Jovica Stanišić i Franko Simatović, koje je Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) nakon obnovljenog postupka osudio na po 12 godina zatvora za učešće u zločinima u Bosanskom Šamcu u Bosni i Hercegovini, navode u žalbi da nije bilo dovoljno dokaza na osnovu kojih su proglašeni krivim i zatražili su ukidanje presude ili smanjenje kazne, dok je Tužilaštvo zatražilo da budu proglašeni odgovornim kao članovi Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), te krivi za zločine počinjene u Zvorniku, Doboju, Sanskom Mostu, Srpskim autonomnim oblastima (SAO) Krajina i Slavonija, Baranja i zapadni Srem (SAO SBZS).

Žalbe su obje strane izjavile početkom ovog mjeseca, a krajem juna Stanišić i Simatović su osuđeni jedino zbog zločina počinjenih na teritoriji opštine Bosanski Šamac, dok su oslobođeni za zločine u Bijeljini, Zvorniku, Doboju, Trnovu i Sanskom Mostu i drugim mjestima van BiH. Osamnaest godina nakon što su uhapšeni, proglašeni su krivim za pomaganje i podržavanje ubistava, deportacije, prisilno premještanje i progon u Bosanskom Šamcu.

Sudsko vijeće je navelo da su u martu 1992. pripadnici Jedinice za posebne namjene SDB-a Srbije – pod komandom optuženih – obučili grupu od 20-ak muškaraca iz Bosanskog Šamca, ali nije nađeno dovoljno dokaza da su optuženi nad tom grupom imali ovlaštenja ili da su im izdavali instrukcije tokom vršenja krivičnih djela.

– No ipak, Pretresno vijeće smatra da su optuženi, time što su obučavali i rasporedili pripadnike Jedinice i lokalne Srbe iz Bosanskog Šamca kako bi oni učestvovali u preuzimanju vlasti u opštini, obezbijedili praktičnu pomoć, što je imalo značajnog uticaja na izvršenje krivičnih djela u Bosanskom Šamcu – kazao je sudija Burton Hall 30. juna.

Pravnici, kriminolozi i eksperti iz međunarodnog humanitarnog prava kažu da ne postoji pojednostavljen odgovor zašto su Stanišić i Simatović oslobođeni krivične odgovornosti u nekim gradovima, te tvrde da su sudije imale sumnju o vezi optuženih i počinjenih zločina u drugim općinama, čak i u odnosu na zločine u Bosanskom Šamcu, gdje nije dokazano da su Stanišić i Simatović naredili njihovo izvršenje.

Povezanost sa akterima političkog vrha Srba

Andy Aydin-Aitchison, kriminolog sa Pravnog fakulteta u Edinburgu, objašnjava da se ova veza u slučaju Bosanskog Šamca ogleda u prisustvu jedinice koja je pretpočinjena Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), ali i u konekcijama između različitih aktera i dvojice optuženih.

– Iako je tim pretpočinjavanjem jedinica stavljena pod vojnu komandu, doprinos u smislu organizacije obuke ove jedinice prije raspoređivanja, u kombinaciji sa znanjem o već počinjenim zločinima, dovoljan je za osudu u smislu pomaganja i podržavanja zločina počinjenih od strane jedinica – pojašnjava Aydin-Aitchison.

Presuda navodi da je Stanišić bio “u direktnom i čestom kontaktu sa liderom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem 1991. godine tokom i nakon uspostave Republike Srpske”, te da je “u nekim slučajevima Stanišić omogućio kontakte između Karadžića i Miloševića”. Prema optužnici, Stanišić i Simatović optuženi su da su od aprila 1991. do decembra 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem.

Mirza Buljubašić, asistent na Odsjeku za kriminologiju, Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, kaže da je tokom ponovljenog postupka izneseno mnogo dokaza koji upućuju na povezanost Stanišića i Simatovića sa političkim vrhom Srba na prostoru bivše Jugoslavije.

– Kao što su veze sa Martićem u Hrvatskoj, Miloševićem u Srbiji i Crnoj Gori i Karadžićem u Bosni i Hercegovini. Sudije, međutim, nisu mogle zaključiti da su izvan svake razumne sumnje Stanišić i Simatović doprinijeli kreiranju RSK-a (Republike Srpska Krajina) i RS-a BiH, niti da su imali ulogu u učešću u zločinima za koje je MKSJ prethodno dokazao krivnju u vrhu političkih i vojnih predstavnika Srba – navodi Buljubašić.

Aydin-Aitchison je mišljenja da postoje tačke koje prikazuju povezanost s akterima udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), ali ne prikazuju te veze dovoljno detaljno i sa dovoljno izvjesnosti da potkrijepe osuđujuću presudu. Kako kaže, veza između optuženih putem Državne bezbjednosti Srbije s određenim grupama i paravojnim formacijama u drugim gradovima nije dovoljno čvrsto utemeljena u dokazima koje je izvelo tužilaštvo.

Prema njegovim riječima, prije juna 1992. i službenog povlačenja JNA, nesumnjivo postoji komponenta formalnih vojnih snaga Jugoslavije, u kojoj dominira Srbija.

– Važna stvar za optužene bila je osporavanje bilo kakve veze između njih i takvih snaga. To je uspješno učinjeno u odnosu na sve snage, osim jedinice u Bosanskom Šamcu. Ono što se tiče paravojnih formacija je to što se oni namjerno koriste na načine koji ih donekle udaljavaju od formalnih državnih struktura i komandnih linija. Stoga možda nije iznenađujuće što je zamagljivanje veza uspjelo – kaže Aydin-Aitchison.

Sarajevska advokatica Nina Kisić za BIRN BiH govori da je Sud našao da su optuženi kontrolisali Jedinicu najmanje do sredine aprila 1992. godine, u kom periodu su se, od krivičnih djela pobrojanih u optužnici, desili događaji u Bosanskom Šamcu i Doboju.

– U odnosu na Bosanski Šamac, zaključeno je da se Simatović sastao sa Draganom Đorđevićem Crnim nakon preuzimanja Bosanskog Šamca i da ga je instruisao da napiše izvještaj, a da su pripadnici Jedinice prije toga obučavani u Ležimiru i Pajzošu, gdje su obučavani i lokalci iz Bosanskog Šamca, od strane pripadnika Jedinice – navodi Kisić.

Za zločine u Doboju za koje su oslobođeni, Kisić smatra da je razlog to što Vijeće nije moglo zaključiti da je Radojica Božović koji je komandovao nekim od snaga koje su zauzele ovaj grad bio pripadnik Jedinice pod kontrolom optuženih.

Problem uvjerljivosti svjedoka

Prema Buljubašiću, pojedini – osobito neki zaštićeni svjedoci – su bili neuvjerljivi sudijama.

– Stanišić i Simatović su iznosili dokaze i argumente da im je posao bio da budu informisani i da informišu, da budu prisutni na određenim događajima koji se odnose na njihov posao, ali i da su ujedno pokušali da zaštite manjine, te da budu konstruktivan faktor za mirovno rješenje sukoba. Sudsko vijeće nije prihvatilo te dokaze niti argumente po sebi, već su upravo oni zbog svoje relativne uvjerljivosti utjecali na to da sudije budu u određenoj sumnji u vezi krivične odgovornosti Stanišića i Simatovića – rekao je Buljubašić.

Tužilaštvo je, kako je dodao Buljubašić, bilo iznimno uvjerljivo i dokazi su upućivali na to da su Stanišić i Simatović svojim djelovanjem, u vezi sa Bosanskim Šamcem, namjeravali i znali da će zločini biti izvršeni, čime su dali doprinos zločinima i okrivljeni su kao pomagači i podstrekači.

– Razlika između drugih mjesta, dakle, nije u tome da se zločini nisu dogodili na drugim mjestima, naprotiv, ti zločini su dokumentovani i u ranijim presudama, već su sudije imale zamagljen vid prilikom zaključivanja o krivnji Stanišića i Simatovića za druga mjesta, nisu mogli donijeti odluku o krivičnoj odgovornosti na osnovu emocija prema žrtvama, jer je klica sumnje postojala, čak možemo reći da je ta klica – čitajući tekst presude – rasla kako se postupak odmicao, a primarno zbog kontradiktornosti i nejasnoća koji su proizlazili iz dokaza – kaže Buljubašić za BIRN BiH.

Buljubašić smatra da je važno napomenuti da za pravne institute pomaganja i podstrekavanja nije bitno da su Stanišić i Simatović znali svaki detalj zločina, dovoljno je da se dokaže da su imali znanje o zločinima i da su dali direktan doprinos. Kakvoća pomaganja i podstrekavanja i znanje o zločinu, u suštini, određuje da li su pojedinci odgovorni za zločine izvršene od pojedinaca ili mnoštva osoba koje su učestvovale u UZP-u, dodaje on.

U presudi se također spominje da se zločini u Bosanskom Šamcu “nisu desili kao izolirani incident, nego su bili dio obrasca zločina koji su pratili preuzimanje teritorija od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini”.

Bosanski Šamac je, smatra Buljubašić, dio čitavog šablona zauzimanja teritorije i zločina koji su izvršeni na prostoru Bosne i Hercegovine, i presudom je dokazano da UZP kao takav postoji. U tom smislu Stanišić i Simatović imaju ulogu u širim razmjerama, ali njihova krivična odgovornost je za sudije ostala pod sumnjom, smatra Buljubašić, zbog čega ih nisu osudili za zločine izvršene u drugim mjestima. Apsurdno je, kaže on, da su sudije smatrale da su Stanišić i Simatović znali za širi zločinački plan u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te da su dijelili namjeru pojedinaca srpskog političkog i vojnog rukovodstva za učešće u zločinima, ali da se iz izvedenih dokaza ne može govoriti o pojedinačnoj odgovornosti.

– Izuzev za pomaganje i podstrekavanje u Bosanskom Šamcu gdje su racionalno mogli zaključiti da dokazi pokazuju da su Stanišić i Simatović znali da njihove radnje prave doprinos u zločinima ubistava, deportacije, prisilnog premještanja, progona, te da su svjesni da su to bili zločini, da su pojedinci koji su direktno izvršili zločine znali šta čine – zaključuje Buljubašić.

Prema riječima Buljubašića, u predmetu Stanišić i Simatović dogodilo se da se UZP koji je ranije utvrđen nije negirao, već je navedeno da su dokazi koje je Tužilaštvo iznijelo o povezivanju Stanišića i Simatovića s UZP-om i zločinima nejasni i špekulativni.

On dodaje da se čitav postupak svodi na to da Stanišić i Simatović dokazuju da su radili svoj posao, da su pokušali da spriječe dalje zločine i ubijanje manjinskih naroda na mikrolokacijama, te da su svjedoci – osobito zaštićeni svjedoci – nepouzdani, u čemu su smatra on, prema zaključcima sudija o tim svjedočenjima bili uspješni.

Nina Kisić za BIRN BiH kaže da je sama presuda optuženim Stanišiću i Simatoviću izrečena nakon 18 godina suđenja i da je tokom ponovljenog suđenja, vijeće dozvolilo saslušanje novih svjedoka i prihvatilo veliki broj novih dokaza. Navodi da je ovo prilično nova praksa, imajući u vidu da je presuda ukinuta radi pogrešno primijenjenog pravnog standarda, te da je naređeno ponovno suđenje.

Poslije prvostepenog suđenja, Haški tribunal je 2013. godine Stanišića i Simatovića oslobodio krivice, ali je Apelaciono vijeće 2015. usvojilo žalbu Tužilaštva i zbog nepravilnosti u postupku naložilo da suđenje bude ponovljeno po istoj optužnici.