Piše: Aida HRNJIĆ
Mi roditelji djece sa poteškoćama u razvoju se često srećemo sa raznim vidovima diskriminacije i ponižavanja ali to je uglavnom od strane institucija i onih čiji je posao da vode računa o eventualnim potrebama i stanjima u kojima se nalaze djeca i njihove porodice. Rijetko je to slučaj da nas sugrađani diskriminišu ali dešava se i to na žalost.
Prije neki dan na jednoj od naših roditeljskih grupa jedna mama je napisala kako je imala užasan dan jer joj je dijete na sred ulice imalo tantrum, vrištalo, otimalo se, bacalo jer nije htjelo samo hodati, insistiralo je da ga mama nosi. Majka je odbila nositi ga i dijete naravno da bi dobilo što želi, pokazalo to na svoj način. Dok se borila sa njegovim tantrumom i pokušavala mu skrenuti pažnju na nešto drugo i umiriti ga prišao im je jedan gospodin i pitao je je li mu ona majka. Kad je odgovorila da jeste, on joj je rekao „u čemu, treba vam policiju nazvati“!?
Majkina pažnja je bila usmjerena riješiti intezivan tantrum i nje imala vremena baviti se neznancem ili mu objašnjavati šta se dešava pa je on i otišao uz „pametovanje“ kako je loša majka, a ona se nakon svega gorko rasplakala i požalila nama koji svakodnevno prolazimo slične situacije.
Kako je ona napisala svoju poruku tako su počele pristizati poruke drugih roditelja i sličnih situacija. Jednu mamu su pratili na plaži jer su mislili da je otela tuđe dijete, jer se ovaj bacao i iako modar od hladnoće nije htio izaći iz vode. Drugu su opomenuili da joj se dijete neprimjereno ljulja na ljuljašci u parku, treću sažalijevali jer ju je dijete udaralo i čupalo za kosu u javnosti i tako redom. Sjetih se jednom kad je mojh sin dok je bio manji imao tantrum na sred ulice jer je želio ići trolejbusom, a ja insistirala da idemo pješice i kako su nam dvije gospođe dobacile zbog njegove vriske da smo „stoka neodgojena“
Nakon umirivanja mame na našoj grupi promislih kako su kod nas ljudi spremni reagovati onda kad ne treba da ih se tiče, a šute kad ne bi smjeli. Da su bar zvali policiju kad su nasilnici ubili pokojnog Denisa Mrnjavca u sarajevskom tramvaju. Nisu, šutili su. Jesu li reagovali u školi gdje se zlostavljalo Mahira, a poslije njegove smrti i njegovu majku Alisu i očuha koji su ga odgajali. Nisu. Čitava jedna porodica je pod zemljom ali niko od sugrađana nije zvao policiju, niko nije spriječio zlo koje se dešavalo ili pomogao.
Da ne nabrajam dalje, a nebrojeno je sličnih nepravdi i užasa koji se svakodnevno dešavaju i niko ne reaguje. Najlakše je prići majci koja uslijed intenziteta tantruma djeteta sa poteškoćama nema baš vremena reagovati ili odbraniti se od takvih „dušebrižnika“. Ponekad ne mogu da vjerujem kako licemjerno društvo smo postali i kako nam je lako pokazivati „snagu“ nad slabijima. Sjetih se i priče jedne majke čije dijete ima cerebralnu paralizu koja mi je rekla „najlošije se osjećam kad nam na ulici prilaze potpuni neznanci i daju nam pare ili kupuju slatkiše“. Zar djelujemo toliko ubogo da je to odgovor ljudi i okoline na stanje dijeteta.
Tako smo neuki kao društvo u cjelini. Ne dopada nam se slika koju vidimo i odmah uzimamo sebi za pravo postavljati svoje standarde, bez da imamo ikakvu ideju ili znanje o tome zašto. Uglavnom jer znamo da tada nema opasnosti po nas same. Ako osjetimo i najmanju opasnost ili naznaku nečega lošeg kao onomad sa Denisom u tramvaju šutimo i manji smo od makovog zrna što bi naš narod rekao. Samo rijetki tada reaguju i samo bi rijetki svoj život stavili na kocku zbog drugog.
Gospodin sa početka priče se vjerovatno osjećao nadmoćnim i dobio priliku kazati nešto onome ko je za njega bezopasan, ne promislivši ni trena da bi možda bilo dobro da je pomogao ili pitao majku kako pomoći.
Imamo jednu stereotipnu i uvriježenu sliku svijeta i ne poimamo da postoje drugačiji naprosto jer je nama tako lakše. Ko bi se još zamarao učiti ili prihvatiti da eto postoje tako neka djeca koja trebaju više pažnje i da postoje neki roditelji koji moraju sve to proći da bi pomogli svome djetetu. Niti su za kritika niti sažaljenja. Imaju pravo hodati ulicom ili izaći sa djetetom u kolicima u park. Ne traže ni sadaku ni sažaljenje. Treba im prihvaćenost i jednak tretman. Na ulici, u školi, u parku, bilo gdje, to su ljudi od krvi i mesa kao i njihova djeca. Jednom kad budemo poštovali sve naše razlike bit ćemo svi zajedno puno bolji ljudi, a svijet puno ljepše mjesto za živjeti.