Piše: Ines Sandžaktarević
Radnici na ulicama, zaustavljanje saobraćaja, natpisi u kome se prozivaju krivci, a od nadležnih ni odgovora.. zvuči kao poznat scenarij? Zvuči kao Bosna i Hercegovina.
Ne, firme se ovdje ne šalju u stečaj da bi kasnije nastavile sa radom (da, to je jedan od mogućih ishoda), već da bi se njihova imovina prodala za neke sitne cifre.
Tako je ministar Džindić, nešto malo prije Nove godine, najavio građenje termoelektrane Banovići i Bloka sedam u Tuzli. Novo sve, a rudarima još nikada nisu isplaćene penzije koje im se duguju i do osam godina. Možete li zamisliti da svaki radni dan idete pod zemlju, uz rizik da se nećete ni vratiti, a ne možete dobiti ni pravedno zarađenu penziju? Morat ćete, jer je to naša realnost. Sa druge strane, uprava ovog rudnika nije morala slati sve rudare u penziju, ali je to uradila. Da nije, mogli bi nastaviti dobijati redovne plate dok se ne steknu finansijski uslovi za penziju. To nije učinjeno.
A da li znamo baš sve o stečaju? Stečaj se pokreće ukoliko je preduzeće u dugovima duže od dva mjeseca. Dakle, ako vaše preduzeće više od dva mjeseca ne plaća porez, plate, može se predložiti stečaj. Ali, ukoliko se ne uplaćuju samo doprinosi, to nije moguće. Država je u tom slučaju dobro obezbijedila i omogućila da se godinama doprinosi ne uplaćuju, po nečije zdravlje ili život bitne, a da se nikada i ne odgovara za to.
Mnogi poznavaoci privrednog prava će reći kako stečaj često i nije potreban, već samo krivični postupak. Da, onaj dosadni odlazak na sud, sakupljanje dokumentacije i traženje odgovornih za stanje u kojem se nalazi kompanija. Čini se, ipak, da je u Bosni i Hercegovini, lakše proglasiti stečaj nego zatražiti odgovornost. Bio bi to poduži spisak.
Sjećate li se Energopetrola? Privatizovan prije nekoliko godina. Tvornica slatkiša Zora? Otišla u stečaj, privatizovana, radnicima se i danas duguju plate. A sjećate li se ponosa naše vojne industrije? Mostarski Soko je također privatizovan, milioni su otišli u pogrešne ruke, a radnici ostali i bez prava na penziju. Agrokomerc – njegovi milionski dugovi se i danas traže, kao i plate i uvezivanje staža.
Ovdje se desio i danas se događa pravi opis riječi „asset striping“. Dakle, bukvalno „guljenje imovine“, jer se imovina, nakon proglašenja stečaja, prodaje za malo novca, preduzeće zatim ne može „stati na noge“, nastaviti sa radom i isplatom niti poreza niti dobavljača, a naravno – ni plata, i tako se ide u krug godinama. A posebna priča je i ko taj krug dozvoljava i zašto se odvija godinama.
Slična priča će biti i sa radnicima Željezare Zenica. U novembru prošle godine, isključena im je struja, a računi blokirani. Odjednom se utvrdilo da može raditi samo 120 radnika, dok ih je tada bilo 346. Zatim je proglašen stečaj, krivac nikada neće biti pronađen jer nema krivičnog postupka – a neko je morao napraviti taj gubitak od četiri miliona KM. Godinama se ovdje i u drugim preduzećima odvijao privredni kriminal, u pravom smislu te riječi, a vlasti su žmirile na oba oka i povremeno davale izjave „kako čine sve u njihovoj moći“. Suma sumarium – radnicima se duguje 13 plata, plus doprinosi, prošle sedmice su nadležni za ovaj problem trebali se sastati i razgovarati sa radnicima, što se, naravno, nije desilo. Ista situacija je i sa TTU Tuzla.
Mi smo zemlja koja jako dobro zna šta je privredni kriminal, znamo i šta je ‘guljenje imovine’, znamo šta je i stečaj, a jako dobro znamo šta je šutnja. Jer, šutimo i dok nas gule, i dok gule naše sugrađane, dok gledamo kako prijete da će se zapaliti, a mi mislimo da je bolje da se ušutimo dok “i nama nije isto se desilo”.
A znate li da hoće? Hoće jer šutimo, jer znamo sve scenarije napamet, samo “neka ne puca” i neka nam prodaju nacionalističku propagandu. A mislite li da svi ovi radnici znaju imena ili vjeru svog kolege? Znaju, ali za njih je samo simbol države koja je propala, u kojoj je šutnja postala glavna pratilja, a simbol otpora online prepucavanje ko je bolji Bošnjak, Hrvat i Srbin. Znamo i šutimo, a isto tako i naša vlast – zna i šuti, pa ko duže izdrži.