Svjedoci smo jednog fenomena koji prati politički život Sandžaka već tri decenije. Bošnjačke političke stranke nastupaju u gotovo istovjetnom kadrovskom sastavu toliko dugo da se nameće logično pitanje: Da li je to cjelokupan i maksimalni kadrovski kapacitet i intelektualni format kojim raspolažu? Pretpostavljamo da postojeće kadrovske postavke poput kineskog zida okruže lidera, ne dozvoljavajući nikome da izvrši hijerarhijski prodor jer bi to moglo ugroziti visoko rangirane kadrovske pozicije vječitih i “nezamjenjivih” kadrovika.
Na taj način fosilizirani i ofucani od višegodišnje upotrebe, kadrovski timovi poput sjenke u stopu prate svog lidera, ne dozvoljavajući nijednom novom licu da mu suviše priđe, dovodeći “svog voljenog vođu” do stanja potpune izoliranosti od vanjskog svijeta i bilo kojeg drugog utjecaja koji nije pod njihovom kontrolom.
Naročito veliku brigu posvećuju protoku informacija koje smiju doći do lidera o bilo čemu i o bilo kome. U tom pogledu postoji stroga cenzura i restriktivno, selektivno doziranje količine i vrste informacija koje će stići do vođe i na osnovu kojih će on formirati stav po pitanju sljedećih poteza i postupaka prema pojedinim ljudima i situacijama.
Na taj način, postupci i potezi lidera postaju sve više posljedica sugestivnog utjecaja njegovog kadrovskog okruženja, a sve manje rezultat njegovih trezvenih i realnih razmišljanja i samostalnih odluka. Nažalost, otrežnjenje lidera i suočavanje s istinom da se njegovo najbliže okruženje prije svega bori za svoje lične interese i pozicije zna da traje godinama, a ponekad i decenijama.
Ukoliko se lider previše zainteresira za neko novo lice i pokaže dugotrajniju simpatiju prema njemu, nezamjenjivo okruženje lidera upušta se interventno, u stilu narodne Bolje spriječiti nego liječiti, u operaciju hitnog uklanjanja takve osobe pronalaženjem pogodne “argumentacije” ili, bolje reći, prigodne kompromitacije koja će uvjeriti lidera da je to osoba sumnjivih i opasnih namjera, da je visokorizično njegovo angažiranje u vrhu stranke i da je najbolje rješenje da sve ostane po starom. Potencijalno kadrovsko osvježenje bude urgentno targetirano kao osoba za hitnu političku likvidaciju i egzekuciju.
Dakle, zajednički imenitelj svih bošnjačkih sandžačkih stranaka jeste katastrofalna, gotovo očajna kadrovska politika, naravno, uz čast izuzecima po principu (inverziji) da “u svakom kukolju uvijek ima i žita”. Kao da se naše stranke fanatično takmiče između sebe ko će nekvalitetnije ljude i gora kadrovska rješenja postići i dostići u svojim redovima. Ako građani plebiscitarno preziru nekog pojedinca i sve najlošije misle o njemu, to mu samo može biti preporuka da napravi još veći kadrovski uspon i prodor na ljestvici vlasti.
U nekim iole normalnim vremenima neki ljudi bili bi po svojim intelektualnim i menadžerskim sposobnostima i moralnim i karakternim odlikama na dnu kadrovske ljestvice, a sada su dostigli zvanja direktora i drugih visokih funkcionera i rukovodilaca. Kao da nikome ne trebaju obrazovani, moralni i sposobni ljudi, već isključivo besprijekorno poslušni kadrovi.
Naravno, kako rekosmo, uvijek ima rijetkih časnih izuzetaka, ali toliko su rijetki da su postali endemična vrsta. Čak postoji druga strana medalje. Ako nečija popularnost u narodu dobije kontinuitet i počne rapidno rasti, to izaziva zavist kod lidera i strah za svoju poziciju u budućnosti. Ovo automatski ima za posljedicu potiskivanje i postepeno degradiranje popularnog kadrovika, jer samo jedno lice u stranci ima pravo biti u centru pažnje i pozornosti, a to je, naravno, njegova visost – lider.
Zato, lideri obično najradije pristaju da njihovo najbliže i visoko rangirano okruženje budu prosječni i ispodprosječni kadrovici jer se njima najlakše vlada i upravlja, a i da hoće visoko da uzlete, njihove prirodne predispozicije im to ne dozvoljavaju. Zato se primarno uzgaja jedan soj kadrovika: s ograničenom inteligencijom i kreativnošću, ali s prirodnim talentom za dresiranje i slijepu poslušnost.
Lideri se polahko, ali sigurno pretvaraju u samozadovoljne uspavane ljepotice koje narcisoidno počinju vjerovati u nepogrešivost svog ega i svojih vjernih dvorjana, ne uviđajući da događajima iz godine u godinu sve manje upravljaju oni, a sve više njihovo okruženje. Na kraju sve više liče na političke zombije koji više nisu u stanju sami povući nijedan autonomni potez i postaju potpuni zavisnici od mišljenja svojih vječnih savjetnika i doušnika. Sve više situacija upravlja njima, a sve manje oni situacijama.
Mnogi ljudi koji pokušavaju dati svoj doprinos nekoj stranci na kraju, umorni od njihovog zanemarivanja i potiskivanja i razočarani u odnos prema njima i njihovim kreativnim i iskrenim namjerama, dižu ruke od svega i povlače se u krug svoje porodice i privatnih svakodnevnih problema. Ovaj brod, kojim najmanje upravlja kapetan, s posadom ubuđalom, otrcanom i pohabanom od višegodišnje upotrebe, na kraju počne od dugotrajnog nerenoviranja i nerevitaliziranja sve više propuštati vodu i ići prema dnu.
Naravno, ni tada kapetana niko blagovremeno ne obavještava da će i on potonuti s brodom, zato što u tim trenucima vječna i nezamjenjiva kadrovska posada misli samo na jedno: kako da se oni sigurno iskrcaju s broda koji tone i pređu u drugi, mnogo sigurniji brod. I tako ukrug, začarani krug.
Stav