Prošlo je 32 godine od jednog od najvećih zločina na području Mostara i Hercegovine, ali i cijele države BiH u proteklom ratu. Za ovaj stravični zločin još uvijek niko nije odgovarao, uprkos brojnim dokazima.
Te 1992. godine su pripadnici Vojske RS i ostataka JNA, pod komandom generala Momčila Perišića, iz više skloništa, kuća i stanova, u širem području Zalika i sjeverne mostarske kotline, odveli i brutalno likvidirali 114 mostarskih civila, čija su tijela, ljeta 1992. godine, uoči velikog najavljenog povlačenja Perišićeve jugovojske, pronađena masakrirana na deponijama smeća Uborak i Sutina.
U grobnicama na gradskoj deponiji Uborak i groblju Sutina pronađena su tijela 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Adnin Hasić imao je samo 11 godina, a njegova sestra Narcisa nepunih 9 kada su, u istom danu, juna 92.ge – u paklu brutalne opsade i pokušaja vojnog pokoravanja Mostara, ostali bez oba roditelja. Majka Tidža imala je tek 35, otac Omer 39 godina. Pripadnici srpske vojske, pogubili su iz zločinačke obijesti u neviđenom brutalnom ubilačkom pohodu i ovaj nevini bračni par – potpuno nepotrebno, bez ikakvog povoda i razloga. Njihov problem je bio što nisu bili Srbi ! Nakon teških batinanja, zlostavljanja, maltretiranja i ponižavanja u kasarni Sjeverni logor i na nekoliko drugih zatočeničkih lokacija, i svi drugi su između 13. I 14. Juna te ratne godine, skončali svoje živote na besprizoran, zvjerski način, a zatim pobacani u dvije grobnice – Sutina i Uborak.
Adnin Hasić, u funkciji predsjednika Udruženja porodica žrtava Uborka i Sutine, godinama budno bdije nad ovim slučajem. Osim što na dnevnoj bazi sarađuje i kontaktira sa rodbinom žrtava zločina, on istrajno prikuplja sve relevantne informacije, slaže svjedočenja, sarađuje sa organima istrage i tužilaštvima. Razočaran je, kao i drugi, što slučaj Uborak i Sutina – koji se službeno, u pravosudnim krugovima, tretira kao prvi slučaj masovnog zločina na području Hercegovine i prvi slučaj u cijeloj BiH kada su i službeno otkrivene jame sa leševima ubijenih, nakon toliko godina još nije dobio službeni pravosudni rasplet.
“Svima nama teško je, i sve teže, živjeti sa činjenicom da poslije takvih i tolikih gubitaka naših najbližih nismo dočekali trenutak pravde. Porodice su s pravom ogorčene jer se prema cijelom slučaju ovog ratnog zločina godinama postupalo aljkavo i neodgovorno. Ipak, ja ne gubim nadu. Predmet jeste kupio prašinu po tužilaštvima, jeste već proteklo punih 32 godine od zločina, ali naša očekivanja su i dalje pozitivna i nismo izgubili vjeru u pravdu. Ona mora jednom doći i mi vjerujemo da će biti tako”, kaže Hasić, dodajući:
“Teško se, zaista, pomiriti sa tom činjenicom, pogotovo što nam i pojedini svjedoci, pa i članovi najbliže rodbine, neumitno odlaze sa životne pozornice, a bez konačne istine o sankcioniranju zločina i zločinaca. To nije u redu”.