Čovjek do mene upita me gdje mi je puška – rekoh, evo se rasula. Gledao je u cijev i kundak u jednoj i doboš u drugoj ruci. “Joj”, kaže, “dijete drago, idi dolje do sredine, pomozi momku na pedesettrojci.” Brzo sam stigao do Nijaza. Pitam ga šta treba. “Ništa”, kaže, “samo drži taj redenik da ne ide kroz zemlju”
Kada pričamo o ratu, čini se da su se meni, a i većini ljudi koje poznajem, u sjećanje najviše urezali prvi dani našeg otpora Agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Već od 4. maja 1992. godine kod nas je bilo zategnuto stanje. Budući da pored Lukavca prolazi cesta Tuzla – Doboj, kolone kamiona JNA s vojnom opremom, koji su se izvlačili iz kasarni, pravile su probleme u mjestima uz ovaj put. Prvi ekscesi počeli su u općini Gračanica, gdje je u nekoliko navrata dolazilo do pucnjave rezervista iz kamiona i uznemiravanja stanovništva. Uslijedilo je više napada na pripadnike rezervnog sastava MUP-a Republike Bosne i Hercegovine.
Ponašanje rezervista, kao i u cijeloj Republici, i ovdje je iz dana u dan bivalo sve gore. Osjetilo se u zraku da to neće proći bez sukoba. Već 10. maja Srbi s Ozrena postavljaju barikade na ulaze u sva njihova sela. Nije bilo pristupa čak ni redovnim patrolama MUP-a. Uporedo s ovim dešavanjima tekli su pregovori Srba s Ozrena i onih iz naselja Smoluća, koji su se nalazili duboko u teritoriji pod našom kontrolom.
Smoluća je sa svih strana bila okružena selima čiji su stanovnici gotovo isključivo bili Bošnjaci. S jedne strane joj je Srebrenik, prema Tuzli je okrenuta ka Mramoru, a s naše, lukavačke strane su sela Huskići, Šikulje i Doboštica.
Smolućani su odbijali potpisati lojalnost tadašnjoj vlasti, koja je legitimno postavljena iz Sarajeva. Time su nam pravili veliki problem jer smo znali da će, ako dođe do sukoba, oni na sebe vezati naše velike snage, što bi itekako umanjilo odbranu od napada s Ozrena.
Petnaestog maja desit će se zaustavljanje kolone JNA u Tuzli. Nakon što su rezervisti pucali na pripadnike TO, naši su uzvratili i došlo je do sukoba. JNA nije uspjela izvući naoružanje pa je to oružje iz kasarne zaplijenjeno i podijeljeno po općinama, te je itekako dobrodošlo u kasnijoj odbrani od Agresije.
Nakon 15. maja 1992. godine sve se promijenilo. Srbi nisu više dolazili na posao u grad, a i Smolućani su postavili barikade na ulaz u svoje mjesto. Tek su 17. maja došli na pregovore kako bi tražili dozvolu da to poslijepodne provuku tijela svojih poginulih u okršaju na Brčanskoj Malti. Dobili su dozvolu, sve je prošlo bez problema, ali se kamioni koji su prošli za Smoluću nisu vraćali. Ostali su unutar ovog mjesta. Osujećeni u pokušaju da miniraju i dignu trafo od 15.000 W u Puračiću 17. maja 1992. godine, Smolućani pješadijskim naoružanjem pucaju prema komšijskom naselju Šikulje.
Pri Opštinskom štabu TO ubrzano se radilo na pripremanju ljudi i svih sredstava za odbranu općine. I dalje nije bilo dovoljno materijalno-tehničkih sredstava. Na rubnim područjima Ozrena, u selima s većinskim bošnjačkim stanovništvom, nije bilo dovoljno naoružanja za formiranje većih jedinica. Ono što je bilo lovačkih pušaka, koje su ljudi imali, i ličnog naoružanja bilo je koncentrirano da se skupa s pripadnicima MUP-a pokuša prihvatiti prvi udar.
Tog 18. maja mi iz Opštinskog štaba TO bili smo u pripravnosti u staroj zgradi Rudnika “Šikulje”. Oko 17 sati javili su da je iz podozrenskih srpskih sela Krtova i Sižje pucano na Devetak. Narod je počeo bježati iz sela, a u međuvremenu su pripadnici MUP-a ušli u Devetak. Nekoliko mupovaca i naoružani stanovnici lovačkim puškama pokušali su improvizirati liniju odbrane. Mi smo stigli oko 19 sati u Gegiće. Odatle je trebalo izaći na livadu koja je bila iza sela. Na njenom kraju bila je borova šuma iz koje je dolazila sporadična pucnjava. Izašli smo iz Tamića kod trafoa, a ostali, koji su stigli prije nas, već su se bili uputili prema toj livadi na kraju naselja.
Nakon što se začula žestoka pucnjava iz šume, u cijelom naselju nestalo je struje. Ne znam da li je tada pogođen trafo. Noć je bila oblačna, a vidljivost veoma slaba. Nas mlađih od 18 godina bilo je četvero, a ovi stariji govorili su da ne idemo, da ostanemo uz municiju i čovjeka sa sanitetskom torbom.
Međutim, s drugom grupom krenuli smo i mi. Išli smo za njima između kuća. Niko nije poznavao teren, pa smo se kretali oprezno. Svakih malo zastali bismo i oslušnuli pucnje, a pošto smo se nalazili među kućama, bilo je vrlo teško odrediti smjer iz kojeg su dolazili.
Stigli smo do samog ruba sela. Tu su bili oni koji su prvi stigli. Nekoliko momaka iz Modraca, iz Samostalne čete, bili su tu, pokraj posljednje kuće. Jedan od njih nam reče da pokušamo izaći na njivu jer su vidjeli neke naše ljude tridesetak metara pred nama. Međutim, na desnoj strani nismo mogli vidjeti nikoga.
Polahko smo prošli iza pomoćnog objekta i preko razvaljene ograde izašli na njivu. Bio je totalni mrak, jedva se šta vidjelo. Do nas je došao jedan od onih koji su postavljali liniju. Reče nam da sačekamo, da će doći još teritorijalaca, pa da onda idemo desno prema šumi. Stajali smo i gledali. Odjednom su, pravo ispred nas, iz šume ponovo zapucali nekoliko puta i brzo prestali. Pošto su meci zviždali blizu nas, mi smo čučnuli na livadi. Momak koji je bio iza nas upita: “Koji su ovo dolje?”
Okrenuli smo se i na nekih 30-40 metara dolje, desno od nas, ugledali siluete koje su nam se približavale. “Da nisu mupovci”, reče jedan. Odjednom, čovjek koji je bio kod hambara sa žitom povika: “Četnici!”
Ja sam se štrecnuo u mjestu. Bit će da sam to prvi put čuo da neko viče “četnici“. Samo što je on povikao, s desne strane zasula nas je puščana paljba. Nismo mogli glave dignuti. Ne znam ni je l’ mi puška bila na ramenu il’ u rukama. U tom prvom kontaktu i iznenađenju, ko će znati o čemu je čovjek mislio.
Onda je sasulo s naše lijeve strane. U paljbi između naših teritorijalaca i četnika mi smo se našli u unakrsnoj vatri. Odjeknule su dvije detonacije, pa onda još dvije. Bacali su bombe na nas. Tek tad smo vidjeli da su oni i ispred nas i s desne nam strane. Ljudi iza nas vikali su nam da se izvučemo.
Kako sam se odmah bio bacio pored razvaljene žičane ograde, patika mi je zapela u žicu. Trgao sam nogu da je izvučem i onda osjetio da sam je oslobodio. Puzali smo do pomoćnog objekta, dok je sa svih strana po nama pljuštalo. Samo sam čekao kad će neko biti pogođen.
Kada smo stigli do pomoćnog objekta, nas sedam sklonilo se iza zida. Vidjeli smo naše koji su nam mahali i vikali: “Ovamo, ovamo, doći će vam iza leđa!” Naši su bili ne više od dvadeset metara udaljeni od nas. “Idemo pretrčati gore”, reče jedan od momaka, “dok razmjenjuju vatru.” Počeli smo pretrčavati s desne strane pomoćnog objekta. Ostali smo Samir i ja. Udahnuo sam i rekao da pođemo. Mi smo krenuli s lijeve strane.
Nekako na pola avlije obojica smo bili uštopani. I u zraku i na zemlji sudarili smo se jedan s drugim. Pretrčavajući u mraku, udarili smo pravo na štrik za veš, vratovima. Samir, kako je pao, još je brže ustao. A meni je u padu ispala puška. Neka slovenačka, automat s plastičnim dobošem. Doboš se otvorio, a ona pištoljska municija rasula se svuda okolo, i po pločniku i po travi. Nešto sam nabrzinu napipao i potrpao u džepove. Zatim uzmem doboš i potrčim. Samir mi je vikao kuda da pođem.
Uskočio sam u kanal u kojem su bili i ostali. Svi su uzvraćali vatru. Čovjek do mene upita me gdje mi je puška – rekoh, evo se rasula. Gledao je u cijev i kundak u jednoj i doboš u drugoj ruci. “Joj”, kaže, “dijete drago, idi dolje do sredine, pomozi momku na pedesettrojci.” Brzo sam stigao do Nijaza. Pitam ga šta treba. “Ništa”, kaže, “samo drži taj redenik da ne ide kroz zemlju.”
Pucnjava je bila strahovita, dolazila je sa svih strana. Nekih dvadeset minuta trajala je razmjena vatre. Mijenjali smo položaj – sad lijevo, sad desno. Četnici su do 11 sati tri puta pokušali proći, ali bez uspjeha. Pripadnici teritorijalne odbrane uspješno su odbacili svaki njihov pokušaj da uđu u selo. Tu večer bacili su nekoliko minobacačkih projektila, ali najvjerovatnije nisu imali tačne koordinate, pa su se bojali da ne pogode svoje.
Oko pola dvanaest utihnuli su napadi, a nama je došlo pojačanje iz susjednih mjesta. Oko tri sata ujutro drugi su preuzeli liniju i sastavili je cijelom dužinom.
Kada smo sišli do trafoa, Jasmin, koji će poginuti dva mjeseca poslije na Smolući, smijao nam se: “Šta ono bi, izletješe vam noge ispod vas?! Zamal’ da poginete bez metka.” Skupa smo se smijali jer je najvažnije bilo da samo svi dobro.
Tu je noć odbranjen rubni dio naše općine Lukavac, tu su linije ostale do pred sam kraj rata, sve do ofanzive na Ozren i Vozuću, kad će biti pomjerene duboko u Ozren. Bio je to prvi dan oružane agresije na našu općinu. Bilo je to moje vatreno krštenje.