji “igraju na male”, te krenuo agresivno u izmjene Izbornog zakona BiH, pri tome krajnje bahato i ultimativno poručujući da neće moći nikada se ostvariti dogovor četiri stranke (SDA, SBB, DF, SDP), posebno akcentirajući da se mora primjeniti popis stanovništva iz 2013., a ne 1991. godine. Zaboravit ćemo etničko čišćenje koje su provela njegova raja, Prlić, Kordić i ostali, te ćemo se ponašati u prebrojavanju kao da presude za UZP nije ni bilo.
U razgovore o izmjenama Izbornog zakona, zbog inertnosti bošnjačkih lidera, a prvenstveno Bakira Izetbegovića kao “prvog u Bošnjaka”, Čović ulazi kao pobjednik, a ne kao političar i čovjek koji bi morao, umjesto svečanog dočeka zločincu Kordiću, spremiti se u Ahmiće i odati (makar i neiskrenu) počast žrtvama svog heroja iz Busovače.
Čović je lukavo iskoristio konfuziju u bošnjačkom političkom, akademskom i vjerskom vrhu, i iz pozicije defanzive prešao u žestoku ofanzivu.
Pričom o ravnopravnosti Hrvata, o izmjenama Izbornog zakona ali onakvim kakve on želi, potpuno je zasjenio i gurnuo u “ropotarnicu povijesti” presudu za Udruženi Zločinački Poduhvat i agresiju Hrvatske na BiH.
Ovo je samo jedan od primjera na kojem Bošnjaci nisu umjeli politički kapitalizirati.
Stoga, u svjetlu razgovora o izmjenema Izbornog zakona podsjetimo na dio haške presude:
“Presudom je utvrđeno da su rukovodioci tzv. HZ(R) HB, uključujući Matu Bobana, i rukovodioci Republike Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, u decembru 1991. ocijenili da je za dugoročno ostvarenje političkog cilja – tj. za uspostavljanje hrvatskog entiteta djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda – neophodno da se promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju HR-HB.”
