Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Ono što me je ponukalo na ovu analizu lika i djela gospodina Dragana Čovića je njegova knjiga „Iznad crte“ koja je promovirana u Hrvatskome Domu Stjepana Hercega Kosače u Mostaru 19. septembra. Tom prilikom gospodin Čović je kazao kako je u knjizi sublimirano preko 100 njegovih govora i da to predstavlja svojevrsno svjedočanstvo kontinuiteta i vjerodostojnosti njegovog političkog rada, kao i to da je to najbolja poruka svima onima koji kritiziraju njegov i rad HDZ BiH. O hvalospjevima njegovog recenzenta Zorana Tomića, rektora mostarskog Sveučilišta zaista ne bih trošio ni svoje ni vaše vrijeme cijenjeni čitaoci.
U ovoj analizi krenuo bih od jedne druge knjige, objavljene 2013. godine koja je u posljednje vrijeme uzdrmala kompletan region. To je knjiga U IME DRŽAVE iz tri dijela dvojice slovenačkih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage koji su krajem 2009., koristeći Zakon o pravu na pristup informacijama, uspjeli doći do službenih dokumenata Vlade Slovenije vezanih uz trgovinu oružjem u vrijeme sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Prva knjiga, Prodaja, bavi se slovenskom prodajom oružja i streljiva, zaplijenjenog u skladištima JNA u Sloveniji, najprije Hrvatskoj, a poslije i Bosni i Hercegovini. Druga knjiga, Preprodaja, bavi se slovenskom kupovinom oružja iz Bugarske, Poljske, Ukrajine, Rumunjske i drugih zemalja i njegovom preprodajom Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dok treći dio trilogije, Prikrivanje, prikazuje osobe upletene u trgovinu, njihovu ulogu, način i uspješnost u prikrivanju svog sudjelovanja.
Naime, prema današnjim procjenama, u Sloveniji se nalazilo 10% svih jugoslavenskih zaliha municije svih vrsta, čija se vrijednost procjenjuje na milijardu američkih dolara (USD), a nakon zaplijene i povlačenja JNA 1991. godine, Sloveniji je ostala polovica od navedenih zaliha. Odmah po izbijanju agresije na Hrvatsku i BiH, Slovenija se ponudila i jednoj i drugoj zemlji kao prodavač zaostalog i „neperspektivnog naoružanja, opreme i municije“. Naravno u toj prodaji glavnu ulogu su imali pojedinci iz tadašnjeg slovenačkog Ministarstva odbrane i firmi „Iskra“ i njenih podružnica „Orbis“ i „Carnex AG“. Interesantno je napomenuti da je ispred bosanske strane prvi u kontakt sa Slovencima u skladu sa dokumentima objavljenim u knjizi stupio Fikret Abdić i to u svojstvu člana Predsjedništva R BiH!? On je za nabavku naoružanja ponudio Sloveniji finansijsku garanciju u vidu modernog helikoptera AB-412 SUP SR BiH nabavljenog 1987. godine koji se pred izbijanje agresije zadesio na aerodromu Brnik i ostao i dan danas u vlasništvu MUP-a Slovenije. Istu garanciju Slovencima nešto kasnije ponudila je i Vlada RBiH, ne znajući za Abdićeve kontakte sa Janezom Janšoom bez čijeg potpisa se nije moglo doći do oružja.
Samo u drugoj polovici 1991. godine u Hrvatsku je iz Slovenije transportirano oko 100 tona municije raznih kalibara uglavnom za pješačko naoružanje zatim je u decembru iste godine uslijedio transport pješačkog naoružanja u 16 šlepera vrijedan 1,5 miliona DEM koje su uredno isplaćene slovenačkoj firmi „Carnex AG“. Ubrzo se u trgovinu oružjem na Balkanu uključuje zloglasni Konstantin Dafermos, grčki državljanin i jedan od najpoznatijih europskih trgovaca oružjem. On je u vrijeme embarga UN-a preko svojih veza u obavještajnim krugovima neometano i masovno prodavao oružje u Jugoslaviji. Od njegovog poduzeća „Scorpion International“ oružje su kupovali gotovi svi kupci iz biše Jugoslavije, a prodavao je oružje uglavnom iz Rusije i Kine. Njegove najveće mušterije su bili Hrvatska i BiH. Kako je tekao taj lanac najbolje se opisuje u samoj knjizi. Poglavlje „Ukrajinska veza – u škripcu mafije iz Odese” predstavlja Dmitrija Strešinskog, direktora poduzeća Global Technologies International, koji je s „mafijom iz Odese” sudjelovao u trgovini oružjem na Balkanu.
Preduzeće je oružje nabavljalo od državnih tvrtki „Progress“ iz Ukrajine i „Beloruexport“ iz Bjelorusije, a Dafermosovo je poduzeće Strešinskom ukupno uplatilo najmanje sedam miliona dolara, dok su još veći iznosi plaćeni „mafiji”, koja je za Hrvatsku poslala osam brodova s oružjem kad je konačno uhvaćena utvrđeno je da tragovi prodaje oružja Sloveniji, Hrvatskoj i BiH devedesetih godina vode preko bugarske veze, poljske tajne službe WSI i ‘mafije iz Odese’ u Rusiju koja je, kako autori navode u poglavlju „Svi putovi vode u Kremlj”, prodavala oružje iz skladišta sovjetske armije u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, koje se trebalo vratiti u Rusiju. Za tu su nezakonitu prodaju optuženi ministar odbrane Pavel Gračev i njegov zamjenik Matvej P. Burlakov, a prodaja se odvijala i preko Dafemosovog poduzeća „Scorpion Intenational“, koje je bilo zastupnik i „Rosoboronexporta“, ruskog državnog poduzeća za trgovinu oružjem kojeg je osnovao niko drugi do Vladimir Vladimirovič Putin.
U poglavlju „Kopar kao najveća hrvatska luka i 3500 tona oružja iz Rumunije” tvrdi se da je u slovensku luku do 1992. najmanje jedanaest brodova dovezlo oružje u tranzitu za Hrvatsku. Brodovi su službeno dolazili iz Bejruta, no zapravo je njihovo polazište bila Rumunska luka Constanta. Iz Constante je u mjesec i pol dovezeno više od 200 kontejnera oružja na tri broda i tim pošiljkama završili su najintenzivniji transporti oružja preko Slovenije u Hrvatsku.
U Hrvatskoj koja je imala otvorene granice za razliku od BiH, glavnu riječ u nabavci oružja imao je prvi ministar obrane i desna ruka predsjednika Franje Tuđmana, pokojni Gojko Šušak. Njegovi pomoćnici Ivan Čermak i Vladimir Zagorec potpisivali su sve dozvole za prijevoz oružja u Hrvatsku, ili preko njezinog teritorija u BiH, i često su Armiji BiH onemogućavali da dođe do oružja, dok su HV-u i HVO-u BiH omogućavali da dobiju što više oružja, a time i privatizirali odluke o trgovini oružjem u Hrvatskoj i BiH te tako stvorili uvjete za uzimanje provizije i mita. Za odbranu Hrvatske 90-ih godina je na račune u stranim bankama isplaćen ukupan iznos od 300 do 500 miliona dolara, barem ono što se zna, a taj je novac došao iz proračuna, deviznih rezervi, posudbi, prihoda od prodaje društvenih stanova i uplata hrvatskih useljenika, čiji je dobar dio poslije završio na privatnim računima pojedinaca.
Iako to trilogija U IME DRŽAVE ne spominje, ovdje se ipak mora istači i sljedeći frapantan podatak – načelnik SNOP-a (Sektora opskrbe, nabave i proizvodnje) HVO-a u Grudama cijelo vrijeme rata bio je niko drugi do Ante Jelavić, bivši poručnik JNA i bivši vrhovnik HDZ-a BiH. Još frapantniji je podatak da je prvi čovjek namjenske industrije ispred tadašnje Vlade samozvane HRHB bio niko drugi do današnji vrhovnik HDZ-a BiH glavom i bradom Dragan Čović, bivši direktor proizvodnje elemenata „Soko“ VI Mostar d.d. Bez ove dvojice ljudi, uz gore spomenute časnike HV-a, niti jedan metak nije mogao doći do HVO-a, a samim tim niti u preprodaji do Armije RBiH.
Bez konkretnih dokaza možemo samo nagađati koliko je novaca ovaj dvojac eventualno priskrbio za sebe, ako se zna da su nakon hapšenja po hrvatskoj potjernici umirovljenog generala Vladimira Zagorca u Beču, 2007. godine, sudski vještaci procijenili da njegova imovina iznosi nevjerovatnih 26 miliona eura. Opet ruku na srce, glavni koordinator kupovine hrvatskog oružja i oružja općenito od strane Vlade RBiH bio je Hasan Čengić, koji je zbog tih sličnih nazovi aktivnosti, bio prisiljen odustati od funkcije zamjenika ministra obrane BiH, nakon određenih pritužbi od strane američkih vlasti upućenih rahmetli predsjedniku RBiH Aliji Izetbegoviću 1997. godine. Povlačenje Čengića sa mjesta zamjenika ministra odbrane FBiH bio je uslov američke administracije za otpočinjanje programa opremanja Vojske Federacije BiH „Opremi i obuči“.
Posebna priča o praćenju tokova novca od prodaje oružja odnosi se na pokojnog doministra MUP-a Federacije BiH, Joze Leutara. Naime, po nalogu američke administracije, Federacija BiH je 1998. godine započela sa integracijom obavještajnog sektora odnosno prijenosa djela nadležnosti sa AID-a i SIS-a na MUP Federacije i kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova. Glavni koordinator ovih aktivnosti bio je pokojni doministar MUP-a FBiH Jozo Leutar.
Preko noći u ruke pokojnog Leutara došli su vrlo kompromitirajući materijali obiju obavještajnih službi koje su njemu morale predati kompletnu arhivu. Ono što je uslijedilo potom zgrozilo je domaću i svjetsku javnost.
U dobro pripremljenom atentatu 28. marta 1999. godine usred bijela dana u Sarajevu je u eksploziji bombe postavljene pod njegov službeni automobil smrtno stradao doministar MUP-a F BiH Jozo Leutar. Do danas nisu do kraja rasvijetljeni motivi i nalogodavci mučkog ubistva doministra Leutara.
Međutim, ako sve navedeno uzmemo u obzir, s pravom se postavlja pitanje šta je to znao pokojni Jozo Leutar što nije bilo u interesu nekome da se dozna? Odnosno šta je sve od kompromitirajućih dosijea iz obavještajnog sektora o eventualnim tokovima novca od prodaje naoružanja, tajnim stranačkim fondovima i kupovini nekretnina i dionica od strane pojedinaca iz političkih krugova kako iz tzv. H, tako i iz tzv. B komponente bilo u, nakon atentata misteriozno nestaloj, torbi pokojnog doministra Leutara. Bilo kako bilo, nakon afere sa Hrvatskom samoupravom i Hercegovačkom bankom uslijedila je u maju 2002. godine ostavka Ante Jelavića na mjesto predsjednika HDZ-a BiH. Zatim slijedi strelovit politički uspon Dragana Čovića koji na općim izborima 2002. godine postaje novi član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Ono što je svima promaklo i što je vrlo indikativno je da su svi ljudi koji su imali veze sa trgovinom i prodajom oružja tokom rata sklonjeni na ovaj ili onaj način, svi osim Dragana Čovića iako ga je visoki redstavnik u BiH Paddy Ashdown smijenio sa funkcije člana Predsjedništva BiH 2005. godine zbog podizanja optužnice protiv njega. U tom kontekstu valja spomenuti da su u sporovima protiv Čovića koji su se vodili pred Sudovima u BiH od arhive do sudnice misteriozno nestajali dokazi, da je većina optužbi pala zbog zastare, promjeene iskaza svjedoka i nemogućnosti pribavljanja valjanih i pravovremenih dokaza od strane tužilaštva, itd.
Istovremeno u političkom smislu Dragan Čović je ovaj svoj mandat u Predsjedništvu od 2014. – 2018. godine posvetio politici konfrontacije sa bošnjačkom stožernom strankom SDA i njenim liderom Bakirom Izetbegovićem i političkim savezništvom sa srpskom ultra-nacionalističkom strankom SNSD i njenim liderom Miloradom Dodikom. O njegovom hrvatstvu ,u koje se kune, najbolje govori navodna izjava Dragana Čovića nakon koje se kardinal Vinko Puljić zaledio, da je “Svatko tko ima išta u glavi davno napustio Sarajevo”.
No, ako se pažljivo prati politička djelatnost Dragana Čovića onda se za razliku od njegove knjige „Iznad crte“ ipak mogu uočiti naprsline ispod na oko monolitnog stava, vjerodostojnosti i držanja gospodina Čovića.
Masa argumenata stoji za tvrdnju kako je HDZ BiH pod palicom Dragana Čovića iznevjerio narod i birače i da u godinama vladavine i silnih mandata nije ostvario niti jedan obećani strateški nacionalni interes. Redovito bi se pred izbore potencirala priča o ustavnoj neravnopravnosti, o majorizaciji, trećem entitetu, stolnom gradu, hrvatskome kanalu. I redovito bi to sve bila magla i bestidna manipulacija. Od silnih obećanja i floskula se ne živi pa je u ovoj nesretnoj državi sve manje Hrvata. Pune tri godine je upravo Čović uzurpirao ekskluzivno pravo pregovarača u ime hrvatskoga naroda u famoznom slučaju “Sejdić i Finci”, pa kasnije i u slučaju presude Ustavnog Suda BiH u slučaju Ljubić. Ništa nije napravio pa sada zauzvrat pere lošu taktiku i poraz rasplamsavanjem strasti i širenjem straha od novoga izbornoga inženjeringa u utrci za državno Predsjedništvo gdje opet glavnu ulogu igra Željko Komšić. Po pitanjima aneksije Krima, jedinstvenog matičnog broja, prebivališta, Krivičnog zakona, državne i vojne imovine, Dragan Čović je uporno izbjegavao otvoreno i jasno progovoriti.
To je kao neku vrstu plagijata prepoznala i međunarodna zajednica pa je i Čovića i hrvatsku politiku u BiH sve manje uzimala kao ozbiljan čimbenik. Danas na kraju mandata, nakon nekoliko vrlo oštrih zajedničkih saopštenja Američke ambasade, OHR-a i ambasadora EU u BiH u povodu izbjegavanja prihvaćanja bilo koje varijante rješenja pitanja Doma naroda F BiH po presudi Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić, Dragan Čović je kao političar marginaliziran i predstavlja problem međunarodnoj zajednici. Jedino što mu je u političkom smislu još preostalo je da kao i njegov prethodnik Ante Jelavić najavi nove blokade države BiH i uvođenje neke nove samouprave na području „županija“ i općina koje u političkom smislu drži HDZ BiH.
Ovaj potez očajnika je za političare poput Čovića potpuno razumljiv, jer se po podacima Centra za istraživačko novinarstvo njegova imovina mjeri u milionima KM. Skupocjenu vilu u Zaostrogu je kupila Draganova supruga Bernadica Čović na ime svoga oca Blage Prskala. Vila je plaćena 625.000 KM. Stan od 76 kvadrata u Makarskoj kupila je Bernadica Čović 2000. godine za 138.000 KM. Jedanaest godina poslije stan je zamijenila za zemljište u Mostaru sa ujnom Zdravkom Čuljak, ali računi za komunalne usluge i dalje dolaze na njeno ime. Kuću svog pokojnog oca Frane Čovića u Mostaru sin Dragan je stavio pod hipoteku za kredit od 150.000 KM. Po sprat kuće u Zagrebu kupili su punac Dragana Čovića, Blago Prskalo i Branko Kolobarić početkom 1998. godine. Tada su Čović i Kolobarić bili čelni ljudi u mostarskoj firmi „Soko“. Stan koji je dobio na korištenje od mostarskog preduzeća „Soko“ otkupio je certifikatima u vrijednosti 33.542 KM i prodao ga godinama kasnije za 190.000 KM. Samo veleljepna vila Dragana Čovića u okolini Mostara koja je izgrađena na zemljištu njegovog punca Blage Prskala, procijenjena je na najmanje 5 miliona KM vrijednosti.
I nakon sumiranja svih grijeha mnogi se ozbiljni ljudi zapitaju kako uopšte opstaje Dragan Čović. A kada sve pročitano sažmemo onda je najjaču ocjenu lika i djela Dragana Čovića i inih Čovića dala Katolička crkva u BiH. Komisija “Justitia et pax” Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputila je poruku povodom predstojećih općih izbora u kojoj je pozvala bh. katolike da ispune svoju građansku dužnost te da svojim glasom doprinesu humanijoj, sigurnijoj, pravednijoj i prosperitetnijoj budućnosti.
– Ne dajte se zavarati praznim obećanjima, izgledom ili nastupima političkih kandidata za koje znate da nisu na djelu pokazali svoj politički moralni integritet i vjerodostojnost i da svojim dosadašnjim djelima nisu ispunili ranije data obećanja. Ne gledajte političare kao neke “nadljude” o kojima zavisi život i budućnost Vas i Vaših najbližih na Vašoj očevini i djedovini! Ne dajte svoj glas kandidatima čija je prošlost – u najmanju ruku – sumnjiva!