Hamza je na koljenima šišao iz mitraljeza po njihovim položajima dok se većina naših penjala uz greben prema tranšejama. Četnici više nisu imali nikakve šanse. Bili smo na korak od tranšeja. Mogli smo jasno vidjeti nekoliko silueta koje su po tranšeji trčale lijevo-desno. Legli smo u zaklon. Izvadio sam ručnu granatu i bacio je prema njima, za mnom i Dževad. Odjeknule su dvije potmule detonacije, nakon čega smo ponovo sasuli.
Najzad smo, nakon dugog pješačenja, stigli u podnožje platoa Pelemiš. Bilo je ne više od tri sata ujutro kada smo došli do naših tek postavljenih linija. Promatrali smo u plavičastoj jutarnjoj izmaglici šumu koja se podizala visoko prema nebu obasjana mjesečinom. Sve oko nas izgledalo je magično i nestvarno.
Pelemiš, odnosno dio naših položaja koji su se nalazili ovdje, napustili smo prije četrnaest dana zbog neprijateljske ofanzive, druge uzastopne pokrenute za nepuni mjesec. Ova druga ofanziva bila je žešća. Prikupivši ogromne snage iz Han-Pijeska, Kalinovika, Šekovića, Bijeljine i Ugljevika, te uz pomoć još nekih jedinica iz sastava Sarajevsko-romanijskog korpusa, neprijatelj nas je namjeravao sabiti u uzani prostor i odbaciti nazad te zavladati kompletnim platoom i obližnjom komunikacijom.
Namjere agresora dijelom su bile osujećene, ali pod velikim i brojčano nadmoćnijim snagama naše jedinice morale su izvesti taktičko povlačenje. Time su spriječeni veći gubici do kojih je moglo doći usljed ubitačnog djelovanja artiljerije po našim položajima. Jake snage agresorske pješadije, pristigle iz smjera Novakovića i Ivkovića, potpomognute artiljerijom, uspjele su zaposjesti dio naše linije. Pune dvije sedmice smo izviđali. Tražili smo poziciju s koje bismo brzom akcijom i sa što manje gubitaka vratili izgubljeni teritorij i, po mogućnosti, dodatno odbacili agresorske snage.
Dio naših snaga veličine čete polahko se popeo do položaja. Tu smo izvršili popunu municije i materijalno-tehničkih sredstava. Jedan naš vod bio je ispred nas, dolje, na samom kraju proplanka. Oni su s izviđačima zauzeli početni položaj i pripremili za nas teren.
Stigavši u liniju početnog polaska, razvukli smo se u strijelce. Ja sam se na ivici proplanka zaklonio iza stabla velikog bora. Naslonio sam se na stablo, a pogled mi je odlutao negdje prema nebu. Mjesečina je rasipala zrake po vrhovima stogodišnjih ogromnih borova i jelika, a zvijezde kao da su treptajući najavljivale skori dolazak jutra i svoje gašenje. Cvrkut ptica odjekivao je dolinom i proplankom poput nekog ogromnog hora.
Samir mahnu rukom i pokaza mi da krenemo polahko naprijed. Trava pred nama bila je veoma visoka, dovoljno je bilo malo se sageti i već smo bili izvan agresorskog vidokruga. Cio vod krenuo je gore prema izviđačima udaljenim pedesetak metara od četničke linije. Dio korpusnog izviđačko-diverzantskog voda bio je tačno s naše lijeve strane.
Stigavši do izviđača, rasporedili smo se lijevo i desno. Čekali smo dolazak momaka s ručnim bacačima koji su išli za nama. Polahko smo, jedan za drugim, išli naprijed i zauzimali položaje u liniji za napad.
Hamza je s Nihadom prebacio svoju osamdesetčetvorku i dvije kutije municije do mjesta odakle su imali najbolji pregled na dva najisturenija četnička rova. Gotovo bez ikakvog šuma uspjeli smo se rasporediti, a i momci koji su dolazili iza nas bešumno su prolazili lijevo i desno iza naših leđa.
Pogledao sam još jednom iza nas u iščekivanju kada će se na nebu pojaviti prvi tračci zore i preokrenuti noć u jutro. Zvijezde na nebu pogasile su se i nestale. Ugodni povjetarac spustio se u dolinu. U izmaglici i polutami zore oslikavale su se crte okolnih brda i kota praveći svojevrsnu gravuru na jutarnjem usnulom nebu. U krošnjama su ptice nastavljale svoj horski nastup. Ništa oko nas ovdje nije podsjećalo na rat.
Sada su agresorski rovovi ispred nas bili potpuno vidljivi. Za koju minutu svi naši borci bili su na predviđenim položajima. Gore, na zemunicama, zveckalo je neko posuđe, a onda je odjednom tišina zavladala cijelom dolinom. Neko bi pomislio da su četnici nešto primijetili i da čekaju. Osman je polahko prošao pored nas i zaklonio se iza stabla. Pripremio je svoj ručni bacač i nanišanio.
Svi smo bili u nekom grču iščekujući taj trenutak. Svako od nas gledao je i lijevo i desno, provjeravajući jesmo li svi na broju. Samir kratko pogleda u sat, podiže pogled, uze svoju pušku i dade Osmanu znak. Istog momenta blijesak obasja dolinu i stopi se s jutarnjim mračnim nebom, zatim drugi. Oba se pretvoriše u jaku grmljavinu detonacija. Jato ptica iznenađeno i prestrašeno krenu ka livadi i onda naglo ode u nebo.
Nekoliko momenata dugih kao vječnost. Iz zemunica krik i vapaj, glasan vapaj: “Aaaaj moje oči!” Sve se stopilo s Hamzinom osamdesetčetvorkom, kojom je sijao smrtonosnu salvu po četničkoj tranšeji.
Osjetio sam snažno lupanje srca u grudima, a onda Samir skoči na noge uz povik: “Juriš, momci!” Dolina je proključala. Sijevalo je i iz četničkih bunkera. Lijevo pokošeni rafalima, padoše Muradif Beca i Safet Pozder. Domogao sam se zaklona na petnaestak metara od rova. Meci su zujali na sve strane. Pored mene su bili Dževad i Osman. Pucali smo prema tranšeji između dva najisturenija bunkera. Sve ispred nas bilo je obavijeno gustim bijelim dimom. Agresorsku zemunicu pogodila su još dva projektila. Ponovo blijesak, detonacija i još jača paljba iz pješadijskog naoružanja. Krenuli smo iznenada i mahinalno prema grebenu koji se uzdizao prema tranšejama iz kojih su agresorski vojnici na nas pucali.
Hamza je na koljenima šišao iz mitraljeza po njihovim položajima dok se većina naših penjala uz greben prema tranšejama. Četnici više nisu imali nikakve šanse. Bili smo na korak od tranšeja. Mogli smo jasno vidjeti nekoliko silueta koje su po tranšeji trčale lijevo-desno. Legli smo u zaklon. Izvadio sam ručnu granatu i bacio je prema njima, za mnom i Dževad. Odjeknule su dvije potmule detonacije, nakon čega smo ponovo sasuli.
Edhem i Began Softa prvi upadoše u tranšeje. Četnici su unezvijereno pokušavali nešto učiniti. Rafali su odjekivali na sve strane. U pokušaju da preskoči grudobran, jedan od naših momaka bio je pokošen – kao da je udario u neki nevidljivi zid, odbačen je natrag. Naši su ga brzo svukli dolje niz greben i dalje prema međi, gdje su ga mogli previti.
Mi smo već bili ušli u tranšeje. Četnici su još ponegdje davali otpor. Svuda su bili razbacani redenici i okviri. Gore, na samom ulazu prema rovu, ležala su tri mrtva tijela agresorskih vojnika. Dolje, lijevo tranšejom, još dva.
Rafalna i gromoglasna pucnjava sada se pretvorila u pojedinačnu, a ponegdje su se još čule i detonacije ručnih bombi. Dolje, prema ivici šume, čuli su se povici naših momaka, koji su razbili posljednja četničko uporišta i tjerali ih kroz tranšeje.
Pogledao sam u sat na ruci, 6 sati i 45 minuta. Za nepunih 45 minuta raspala se kompletna agresorska linija. Ali mi se nismo opuštali, u liniju su uvođene friške snage i nastavljeno je ukopavanje. Znali smo da će u roku 24 sata sigurno izvesti kontranapad u pokušaju vraćanja izgubljenih položaja.
Bacio sam šljem i sjeo na veliko stablo oborenog bora. Pridružio mi se Edhem. Šutjeli smo i gledali. Sunce je već izlazilo. Na grebenu, na dugoj grani bora, lepršala se u svoj svojoj bjelini zastava s ljiljanima. Dolje, preko tranšeja, iznosili su tijela naših poginulih saboraca. Desno od nas stajao je Began. Gledao je u daljinu, negdje preko visokih borova, piše Stav.