Žalbeno vijeće Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MICT) je 11. marta 2020. odbilo zahtjev odbrane Ratka Mladića za uvrštavanje dodatnih, navodno novih dokaza.
Naime, odbrana je krajem 2018. i početkom 2019. dostavila svoje prijedloge/zahtjeve za uvrštavanje 21-og dokumenta koji navodno oslobađaju odgovornosti Mladića u odnosu na (prvostepeno utvrđena) četiri presuđena udružena zločinačka poduhvata. Eventualnim prihvatanjem tih “novih“ dokaza od strane Žalbenog vijeć postojala je realna osnova da bi prvostepena presuda mogla biti izmijenjena u korist Mladića.
Posljednja odluka Žalbenog vijeća u slučaju Ratka Mladića od 11. marta 2020. (4:1, omjer glasanja sudija), u kojoj je Prisca Matimba Nyambe, predsjedavajuća Vijeća, izdvojila mišljenje i (na njezinu žalost) ostala usamljena, možda je do sada, pored prvostepene presude, i najvažnija odluka, koja bi u određenoj mjeri mogla otkloniti i dio spekulacija koje su se pojavile nakon promijena u sastavu Žalbenog vijeća u predmetu Mladić.
Antonettijevo vijeće
Podsjetimo, neposredno nakon izricanja prvostepene presude 2017. i izrečene doživotne kazne za Mladića, Ruska Federacija je najavila kako posjeduje mehanizme da utiče na sastav Žalbenog vijeća. Pavel Dorohin, poslanik ruske Dume bio je tada više no jasan: “I hoću da kažem da će prvom prilikom određivanja novog sastava sudija on biti izmijenjen. Stav Rusije i njen uticaj bi mogli da imaju određenu ulogu kada je riječ o angažovanju zaista objektivnih sudija…“
Theodor Meron, kao tadašnji predsjednik MICT-a, 19. decembra 2017. odredio je sastav prvog Žalbenog vijeća u koje je pored sebe imenovao sudije Carmela Agiusa, Daquna Liua, Seymoura Pantona, ali i Priscu Matimbu Nyambe koja je bila sutkinja u Prvostepenom vijeću protiv Tolimira (2;1) koji je presuđen na doživotnu kaznu, što je potvrđeno jednoglasnom odlukom Žalbenog vijeća (5:0). Sutkinja Nyambe tada je napravila jedan o najžešćih skandala na MKSJ, a po njenom izdvojenom (suprotnom) mišljenju Tolimir nije bio odgovoran ni po jednoj tački optužnice. Uz amnestiranje Tolimira, Nyambe je navela da u Srebrenci nije počinjen genocid, da zločini nisu bili sistematski i da i ako je bilo zločina, da su oni počinjeni od strane “pojedinaca i grupa“ koje su se navodno svetile za prethodno počinjene zločine nad Srbima.
Upravo se Meron, kao predsjednik MICT-a, ali i nadležan da odlučuje po zahtjevu odbrane da se on, Agius i Liu isključe iz Žalbenog vijeća zbog pristrasnosti, samoizuzeo od odlučivanja. Naime, odbrana je tvrdila da su ova trojica sudija pristrasni jer su ranije bili članovi vijeća koja su presuđivala odgovorne za genocid u Srebrenici i koja su u svojim presudama navodili Ratka Mladića kao odgovornog.
Nakon samoizuzeća Merona, nadležni za odlučivanje postao je u tom trenutku najstariji sudija, Jean Claude Antonetti, koji smjenjuje trojicu sudija Merona, Agiusa i Lia, iako je Tužiteljstvo upozoravalo da ove smjene nemaju uporišite u Statutu MICT-a, Pravilniku, praksi MKSJ-a, ali i međunarodnom pravu, te da se sudije koje su učestvovale u drugim sličnim predmetima ne mogu eliminirati samo zato što su imali svoj stav i mišljenje u drugim suđenjima.
Poslije višemjesečne trakavice, promjene sudija, i vijeća, koji su odlučivali o sudbini možda, po mnogima i najznačajnije trojice sudija, desilo se upravo ono što je i najavljivao ruski deputat: formirano je Žalbeno vijeće u kome je predsjedavajuća, kao najstariji sudija, postala Prisca Matimba Nyambe – negator genocida u Srebrenici, a ostala četiri člana su sudije koji nemaju baš nikakvo iskustvo sa zločinima u bivšoj SFRJ.
Zahtjevi Mladićeve odbrane
Ako bi se neko u ovome svemu bavio teorijom zavjere onda bi sigurno primjetio da je Meron, koji je i formirao prvo Žalbeno vijeće, prepuštajući odluku Antonettiju o izuzeću trojice sudija među kojima je bio i sam Meron, u stvari dao Antonettiju i mogućnost da formira novo petočlano vijeće, ovaj put sa sudijama iz država koje su članice pokrete nesvrstanih i od kojih čak njih tri nisu priznale nezavisnost Kosova.
Upada u uči i da je cijela trakavica odlučivanja o zahtjevu odbrane više ličila na proces pred nekim malim lokalnim sudom, nego pred jednom od najvažnijih i najznačajnijih međunarodnih pravosudnih institucija. Upućeni smatraju da su ove međusobne smjene ustvari nastavak obračuna (pojedinih) sudija koji su godinama odlučivali jedni o drugima, ali i o samim presudama, pri čemu je dolazilo i do žestokih sukoba, kao što je bilo u slučajevima Perišić, Gotovina, Šešelj, Stanišić i Simatović, o čemu smo pisali ranije na avangarda.ba.
No, da se vratimo sadržaju odluke Žalbenog vijeća od 11. marta 2020.
1. U prvom zahtjevu Mladićeva odbrana je tražila prihvatanje transkripta sa svjedočenjem Michaela Rosea, britanskog komandanta UNPROFOR-a u BiH, koje je dao pred Gornjim domom Parlamenta Velike Britanije, te da on bude pozvan kao svjedok za autentifikaciju transkripta.
2. U drugom prijedlogu odbrana je tražila prihvatanje: 1) Dva izvještaja Vojske Republike Srpske za koje je tvrdila da su ih sačinili Glavni štab VRS ili RS u njegovoj odsutnosti; 2) Naredbe Drinskog korpusa VRS o zabrani davanja informacija u medije bez odobrenja.
3. U trećem zahtjevu odbrana je tražila prihvatanje tri dokumenta Centralne obavještajne agencije (CIA) i kodirani telegram UNPROFOR-a koji je Yasushi Akashi, specijalni predstavnik UN-a, poslao generalnom sekretaru UN-a.
4. U četvrtom zahtjevu su tražili prihvatanje osam dokumenata koji se odnose na dogovore o demilitarizaciji i prekidu vatre, granatiranju (Markale), snajperskom djelovanju, kao i dogovore vezano za ograničavanje pružanja humanitarne pomoći Sarajevu.
5. U petom zahtjevu traženo je prihvatanje četiri dokumenta koji se odnose ili na demilitarizaciju Srebrenice, Žepe i Goražda, ili na snabdijevanje Armije RBiH materijalom i opremom.
Argumenti Tužiteljstva
Tužiteljstvo MICT-a je, shodno proceduri, dalo svoje mišljenje i stav za svih pet zahtjeva odbrane, odnosno suprostavilo se traženju odbrane da se 21 dokument uvrsti u žalbeni postupak kao novi i relevantni dokazi. Tužiteljstvo MICT-a iznijelo je svoje argumente o svih pet zahtjeva odbrane.
1. Po tvrdnjama Tužiteljstva izjava Rosea, koju je dao 6.9.2017, bila je dostupna tokom suđenja i to više od dva mjeseca prije izricanja prvostepene presude. Uz to, iznijeli su da je sadržaj te izjave bio na raspolaganju na suđenju, jer je isti kao i svjedočenje Rosea tokom suđenja, koga su, uostalom, ispitivali i Mladićevi advokati.
2. Dva izvještaja VRS-a Mladiću su bila dostupna i tokom suđenja, jer se, kako je Tužiteljstvo ukazalo, nalaze u bazi za elektronsko pretraživanje podataka (EDS) još od 2005. u okviru zbirke podataka “Drinski korpus”. Uz to, dokumenti su objelodanjeni Mladiću 11.11.2011, a zatim ponovo 20.10.2017. Tužiteljstvo je podsjetilo i da je sudsko vijeće već razmatralo i odbacilo Mladićeve argumente da je Manojlo Milovanović komandovao VRS-om u julu 1995. u Srebrenici kad je Mladić bio odsutan, da Mladić nije bio potpuno informisan o situaciji na terenu, te da je imao ograničen uticaj na VRS. Po Tužiteljstvu Mladić nije uspio objasniti na koji način bi izvještaji potpisani u junu i septembru 1994. godine mogli učiniti nesigurnim nalaze o njegovom položaju i autoritetu tokom događaja u Srebrenici u julu 1995. Također, Mladićeva aktivnost imala je za cilj da spriječi medije i međunarodnu zajednicu da dođu do saznanja šta se događalo u Srebrenici u julu 1995. godine.
3. Za dokumente CIA-e Tužiteljstvo je smatralo da su Mladiću bili dostupni i za vrijeme suđenja, jer se radi o dokumentima iz Istorijske zbirke CIA-e koji su dostupni na internetu od 1.10.2013, a i sam Mladić je priznao da je znao za te dokumente 10 mjeseci prije izricanja presude. Tužiteljstvo je tvrdilo i da Mladić nije dokazao da obavještajni izvještaj CIA-e od 19.9.1995. čini nesigurnim zaključke Prvostepenog vijeća u vezi sa demilitarizacijom Sarajeva, granatiranjem pijace Markale (28.8.1995), i UZP-om presuđenim za uzimanja talaca UN-a. Tužiteljstvo je dalje tvrdilo da pitanja o neutralnosti NATO-a, odnosno da su zračni napadi bili usmjereni da potaknu bosanske Srbe na pregovore, ili da je NATO pomagao Bošnjacima i Hrvatima protiv bosanskih Srba, nemaju značaja za presudu. Po Tužiteljstvu ovi predloženi dokazi ne mogu ugroziti dobro potkrijepljene zaključke Prvostepenog vijeća, od marginalnog su značaja i dupliciraju dodatne dokaze u prvostepenom postupku.
Za dokument koji sadrži stranice šifriranog telegrama UN-a od 16.8.1995, Tužiteljstvo je ustvrdilo da se također nalazi u EDS-u i to od juna 2012, gdje je bio dostupan Mladiću i prije njegovog ponovnog objavljivanja 20.10.2017. Uz to, naveli su da telegram ne pokazuje da je UN služio kao organ NATO-a ili SAD i da je bio strana u sukobu, niti se to tiče Mladićeve odgovornosti za granatiranje pijace Markale u Sarajevu.
4. Prvostepeno vijeće je zaključilo da je od 12.5.1992. do novembra 1995. Mladić učestvovao u UZP-u za opsadu Sarajeva s ciljem širenja terora nad civilnim stanovništvom, kampanjom snajperskog djelovanja i granatiranja. U ocjeni incidenata snajperskog djelovanja i granatiranja Vijeće je, između ostalog, utvrdilo: (1) da su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa 28.5.1992. od 17:00 sati do ranih jutarnjih sati slijedećeg dana ispaljivali rakete, topovske i minobacačke granate na Sarajevo, (2) 5.2.1994. pripadnici SRK-a su ispalili minobacačku granatu iz Mrkovića koja je pogodila pijacu Markale usmrtivši 68 i ranivši 140 osoba.
Tužiteljstvo je tvrdilo da Mladić ne precizira kada je zaprimio dokumente o snajperskom djelovanju i granatiranju Sarajeva i koje napore je uložio tokom suđenja kako bio dobio informacije sadržane u njima. Tužiteljstvo je tvrdilo da dokumenti o snajperskom djelovanju i granatiranju Sarajeva ne mogu ugroziti presudu jer dupliciraju dokaze koji su izneseni u postupku, podaci u njima su u skladu s nalazima Prvostepenog vijeća ili nisu dovoljni da budu suprotstavljeni opsežnim suprotnim dokazima na koje se prvostepeno vijeće oslanjalo.
5. U petom zahtjevu Mladićeva odbrana je tražila da se kao dodatni dokazi u žalbenom postupku prihvate slijedeći dokumenti: (1) šifrirani telegram UN-a od 23.4.1993. koji je Kofi Annan, generalni sekretar UN-a, uputio Lars-Ericu Wahlgrenu, general-pukovniku UNPROFOR-a, oko demilitarizacije Srebrenice; (2) naredba Rasima Delića, komandanta ARBiH, od 29.8.1994. kojom usmjerava “snage bosanskih Muslimana u Srebrenici i Žepi da obnavljaju zalihe vojne i tehničke opreme i podižu nivo borbene gotovosti u slučaju ukidanja embarga na oružje”; (3) Delićeva naredba od 18.9.1994. kojom se upućuju snage ARBiH da izvrše borbene operacije u Goraždu; (4) pismo Rasima Delića upućeno 16.10.1994. Wesleyu Clarku, general-pukovniku vojske SAD-a.
Tužiteljstvo je na ovaj zahtjev odbrane odgovorilo: (1) šifrirani telegram UN-a od 23.4.1993. uveden je u predmetu Slobodana Miloševića 3.11.2003. kao javni dokument za vrijeme svjedočenja Davida Owena; (2) različita verzija dokumenta ARBiH od 29.8.1994. predočena je 11.11.2011, prije početka suđenja i u tri naredne prilike; (3) dokument ARBiH od 18.9.1994. predočen je tokom suđenja 24.4.2015. Po Tužiteljstvu Delićevo pismo ne bi uticalo na presudu, a informacija da su “SAD dostavljale oružje za ARBiH je već bila pred Prvostepenim vijećem”.
Odluka Žalbenog vijeća
Žalbeno vijeće je, uz izdvojeno mišljenje sutkinje Nyambe, prihvatilo argumentaciju Tužiteljstva i u potpunosti odbilo zahtjeve i prijedloge odbrane na osnovu pravila 142 (podnositelj zahtjeva za uvrštavanje dodatnih dokaza mora pokazati da dodatni dokazi nisu bili dostupni tokom suđenja; mora pokazati da su dodatni dokazi relevantni i vjeodostojni). Vijeće je naglasilo da njegovi nalazi u ovoj odluci “ni na koji način ne ulaze u razmatranje osnovanosti Mladićeve žalbe”.
U svojoj odluci Žalbeno vijeće, uz izdvojeno mišljenje sutknje Nyambe po svakoj tački, navodi, između ostalog, sljedeće:
– Žalbeno vijeće nije uvjereno da bi prihvatanje izjave Rosea uticalo na presudu, izjava Rosea pred Gornjim domom ne daje bitno nove informacije na dokaze koje je Prvostepeno vijeće već razmatralo;
– Žalbeno vijeće zaključuje da Mladićev zahtjev za prihvatanje dva izvještaja VRS-a ne zadovoljava uslove pravila 142;
– Žalbeno vijeće zaključuje da Mladićev zahtjev za prihvatanje Memoranduma CIA-e od 4.12.1995. ne zadovoljava uslove pravila 142;
– Žalbeno vijeće primjećuje da je Mladićeva odgovornost za zločine koji su počinjeni u okviru UZP-a Sarajevo zasnovana na obimnim dokazima o njegovom učešću u UZP-u, a ne na osnovu dokaza o pridržavanju Sporazuma o zoni razdvajanja (TEZ) i Sporazuma o demilitarizaciji. Stoga Žalbeno vijeće smatra da Mladić ne pokazuje da podaci sadržani u predloženim dokumentima mogu imati uticaja na presudu u slučaju da su oni, ili bilo koji od njih, dostupni u postupku. Žalbeno vijeće smatra da predloženi dokument ne bi imao uticaja na prvostepenu presudu obzirom da je Prvostepeno vijeće već razmatralo širok raspon dokaza o granatiranju pijace Markale.
– Žalbeno vijeće nije uvjereno da bi prihvatanje Delićevog pisma moglo imati uticaja na presudu. Suprotno Mladićevoj tvrdnji da ovaj dokument pokazuje tajnu saradnju SAD i BiH, to nije bilo poznato Prvostepenom vijeću. Žalbeno vijeće primjećuje da su slični dokazi koji ukazuju da je SAD isporučivala oružje, opremu i sredstva ARBiH već bili predočeni na suđenju. Delićevo pismo nije u suprotnosti s nalazom Prvostepenog vijeća o krijumčarenju oružja i municije od strane ARBiH ili drugih snaga bosanskih Muslimana u konvojima humanitarne pomoći, koje je Sudsko vijeće razmatralo zaključujući da su blokada isporuke humanitarne pomoći i namjerno opstruktivne inspekcije od strane VRS bile nesrazmjerne i sračunate da ograniče dostavu humanitarne pomoći enklavama. Žalbeno vijeće smatra da Mladić ne pokazuje da bi Delićevo pismo uticalo na presudu Sudskog vijeća i da bi njegovo neprihvatanje kao dodatnog dokaza dovelo do narušavanja pravde.
Odluka Žalbenog vijeća je nedvosmislena i jasna, no potvrdila je ranije sumnje da će predsjedavajuća Vijeća nastaviti protežirati svoje stavove po kojima u Srebrenici nije bio genocid. S druge strane ova odluka je pokazala da ostale sudije, članovi Vijeća, nisu baš naklonjeni zahtjevima odbrane (i ne samo odbrane) koja ne odustaje od pokušaja da Ratka Mladića bar djelimično oslobodi odgovornosti u žalbenom postupku, ali i da ga odvede u Rusiju “na liječenje”. Svakome ko je čitao drugostepenu presudu Radovanu Karadžiću jasno je da su ti pokušaji odbrane nemoguća misija, ali svakako treba sačekati konačnu presudu Ratku Mladiću.
Piše: Dženana Karup – Druško (avangarda.ba)