ČITAV ŽIVOT OSTAO VJERAN POLJOPRIVREDI

Čitav je život Uzejir vezan za poljoprivredu i stočarstvo. Od svog rada odgojio je i iškolovao osmero djece. I, kao što je rekla jedna njegova kćerka, nikad im ništa nije falilo. Živjeli su kao i ostale porodice u Bukovlju i šire. Imali su svoje žito, povrće, meso, voće. Djeca su poslije školovanja odlazila za svojom nafakom u Buturović-Polje, Konjic, Sarajevo, Kanadu. Uzejir je s hanumom ostao na topraku i nastavio se baviti zemljoradnjom, stočarstvom, voćarstvom i tako ubirati plodove zdrave hrane. Donio bi njegovih proizvoda i za njihovu djecu, pa i za pijacu. Nikada nije želio raditi u fabrici ili bilo gdje drugo u društvenom ili privatnom sektoru. Vodio se mišlju da zemlja, ako je čovjek s ljubavlju obrađuje, može dati prihoda od kojih se može solidno živjeti. Na moje pitanje kako danas živi, kazao je:

“Dobro, hvala Bogu. Nejmam se na šta žaliti. Nejmam penziju. Djeca uvijek pitaju treba li ti para. Kažem im da ne treba. Pomislim, oni su u kreditima, dosta im njihove muke. I danas ja sve radim. Sutra (28. marta 2021, op. a.) ću, ako Bog da, početi s čišćenjem, trijebljenjem bašči i njiva, a onda posaditi kompjere, luk, mrkvu i drugo povrće. Iako mi je, na hajr, 95 godina, sve radim. Ranije sam imao volove i s njima bih orao strništa i drugim domaćinima. I kopam, i sijem, i plijevim, i berem voće. Bog mi je dao dobro zdravlje. Prošle godine sam prvi i jedini put otišo doktoru. Išo sam mu radi sluha. Propisao mi je slušni aparat od kojeg sam, zbog čestog uzimanja abdesta, odusto. Iskreno, volim i da sve ne čujem, bolje je. Bolan ne bio, nikada nisam ni tabletu popio. Zdrav sam ko drijen. Kad je zdravlje u pitanju, osjećam ko da sam tek rođen.”

Na moju pretpostavku i konstataciju da mu ni korona ne može ništa, Uzejir se blago nasmiješio i rekao:

“Ne bojim se korone. Čak neću ni vakcinu primiti. Meni ne treba. Dok smo bili u utrobama naših majki, zapisano nam je kako i koliko ćemo živjeti. Allah je reko: Čuvaj se, čuvat ću te i ja. Ja mojim svakodnevnim životom sasvim se pridržavam mjera koje su potrebne. Pet puta se abdestim, ne idem u gužve, u kafane i restorane. Nisam ti se ja, bolan ne bio, bavio sportom, a težački poso na njivi korisniji je od nekakvih, kako ih mlađi nazivaju, relaksacija. Znao sam se pridržavati pravilne ishrane. Čitav život jeo sam dva obroka. Nikad se nisam prijeo niti prislanu hranu jeo. Čak da je i janjeće pečenje u pitanju, ako je prislano, ne bih ga okusio. Cijelu zimu možda popijem dva litra vode. I usred ljeta doručkujem i večeram. Nisam prigonio ni u radu. Eto, to ti je to. Iako me sirotinja uvijek trala, uvijek sam normalno radio. Imao sam svoj hajvan, svoje obradive njive, bašče s voćem. Imali smo najbolju krušku jeribasmu, pa šljivu požegaču. Nekad sam na konju tjerao jeribasme i ošlame (ašlame) na pijacu u Ostrožac, pa čak i u Sarajevo preko Bitovnje i Tarčina. U Tarčinu je bio nekakav han gdje bi se prenoćilo i odmorilo konje. Kad su napravljene ceste, onda sam voće kamionima i kombijima vozio do Konjica, Mostara, Sarajeva. Ranije je voće mnogo bolje rađalo. Ja bih posljednji gonio šljive i jeribasme u Mostar na pijacu. U bivšoj Jugoslaviji nije bilo čaršije kakav je bio Ostrožac. Nigdje nije bilo pijace kakva je bila na Ostrošcu. Nije bilo plodnije zemlje kao od Ostrošca do Konjica i Buturović-Polja. Eh, kakva su žita bila, pa kukuruz, ni u Banatu ih nije bilo takih. Nažalost, prije 66 godina potopiše čaršiju Ostrožac, plodne oranice i bašče pune voća, naša mezarja i džamije u Ostrošcu i Lisičićima. Potopiše najplodniju zemlju u Bosni i Hercegovini koja je većim dijelom bila bošnjačka.”

KLANJA I POSTI OD SEDME GODINE

Razgovarili smo i o odlasku mladih iz zemlje te migraciji sa sela u grad.

“Žalosno je da je sve manje naroda u našim selima. Sve nekako leti u grad. A ne mere sve živjeti u gradu. Evo, Konjic se za ovih nekoliko godina skroz napunio, a mnoga sela su ispražnjena. Plodna zemlja zarast će u korov, a voćnjaci podivljati u mahovinu. Kad sam nekada davno u Sarajevu bratu pravio kuću, auta su bila rijetka. Mogo si vidjeti tramvaj. Sada su velike gužve. Imam osjećaj da je sada više auta nego ljudi. Ne znam gdje to vodi?!”

Zanimljivo je bilo i njegovo kazivanje o nekadašnjem ašikovanju i nekim drugim običajima.

“U moje vrijeme ašikovalo se na pendžeru, a u kolu se igralo s maramicama. Momak uzme jedan, a djevojka drugi kraj maramice i tako igraju u kolu. Nije bilo dodirivanja ruku. Danas nema nekadašnjih sijela, svadbi. Kad uporedim kvalitet življenja nekad i sad, mogu reći da danas ima svega ko nikad, ali i više nezadovoljstva u narodu.”

Prisjetio se i nekadašnjih šala i anegdota u tamošnjem narodu. Jedna od njih odnosila se na hodžu Babića iz Glodnice, koji je bio imam na Ostrošcu. U Zejirovoj naraciji ta šala izgledala je ovako: “Na Ostrošcu je bio neki hodža Babić, koji je jednom prilikom na putu do džamije ugledao špuga (puža) i upitao ga: ‘Ima li iko sporiji od tebe’, a on će: ‘Ima Mujo Šoljić što peče kahve kod Himze Alibegovića.”

Jedna od anegdota odnosila se i na njegov matični džemat Džaniće. Naime, kad su majstori postavljali ozvučenja na munari, jedan je probao ton riječima jedan, dva, jedan, dva, a šaljivdžija mještanin će na to: “Toliko će ti, otprilike, i dolaziti u džamiju.”

Međutim, Uzejira humor nije mnogo interesirao. Težački život mu je nametnuo ozbiljnost od koje, kako on kaže, nije imao vremena za besposlice.

Valja kazati da Uzejir od sedme godine života, s izuzetkom dvogodišnje obaveze u JNA, posti sve ramazane i klanja sve namaze. U privrženosti namazu i postu vidi tajnu svog fizičkog i mentalnog zdravlja. Stoga je njegova poruka: Držite se namaza, jer namaz čuva zdravlje! Kad je u stanu u Buturović-Polju, pješke odlazi na namaske vaktove u mjesnoj džamiji. Do džamije i nazad kući prepješači više od kilometar i po.

Mladima savjetuje da rade i slušaju starije, da se žene i udaju. “Bog daje nafaku i berićet. Oni se uvećavaju kad mladi zasnuju brak. Može se živjeti ko hoće raditi. Uvijek je moglo”, preporučuje naša starina Uzejir.