Tri prsta- Kad ti tata ode u Hag

Preporučujemo

Piše: Boro Kontić za gradski.me.

Stotinjak metara od mosta na kojem su 5.aprila 1992. u grupi građana koji su protestvovali protiv blokade Sarajeva, četničkim mecima ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, prve žrtve četvorogodišnje opsade, na platou ispred zgrade Skupštine BiH, Nenad Nešić, novoizabrani ministar sigurnosti sa adresom u Republici Srpskoj je nedavno snimljen kako trijumfalistički diže tri prsta. Skupština Kantona Sarajevo je začudo brzopotezno usvojila Deklaraciju o „osudi dizanja tri prsta ispred zajedničkih institucija“. Milorad Dodik, još brzopotezniji  u lovu na dokaze kako „evo nema ništa od zajedničkog života“uzvratio je simulirajući nevinu začuđenost „Šta bi im sljedeće moglo pasti na pamet? Da nam zabrane ljubljenja tri puta, ili da se krstimo sa tri prsta“.

Da isprobamo dodikovsku analogiju! Kako bi Dodik reagovao da se neko ljubi tri puta, a pri tome ruku drži na međunožju? Ili da se jednom rukom krsti pravoslavno, a drugu je ruku parkirao na međunožje? Ne čuh za takve kombinacije, dočim je kombinacija troprstašenja i međunožja skoro pa poželjna. Recimo u Trebinju, gdje bi Dodik volio da mu se izgradi aerodrom, 2003. na finalnoj utakmici Kupa BiH igrač Leotara je prilikom intoniranja himne Bosne i Hercegovine „desnu  ruku držao na polnom organu, a lijevom pokazao tri prsta“.

Prije dvadeset godina u Banjaluci je gostovao Edo Maajka, prva zvijezda ovdašnje rep-scene. Opisujući atmosferu i publiku koja je s njim otpjevala sve pjesme sa njegovog albuma „Slušaj mater“, Edo se sjetio slike koju je zapamtio s početka tog koncerta „Kad sam na početku vidio momka koji je podigao tri prsta, noge su mi se odsjekle jer sam se u trenu sjetio devedeset druge“. Pravim imenom Edin Osmić, on je kao četrnaestogodišnjak s porodicom u proljeće 1992. morao napustiti rodni grad, Brčko. Nije manjkalo zapamćenih slika gdje je troprstašenje u kombinaciji, doduše ne sa međunožjem,već sa dugim cijevima. A u susjednom selu Meraje i petnaest godina nakon Dejtonom okončanog rata, predstavnici većinskog stanovništva (98 odsto bošnjačkog stanovništva) uzaludno su pisali proteste zbog „necivilizacijskog i vandalskog“ ponašanja susjeda prilikom vjenčanja u pravoslavnoj crkvi u ovom selu. Pobrojano je korištenje vatrenog oružja, urlikanje, razbijanje izloga, zaustavljanje saobraćaja, razbijanje pivskih flaša na ulicama, provociranje sa isturanjem tri prsta…Tri prsta, dakle, osim uz  pomenuto međunožje, idu i uz pobrojani raskošni dijapazon srpsko-četničkog orgijanja.

Kad  roditelji bošnjačke djece u Republici Srpskoj pokušavaju izboriti pravo da im djeca uče bosanski jezik , ne manjka odgovor troprstaša.

Bude i fensi prilika. 2011. godine filmski režiser Emir Kusturica, pozirajući na crvenom tepihu Kanskog festivala, istura tri prsta. A bo’me , ne bijaše mu to premijerno troprstašenje.

Da ne zakinem crnogorsku javnost za troprstašenje kojeg ni tamo ne manjka! Dapače! Vladimir Leposavić uz američki Kip slobode. Milan Knežević bez kipa, ali uz Joanikija…itd…itd…Dopisujte sami. Pa i po pitanju osporavanja crnogorskog jezika.

Ne manjka ni stranaca. Gordon Bardos, recimo. Mislim da ga je crnogorski radar registrovao kao lobistu SPC. Kosovu je poznat kao zagovornik negiranja samostalnosti Kosova. 1997. Bosansko-hercegovačkoj javnosti se predstavio fotografijom na kojoj ljubi zastavu Republike Srpske i pokazuje tri prsta. A civilni uposlenik NATO-a! Nakon istrage je konstatovano da je „osoba iskazala žalostan nedostatak procjene i profesionalnog ponašanja”. Bardos je nestao iz BiH. Njegov „žalosni nedostatak procjene“ se nastavlja u lobiranju.

Iste one godine kada je Kusturica u Kanu troprstašio, imao sam priliku sjediti u „publici“ Haškog tribunala  gdje je počelo suđenje Ratku Mladiću. Opis doživljaja scene kojoj sam svjedočio prepuštam ipak  Muniri Subašić, predsjednici udruženja „Majke enklave Srebrenice i Žepe“ koja je takođe bila prisutna: „Sjedili smo nasuprot njemu. Pokazivao nam je tri prsta i smijao se. Krvolok, kasapin koji je odgovoran za ubistva naših najmilijih podrugljivo je gledao u nas kao i 1995. kada nam je odvodio djecu i muževe“.

Dakle, da stavimo tačku na palamuđenje o troprstašenju kao „starom srpskom običaju“. Uostalom, citiraću  Mirka Kovača koji o tome piše 2006. Nakon što pojasni da je ovaj znak, doduše zla profanizacija pravoslavne geste, suštinski novokomponovan. Promovisan je na martovskim demonstracijama (9. marta 1991.) u Beogradu. Kovač je jasan da jasniji ne može biti: „Troprstaši s početka devedesetih godina  su putovali u Bosnu i Hrvatsku uglavnom na tenkovima i vojnim kamionima sijući strah i smrt uz pozdrave s tri uzdignuta prsta.“ Da su ovako stizali sa rukom podignutom u „peace brother“ pozdrav, i ovaj bi danas bio maligan kao troprstašenje. Kao što je suštinski nebitno šta „znači“ ono Z na ruskim tenkovima. Jer je suštinski bitno da su stigli po zlom zadatku i da siju zlo.

Ali, što rekao Krleža, o svemu se pa evo i o ovome pisalo, „ali vi ne čitate“. Ne vjerujem, doduše, da bi baš svaki zavedeni (bude i takvih) troprstaš nakon Kovačevog teksta pokajao. Možda bi Marija Šerifović kada joj je BiH publika  dodijelila 12 poena te time doprinijela da pobijedi na Euroviziji? Da je čitala Kovačev tekst 2006., možda 2007. ne bi u iskazivanju trijumfa digla tri prsta? Jer, u vrijeme krvavih devedesetih je imala 8 , 9, 10 godina…Slike koje su ostale u glavi Ede Maajke, nisu se i u njenoj u to vrijeme nastanile? Kada je pobijedila na Euroviziji bijaše, avaj, ipak punoljetna. „Žalosni nedostatak procjene“ tada prestaje da se prašta.

Pominjao sam već negdje vinjeticu o tri prsta koju sam čuo od Munire Subašić ali je i po cijenu ponavljanja evo opet prepričavam. Priča Munira Subašić kako je neki maloljetnik „nove Srebrenice“ stao pred nju isturajući tri prsta. Upitala ga ona „Šta ti je to?“ On odgovorio onako kako su ga podučili: „Pobjeda“. Munira uzvratila: „Nije pobjeda, vidiš da sam ja došla u Srebrenicu. Pobjeda će biti kad ti tata ode u Hag“.

I da ne uskratim čitaoca za divnu duhovitost kakvom znaju biti obdareni oni koji su obuzdali duboku bol jer im je zadatak boriti se za pravdu. Prilaže Munira Subašić i zgodan dodatak pomenutoj vinjenici. Maloljetni troprstaš se sneveselio nakon njenih riječi pa će molećivo: „Nemoj tatu! Neka ide baba. Ona me tuče.“

Najnovije

Svi pričaju o novoj ukrajinskoj protuofanzivi, ali gdje će se desiti

S ruskom iscrpljujućom istočnom ofenzivom koja se navodno bliži kulminaciji, pozornost se ponovno usmjerava na planiranu protuofanzivu Ukrajine, za...