VITOMIR LUKIĆ: Veliki pisac oko kog se ne otima niko

preporučujemo

Lukić je per definitionem morao biti “odveć ‘Drugi’ da bi bio ‘Naš’”! Sav njegov životni i stvaralački background upućuje na rasijanost po jugoslavenskim prostorima: rođen u obitelji željezničara, na svijet došao u Herceg-Novom (Zelenika), rano djetinjstvo proveo u Vakufu, potom u Slavonskom Brodu, mladost u Konjicu, te radni vijek u Sarajevu (nakon dvije godine rada na Univerzitetu New Delhi, u svojstvu lektora na slavistici, kratko je radio kao predavač u Drugoj gimnaziji / Učiteljskoj školi i potom do smrti na RTV Sarajevo kao urednik Kulturnog programa). Hrvat po nacionalnosti, Bosanac i Hercegovac po pripadnosti podneblju, Evropljanin po istančanom senzibilitetu, inovativnosti i kreativnosti – on je morao biti “problematičan”.

Po svjedočenju Kemala Mahmutefendića, ranih 60-tih godina u konjičkoj gimnaziji Vitomir Lukić, kao predavač maternjeg jezika i književnosti, uprkos prirođenoj mu suzdržanosti i introvertiranosti, znao je i izvan nastave popričati s nadarenijim i za književnost zainteresiranim maturantima i bivšim učenicima.

U jednoj takvoj prigodi Mahmutefendić (koji je već bio upisao studij književnosti u Beogradu) upitao je, nakon živog i za mladića dragocjenog razgovora o raznim književnim temama, svog već bivšeg profesora (koji je s prvim radovima tek stupao na književnu scenu) – čiji je on, je li hrvatski ili bosanskohercegovački pisac, kome ili čemu, kao takav, pripada. Samozatajni i skromni Lukić tad mu je, nakon poduže stanke, odgovorio: “Ja sam evropski pisac…”

Gradska biblioteka u Zenici pokrenula je prije dvije godine ovaj izdavački projekt – s povodima i s razlozima koji su i kontekstualno i sržno značajni: u jedan skromni zbornik okupiti i objaviti najzanimljivije i najreferentnije studije o Lukićevom književnom djelu i tako obilježiti 90. godišnjicu rođenja velikog pisca (1929–2019).

Kontekstualno, zanimljiv je podatak da su upravo za Zenicu životom i radom bitno bili vezani (ili su i sad vezani) čak četiri autora (od njih pet u ovom Zborniku), koji su pisali i objavili značajne studije o književnom djelu ovog pisca: Ena Begović-Sokolija, Zeničanka (a sada Sarajka) magistrirala je s temom Fantastički diskurs u pripovijetkama i romanima Vitomira Lukića, Nermin Ormanović također je radio magisterij s temom Oneobičavanje proznog teksta: jezik u prozi Vitomira Lukića, Antun Lučić je svoje naučne radove i disertaciju temeljio također na tematici veze između životinja, ljudi i stvari u Lukićevim prozama, a priredio je za nakladnike “Grafex” (1999) i “Maticu hrvatsku” (2010) nova izdanja (ukupno šest knjiga) Lukićevih proza, Željko Grahovac je 1999. (uz 70. godišnjicu rođenja Lukića) napisao monografsku književnokritičku studiju Staništa i prominuća svjetlosti, u kojoj je objavio desetak studija i eseja o svim za njegova života objavljenim Lukićevim djelima. Svi su navedeni autori Zeničani (osim Lučića, rođenog u Bugojnu, koji je, međutim, nekoliko godina uoči rata ipak bio vezan za Zenicu, članstvom u Podružnici Udruženja književnika Zenica). Samo Lidija Pavlović Grgić (živi i radi u Sarajevu, Ilidža), pjesnikinja, nije neposredno vezana za zeničku sredinu.

Problemi oko realizacije ovog projekta (okupljanje svih autora, priprema i redakcija tekstova, prikupljanje sredstava, te napokon i kriza koja je nastupila s pandemijom virusa korona) odgodili su pojavu ove knjige za nešto više od godinu dana, ali povoda ne nedostaje: ove, 2021. godine trideseta je obljetnica smrti Vitomira Lukića. Uvijek je vrijeme podsjetiti se na veličinu i značaj ovog osebujnog stvaraoca.

Od značajnih tekstova o Lukićevom djelu ovom Zborniku nedostaju možda samo tekst iz 1974. Stilistika jestestva Marka Vešovića (objavljen u Izrazu, XVIII, br. 2, str. 635-639) i tekst iz 1990. (autora Sanje Golijanin i Envera Kazaza) Odnos narativnih i vremenskih planova u romanu “Hodnici svijetloga praha” (objavljen u Životu, god. 39, knj. 78, br. 10-11, str. 436-440). Iscrpne studije (dvije) o romanu Album (Grahovac), potom sjajna studija Sukob kulturnih kodova u romanu “Hodnici svijetloga praha” (Begović-Sokolija), Pričanje o kriptodjetinjstvu (Lučić), Na granicama pripovijedanja (Ormanović) te Poentiran govor Lukićeve poezije (Pavlović-Grgić) i instruktivni Predgovor koji je napisala Ena Begović-Sokolija – čine sadržaj Zbornika kojim se htjelo još jednom ukazati na svu veličinu i izuzetnost opusa ovog, i hrvatskog i bosanskohercegovačkog pisca: od 1965. godine (kada je štampana Soba za prolaznike) Lukić se djelatno očituje kao savremenik i sagovornik velikih autora evropske književnosti – iako je recepcija njegovog djela u bivšoj Jugoslaviji, pa i nakon njezinog raspada, na indikativan način bila opterećena posve izvanliterarnim faktorima i kriterijima.

Naime, taj opus u svakom smislu (i duhovnopoetički, i izražajnostilistički, i formalnožanrovski) nadilazi granice i ograde nacionalnih književnosti i kultura na Balkanu: Lukić je per definitionem morao biti “odveć Drugi da bi bio Naš”! Sav njegov životni i stvaralački background upućuje na rasijanost po jugoslavenskim prostorima: rođen u obitelji željezničara, na svijet došao u Herceg-Novom (Zelenika), rano djetinjstvo proveo u Vakufu, potom u Slavonskom Brodu, mladost u Konjicu, te radni vijek u Sarajevu (nakon dvije godine rada na Univerzitetu New Delhi, u svojstvu lektora na slavistici, kratko je radio kao predavač u Drugoj gimnaziji / Učiteljskoj školi i potom do smrti na RTV Sarajevo kao urednik Kulturnog programa).

Hrvat po nacionalnosti, Bosanac i Hercegovac po pripadnosti podneblju, Evropljanin po istančanom senzibilitetu, inovativnosti i kreativnosti – on je morao biti “problematičan”: djelo koje za svoje savremenike, sagovornike i saputnike ima Borgesa, Márqueza, Gombrowicza moralo je recepcijski izgledati i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u BiH – kao da dolazi odnekud izvana!

Paradoksalno, jer njegov je izraz zapravo u jeziku na čudesan način priređen govor nutrine, govor samog bića, s nesvakidašnjim i spektakularnim uprizorenjima unutrašnjih pejzaža žudnje i intime: “(…) riječ (je) o stilu plamsavom od vatrenih sinusoida invencije, stilu koji uspijeva uz ogroman napor dati ime iskustvima koja dotad nikad nisu napravila proboj do jezika i predstavljaju lovinu iz bezbrojnih gnjuranja po bezdanima introspekcije” (Vešović, Stilistika jestestva, U: “Izraz”, 1974).

Autor koji je gotovo na svakoj stranici svojih tekstova pokazivao i dokazivao da je “jezik ona suverena instancija, odnosno sila samoobjave Bića u čovjeku” (Grahovac) i koji je upravo zato i upravo tako, u svom posvećeništvu, štedro bogatio i slavio ovaj naš kako-god-ga-zvali jezik – nije ni mogao biti “čitan” ni interpretiran niti u jednom od kodova instrumentaliziranja ili “ponašnjenja” jezika (koji su tzv. nacionalni kodovi za cilj imali u istom ili sličnom, otkriti i potom od-sebe-distancirati kao drugo i drugačije upravo ono što jeste srž i sukus identitarnosti, što je kulturnopovijesni i duhovni specifikum i signum ovog podneblja, koje danas prepokrivamo BHSC jezičkom oznakom).

Zalaganje sebe u drugost/drugačijost i potom pronalaženje sebe u tom drugom-i-drugačijem izvorna je i ekskluzivna, dinamičko-dijalektička i otkrivalačka opcija identitarnosti: identiteti nisu ako nisu u množini, te također nisu ako nisu otkriveni-osvojeni iskustveno-pojedinačno:

“Sadašnjost i stvarnost samo su iluzija našega ‘smještaja’ u zadanosti prostorno-vremenskoga kontinuuma: mi zapravo stalno idemo k sebi samima, k ispunjenosti, smislenosti i zbiljnosti života (koji nije naš ‘ovdje-i-sada’, u nama samima – nego tek postaje naš, tamo i tada gdje se i kad se pronađemo u drugome). Lukićev stil je bitno određen ‘proziranjem-i-prodiranjem-kroz’(…) naslage stvarnosti koja je po definiciji fragmentarnost: ono sve i ono jest ni u kom slučaju nisu zatečena nabacanost fragmenata koji zapremaju naše ‘ovdje-i-sada’ – nego se, sasvim suprotno, iznutra, iz bolne i nedostatne usitnjenosti bića i postojanja (koja samu sebe dovodi do paroksizma upravo ustrajavajući u boli, kao u istini svoje odlomljenosti), svojevrsnom ‘ontičkom implozijom’ tek dostiže i osvaja sveobuhvatnost i zbiljnost života kao samoosjećanja punine Bića.

Lukićeve rečenice su upravo takve implozije, u kojima izrečenost onog što se kaže nije predstavljenost-spram-sebe toga nečeg čije ‘jest’ si u jeziku identificirao, označio i imenovao – nego je otisnutost, strmoglavljenost-u… to nešto; padati i tonuti u… (dubinu, pozadinu, naličje, zatomljenost i zatamnjenost), u jestastvenost tog ‘nečeg’, trpeći na sebi otpor i udarce i u sebi neizvjesnost i strah – te tako, ponirući, prožeti sebe tim-nečim (i prožeti to-nešto sobom)…” (Ž. Grahovac, Album, prvi krug; učitavanje – ili, prema biću teksta)

U svijetu snoviđenja; Zbornik radova u povodu 90 godina od rođenja Vitomira Lukića, Gradska biblioteka Zenica, 2021.

Najnovije

Blaž Slišković je novi trener FK Željezničar

Fudbalski klub Željezničar je dobio novog trenera, a to je bh. nogometni stručnjak Blaž Slišković. Ovu odluku donijeli su...