Trava za kasu Sarajeva

Preporučujemo

Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Treba pozdraviti ovo što se po Šeheru priča da će Uprava grada naplaćivati svaku upotrebu imena Sarajevo. Kažu da se to  neće odnositi samo na pravna lica, nego i na fizička.  Zbog toga se već žali i administrator – amater što, dobrovoljno i bez ikakve zarade, uređuju popularnu FB stranicu  “Sarajevo forever“  da su mu gradski činovnici poručili da nema više džabe, što bi se reklo, ni kod stare babe.

- -

Kontam napuniće se tako siromašna gradska kasa, ali da li će to biti dovoljno? Gledam prije nekoliko mjeseci vozni park ispred Skupštine grada i Kantona Sarajevo. Sve stariji modeli iz 2015. Ili 2016. Nesigurni za  vožnju prvih ljudi, a da ne kažem da nema nijedne blinidirane limuzine. Jer, kako je krenulo mogao bi se neko, gluho bilo, zaigrati  Gavrila Principa u ovoj smogali kotlini.

Dakle, nije teško zaključiti da  gradu kojeg je branio Valter treba još i još. Ali, kako iznaći nova sredstva? Posljednjim ćelijama sve manjeg mozga grozničavo razmišljam o pomoći mjestu rođenja. Umni napor je preveliki, jer valja nadmašiti sve one sjajne rezultate što su vladari bh. sudbine postigli na privlačenju stranih investitora.

Srećom u Sarajevu  je sve manje tvornica, zagušljivih fabričkih dimnjaka. Cijeli niz poslijeratnih gradonačelnika orijentirao se na ekologiju, tačnije na kavane i šoping centre. Da je bilo drukčije na ulice bi se u ovim zimskim mjesecima moglo izlaziti samo sa gas maskama.

Pozitivne promjene podijeljenog grada podijeljene države otkrili su i turisti. Sarajevska čaršija , ne samo ljeti, podsjeća na dubrovački Stradun ili splitsku Rivu. Furešti nam ostavljaju lovu, ali ne dovoljno, ne onoliko koliko bismo mogli izmuzsti iz njihovih novčanika.

- -

Zato sa zavišću čitam i pitam se da li znate da najravniju zemlju Evrope, po geografskoj veličini manjoj od BiH, godišnje posjeti oko 17 miliona turista. Stižu li samo  zbog Rembranta, Van Gogha, vjetrenjača, tulipana, kanala, zatvora u Scheveningenu. Dobro, ima i takvih. Ali, gotovo, trećina  od gotovo 12 miliona putnika namjernika, što dalje produže prema čarima Amsterdama, nestaje u polumraku svjetskih poznatih coffee shopova. Prepuštajući se omamljujućim oblacima bez straha da će im gospon policajac pokvariti užitak. Od preko 600 legalnih takvih samostalnih ugostiteljskih objekata u NL, samo je u Amsterdamu gotovo polovina.

E, onda slijedi da se godišnje u tim kafeima obrne oko dvije milijarde eura. Nema industrije, nema zagađivanja, a lova kaplje. Ne može biti bolje, nema to ni u filmovima!

Vjerujem da ste do sada skužili na što ciljam. Ideja mi je, zapravo, sinula nakon jedne od brojnih akcija naših sve umornijih policajaca. Žao mi je kada ih gledam kako s maskama na licu, sa dugim i kratkim cijevima, šljemovima i s teškim zaštinim prslucima, jurišaju na zločeste dilere po našim sokacima. Specijalni odredi  MUP-a troše snagu zbog, najčešće, deset, dvadeset grama skanka. I onda je, razumljivo, da nemaju kuveta da do kraja dovedu neke važnije akcije, a kamoli tek da se bave pojedinim razvojnim bankama i narodnim poslanicima što prijavljuju lažne stanove u kojima kobojagi povode tužne dane odvojenog života služeći puku i svojim plemenima…

Iako nikada u životu nisam pušio ni “dravu” ni “zetu”, a kamoli išta od te kanabis lepeze, igrom slučaja poznajem neke vlasnike marihuana-mehana. U razgovorima sa tim vrhunskim stručnjacima halucinacija uspio sam sklopiti mozaik šta je sve potrebno za ovaj  vid visoko kumulativne privredne djelatnosti.

Dakle, da ne dužim – predlažem da za početak u Sarajevu krenemo sa primjenom pozitivnih nizozemskih narko iskustava. Lijepo bi na raznim lokacijama u gradu, dozvolio otvaranje bosanske varijante coffee shopova. Naravno, najmanje pola kilometra vazdušne linije udaljenih od obrazovnih  ustanova, kako je to i ovdje propisano. Dok ih u Holandiji zovu kafeima u kojima se najmanje konzumira kafa, mi bi ih mogli nazvati, da ne  budemo čisti imitatori, tee barovima. U kojima bi poneki, na čuđenje većine gostiju, naručivali nanu, kamilicu, ruski ili čaj od lipe bukvalno shvatajući naziv firme što visi nad ulaznim vratima… Ili još bolje – nargila bar. Vlasnici  tee-nargila barova morali bi biti temeljito provjereni. Nadam se brže nego neki kadrovi u vlasti, što nam muče jadnu SIPA-u i ostale tajne službe. Oni koji bi imali i najmanju mrlju ili nepoznanicu u biografiji ne bi dobili dozvolu za rad.

Takvim potezom država bi dotukla jako narko podzemlje u BiH i ne bi više kao ranije Obama ili njegovi nasljednici pravili crne liste sa imenima uglednika iz ovdašnje političko-kriminalne elite. Dakako, i u sarajevskim tee-nargila barovima plasirale bi se samo lake droge. Tako bi naša čarsija pored ćevapa, pita, baklava, ružica, privlačila i čajevima koji se puše. Otvaranjem  mjesta za uživanje  “trave” pooštrila bi se kaznena politika za narko prestupnike, a konzumiranje lakih droga bilo bi potpuno pod kontrolom države (ako je još ima) što bi omogućilo i značajan dotok sredstava za budžetske korisnike. Važno je napomenuti i to da je procenat holandskih državljana posjetilaca coffe shopova nakon legalizovanja kanabisa smanjen za trećinu. Što bi rekli, zabranjeno voće je najslađe ili nije ti merak kada je dozvoljeno. Ovim bi zaštitili našu omladinu, koja bi upotrebljavala  samo sirovine provjerene kakvoće. Time bi, naravno, nestali i dileri sa ulica, smanjio se broj džepnih krađa i uličnih pljački. Carinici bi mogli više pozornosti posvetiti borbi protiv kradljivaca automobila sto nesmanjenim intenzitetom nestaju iz BiH.

I zato apeliram na gradonačelnika Skaku i njegove saradnike da se ne zaustavljaju samo na ubiranju nove love od upotrebe imene Sarajevo. Neka krenu i sa travom i lakom drogom da bi naš Šeher postao  još boljom turističkom logom.

Najnovije

Masakr u Daruvaru: Ubica ispitan i prevezen na nepoznatu lokaciju

Krešimir Pahoki, koji se sumnjiči za masakr u Daruvaru, ispitan je jutros i predan u pritvorski nadzor, dok je...