“Bilo je gutavo maloprije”, dobaci mršavi momak, “ja sam mislio da nećemo uspjeti očuvati liniju. Navalili su ko mutavi. Gore, lijevo od nas, došli su bili na dvadeset metara od linije. Ali, eto, fala Allahu, uspjeli smo ih odbaciti.” U tom momentu neko povika da četnici dolaze. Huso još nije bio ubacio ni redenik u mitraljez. Skočio sam s puškom na grudobran.
Prštao je to prohladno jutro smrznuti snijeg pod našim čizmama dok smo iz kamiona izlazili ispred Banje u Gradačcu. Dio vojnika stigao je prije nas i našao sklonište u toplom. Na zgradi su se vidjeli tragovi granata i gelera. Stajao sam i gledao u ulazna vrata. Samo prije dvadesetak dana ovdje nas je, na istom mjestu, pred sami polazak na liniju, bombardirala avijacija. Dio jedinice u kojoj sam bio napustio je objekt pola sata prije nego će avion istresti smrtonosni tovar na Banju. Nekoliko je ljudi u tom napadu izgubilo život, a dvadesetak ih je teže ranjeno. Bili su to teški momenti za nas, kada smo na Požarikama dobili informaciju da je Banja bombardirana, da ima poginulih i ranjenih. Svako se među nama pitao ko se sve zatekao na tom mjestu, u tom momentu, jer smo te ljude dobro poznavali.
Iz razmišljanja prenu me brundanje tenka. Dolazio je uzbrdo, a za njim još tri kamiona s vojnicima. Gore na linijama odbrane odjekivale su detonacije. Ništa neobično, rijetko se moglo doći u Gradačac a da bude mirno, slabo ko je doživio takav dan. Ta “kapija Posavine” bila je pod konstantnim agresorskim napadima od samog početka rata. Ali svi njihovi pokušaji ostajali su bezuspješni. Nikada nisu uspjeli maknuti naše položaje. Plaćala se visoka cijena, ali su uvijek bili odbranjeni.
Taj smo se dan svi nekako skrcali u jednu veliku prostoriju u kojoj je bila golema improvizirana peć. Svi smo se oko nje gurali. Na prozorima umjesto stakala stajali su najloni i čim bi se stalo blizu njih, osjećala se hladnoća. Ubrzo je došao komandant Operativne grupe 2 iz Gračanice i upoznao nas s predstojećim zadacima: “Očekujem od vas da ćete dati sve od sebe da pomognete mojim ljudima da održe naše položaje na Požarikama. Oni su gore već 24 sata izloženi svim mogućim artiljerijskim oružjima. Od jutros, a evo sad je jedanaest sati, imam šest poginulih i jedanaest ranjenih boraca. Ja vam se zahvaljujem što ste iskazali volju i hrabrost da nam pomognete, ali vas molim da se što prije spremimo i krenemo gore. Vjerujte mi, svaka minuta je dragocjena. Od jutros smo odbili dva jaka napada. Javljeno je da dolazite i ja sam napustio položaj da vas dočekam i provedem do naše zone odgovornosti.” Dok je govorio, ljudi su ga šutke posmatrali.
Izlazili smo jedan za drugim napolje sa svojim ličnim naoružanjem. Ostala oprema bila je u kamionima. Hladan vjetar šibao nam je lica. Bio je to jedan od hladnijih ratnih dana.
Popeli smo se na kamione i nastavili prema položaju. Detonacije su bivale sve jače. Momak koji je bio na ulazu pod ceradu pokaza rukom naprijed: “Eno, tuku grad, gori nekoliko krovova prema domu kulture. Sigurno su ponovo polomili zube u napadu pa sad granatiraju civilne ciljeve.”
Stigli smo na položaje nekoliko minuta prije podne, brzo se rasporedili te podijelili municiju i druga “materijalno-tehnička sredstva”. Komandant bataljona pokaza nam rukom: “Eno, ondje je ulaz u liniju. Zvao sam komandire, raspodijelit će vas gdje fali ljudi.” Gledao nas je nekako izmoreno svojim krupnim crnim očima, a onda dodade: “Hvala vam još jednom u moje ime što ste došli da pokažete da nismo sami.” Mi smo opet šutjeli tapkajući u mjestu od hladnoće.
Jedan od komandira ubrzo je došao, pozdravio nas i upitao komandanta koliko mu ljudi može dati, objasnio je da su u četiri rova imali dosta ranjenih, da je tu najpotrebnije i da mu dadne protuoklopnjake ako ih ima. “Evo ti petnaest ljudi, neka se izaberu, oni znaju ko s kime ide, ako ti je to dovoljno”, reče mu komandant. Čovjek, uz osmijeh, potvrdi da je itekako zadovoljan, da se može pokrpiti linija a i zatvoriti rov pored ceste.
Krenuli smo za njim pognuto kroz tranšeje. Upozorio nas je na jednom dijelu puta na snajper koji je tu neprekidno tukao. Mi smo ostali na prvom rovu, nas četverica, a ostale povede naprijed. Zatekli smo tri oskudno obučena promrzla momka. Odmah smo se raspremili i zauzeli položaje.
Dok smo se raspakirali pričali su nam o jutrošnjim napadima. “Bilo je gutavo maloprije”, dobaci mršavi momak, “ja sam mislio da nećemo uspjeti očuvati liniju. Navalili su ko mutavi. Gore, lijevo od nas, došli su na dvadeset metara od linije. Ali, eto, fala Allahu, uspjeli smo ih odbaciti.” U tom momentu neko povika da četnici dolaze. Huso još nije bio ubacio ni redenik u mitraljez. Skočio sam s puškom na grudobran.
Ništa nisam vidio od jakog vjetra i sitnog snijega. Udarao je po očima i lijepio se za trepavice. Enes je stao pored mene i razgledao, ali ništa nismo mogli primijetiti. U tom momentu, lijevo od nas, sasula je salva iz pješadijskog naoružanja s naše linije. Ubrzo je proključalo na toj strani. Telefon je zazvonio u zemunici. Javio se jedan od momaka koje smo tu maloprije zatekli. Samo je potvrdno brzo odgovorio da razumije i spustio slušalicu. Gledao nas je kao neko ko je dobio lošu vijest. “Tenkovi”, kroz zube reče, “tenkovi idu.”
Momak do mene prope se preko grudobrana i pogleda u smjeru iz kojeg je dopirala pucnjava. “Gdje su, majku mu, nema ništa, ništa ne vidim.” Iznenada je do nas dopro zvuk tutnjanja motora, a onda se u vjetru brzo izgubio. “Meho, idu ispod šumice, zovi protuoklopnjake odmah telefonom, izaće nam na sastavu kod ceste, dolje, dvadeset metara od nas”, viknu momak. Uskoro je tutnjanje tenkova postalo razgovjetnije. Tek na pojedinim mjestima moglo se, kroz sitnu šumicu, nazrijeti kretanje. “Eno ih”, viknu Hamza, “eno ih, izlaze na ivicu šume.” Pokušavao sam ih vidjeti kroz susnježicu, a Hamza ih je brojao: “Jedan, dva, tri, četiri, uh i ‘praga’”. Sad smo ih već jasno mogli vidjeti. Jedan za drugim izlazili su na proplanak. Zaustavili su se na samom izlazu na proplanak turirajući motore. Tih nekoliko minuta činilo mi se ko da su sati.
Gledali smo ih na tom proplanku ispod nas: mi u njih, a njihove cijevi u nas. Prvi tenk ispalio je granatu, a za njim svi ostali. Počela je kanonada po našim rovovima. Trenutak poslije, granata pogodi direkt u naš grudobran, a druga odmah doletje tik nam iza leđa. Hamza me udari po ramenima i pokaza rukom. Prema susjednom rovu išla je grupa agresorskih vojnika, njih tridesetak. A onda se iz šumice pojavio veliki broj četnika. U tom momentu prva dva tenka dodala su snažno gas i krenula naprijed, dok ih je “praga” štitila tukući po našim rovovima. Otpočela je pješadijska bitka.
Agresorski vojnici pokušavali su prići što bliže, ali bili smo dobro raspoređeni niz tranšeju pa smo ih zakovali u snijeg. Neki su nastojali prići nam puzanjem, ali ih je Hamzin mitraljez držao na distanci. Dolje, lijevo od nas, jedan tenk krenuo je naprijed, dok je drugi tukao po rovovima. Pješadija se krila iza njega. Odjednom, iznad naših glava nešto jako zaklepeta. Sagnuo sam se misleći da je granata. Dok sam se pokušavao ispraviti, jaka detonacija odjeknu ispred nas. Tenk koji se odvojio prema nama bio je u plamenu. Uslijedila je još jedna detonacija, kupola mu je spala. Izvio se visok plameni stub uz prasak municije i granata koje su se u njemu nalazile. “Maljutka”, viknu momak do mene, “skide ga ‘maljutka’.” Drugi tenk koji je išao prema nama zastade i naglo skrenu ulijevo. Dodao je gas, zatim krenuo u rikverc prema šumici.
Ponovo se iznad začu onaj isti zvuk klepetanja. Ovaj se put nisam sagnuo želeći vidjeti taj veličanstveni prizor. Bezuspješno pokušavajući da izbjegne raketu, drugi tenk bio je pogođen u prednji dio i u momentu obuhvaćen plamenom.
S naše linije odaslana je puščana salva prema njihovoj pješadiji, koja je obezglavljeno išla čas lijevo, čas desno, ostavljena bez zaštite na proplanku. Neki su vukli ranjene i izvlačili se natrag. Ubrzo su im nevolje zadali i naši minobacači.
Dva tenka još su gorjela dok su se agresorski vojnici pokušavali dokopati šumice. U totalnom rasulu “praga” je pošla nazad i zaglavila se u samom špicu šume. Ali se nekako uspjela iščupati i s još jednim tenkom brzo krenuti prema putu koji je vodio iza šume.
Bili su potučeni do nogu za nepunih petnaest minuta. S naše se linije još pucalo, ali oni su zamicali iza sitnog drveća. Uskoro je utihnulo, čuo se samo pokoji pucanj.
Vjetar je još šibao ravnicom, a tenkovi ispred nas dogorijevali su u tom zadivljujućem prizoru.
“Kapija Posavine” čvrsto zaključana nudila je agresoru samo smrt… ništa više osim smrti. Mnogi su je taj dan ovdje i našli. U hladnom ledenom snijegu gradačačke ravnice zauvijek su se gasile ideje o Velikoj Srbiji u nekim glavama. Nama je pobjeda bila suđena…