Tajib Delalić donedavni predsjedavajući Općinskog vijeća Novi Grad Sarajevo na današnjoj sjednici podnio inicijativu u kojoj je tražio da se preispita naziv ulice Srđana Aleksića.
Obrazloženje koje je dao vijećnicima sadržano je u pismu koje je dobio, kako kaže Delalić, od Bošnjaka izbjeglog iz Trebinja. Sadržaj pisma pokazao je zabludu iz prošlosti, a u njemu stoji da se Aleksić prilikom natezanja za pantolone srušio, udario glavom u trotoar, pao u komu i nakon nekoliko dana umro.
“Prvu četničku kokardu mogli ste vidjeti upravo na kapi Srđana Aleksića”, napisano je između ostalog u pismu.
Dio pisma kojeg je pročitao Delalić:
– Živim u Švedskoj, gdje sam. Ove godine navršit će se 27. godina od smrti Srđana Aleksića, Trebinjca. Zvanična verzija je da je ubijen jer je branio Bošnjaka. Taj čin se slavi i uzdiže bez ikakve sumnje u ono što se dogodilo. Srđanov prijatelj Bošnjak je bio u uniformi srpske vojske i prodavao Srđanovu tekstilnu robu. Došli su pripadnici Vojne policije VRS i pokušali zaplijeniti tu robu. Iz susjedne kafane je dotrčao Srđan Aleksić, počeo se otimati za pantalone. U tom natezanju se srušio, udario glavom u trotoar, pao u komu i nakon nekoliko dana umro. To je preda mnom rekao i Srđanov otac Rade.
Najtežih 20 dana u mom životu bilo je u oktobru 1992. godine. Mobilisani na silu, bili smo vojnici tzv. vojske Srpske republike u rovovima prema
Dubrovniku. Nas osam Bošnjaka bili smo u Jasenica lugu, u Popovom polju kod Trebinja, kad su po nas došli srpski vojnici iz neke specijalne jedinice, po izgovoru da nas vraćaju u kasarnu kao ograničeno sposobne. Umjesto u kasarnu oni su nas odvezli u logor u Bileću, da bi nas mijenjali za vojnike Srbe koji su bili zarobljeni od Armije RBiH na Borcima kod Konjica. To smo saznali slučajno od srpskog vojnika koji je došao u posjetu jednom od nas osam tada određenih za razmjenu. U tom logoru su bili rahmetli Vehbija Hebib i rahmetli
Ramiz Arnautović, Sejo Nuković, Ismet Hamzic, Sejo Arslanagić, Nermin Pervan, jedan Bučuk čijeg se imena ne sjećam i ja Safet Ćerimagić. Dvadeset
dana je trajala naša agonija i iščekivanje šta donosi svako otvaranje vrata na podrumu gdje smo bili zatočeni. I još gore su preživljavale naše porodice ne znajući ni gdje smo ni jesmo li živi. UNPROFOR je saznao da Srbi žele Bošnjake, mobilisane u svoju vojsku, mijenjati za zarobljene srpske vojnike, pa
su odbili razmjenu.
Kad sam mnogo godina kasnije na You Tubeu gledao Rada, oca Srđana Aleksića, dok govori da je njegov sin komandovao jedinicom za specijalne zadatke vojske tzv. Srpske republike, pomislio sam: Možda je ta specijalna jedinica nas osam nesretnika izvukla iz rovova da bi nas mijenjala za zarobljene vojnike Srbe.
Mnogi trebinjski Bošnjaci mogu vam potvrditi da su prvu četničku kokardu vidjeli upravo na čelu Srdana Aleksića. Stavljao je nekad na crnu šubaru, a nekad na šajkaču. I nosio je u vrijeme najgoreg terora nad Bošnjacima Trebinja.
Srđan Dizdarević, bivši predsjednik Helsinškog odbora BiH, u zabludi je uzdizao taj čin i uskoro je ustanovljena i nagrada za humanost sa imenom Srđana Aleksića. Jedan iz Jablanice dao je granitu ime ,,Srđan Aleksić“. U Beogradu mu je Boris Tadić dodijeljeno odlikovanje „Miloš Obilić“. Igra se u Tuzli fudbalski turnir sa njegovim imenom, Bošnjaci su tražili i dobili ulicu za Srđana Aleksića
u Podgorici.
Dakle, 21. januara Srđan Aleksić je pao u komu i umro, a onda sahranjen 27. januara. Upravo tog dana počeo je veliki egzodus oko 7 hiljada BošnjakaTrebinja.
Delalić je kazao da će cijelo pismo dostaviti komisiji koja bi trebala da razmotri promjenu naziva ulice.
Index.ba