Nažalost, opetovanje postupaka prvog čovjeka kolacije Naša stranka – Elmedin Konaković pokazuju da se ne radi o prokliznuću, već o zakonitosti koja je pokazatelj karaktera politike Edina Forte.
Prvi komadić mozaika njegove političke ličnosti je dezertrstvo, kada je okrenuo leđa gradu-mučeniku, i to kada mu je najteže bilo, tokom velikosrpske agresije. Forto je napustio Sarajevo 1993. iako je bio vojno sposoban. Nije imao dostojanstva da brani Sarajevo, svoju porodicu, komšije, rodni grad, istinu, nije imao karaktera da se odupre velikosrbima. Naprotiv, svojim dezerterstvom im je pomogao.
Njegovo neispunjenje, makar i službene, nepisane obaveza obilaska Šehidskog mezarja Kovači, također, znakovito je.
Naravno da će se u Fortinom političkom projektu prepoznati i Senita Imamović koja je 27. maja devastirala obilježavanje godišnjice masakra u Ferhadiji. Uzalud joj bila opravdanja da se bori za prava civilnih žrtava rata. Da je to imalo tačno, znala bi ispoštovati to mjesto i ne vrijeđati dostojanstvo i mrtvih i živih žrtava. Nije li Senitin postupak nepoštivanja stradanja proizašao iz Fortinog nepoštivanja Kovača i odbrane Sarajeva?
Tu je i najava izaslanika Fortine vlade Vlastimira Mijovića o reduciranju kulture sjećanja kao što su izvještaj sa Kovača u programu Kantonalne televizije.
Mogli bismo dugo nabrajati epizode u kojima se jasno oslikava poltički karakter Edina Forte, ali dovoljno je analizirati onaj o pobratimljenju sa Banjalukom. Najprije je gradonačelnik glavnog grada Republike Srpske Igor Radojičić došao u Sarajevo. Tu je zatražio vraćanje starih imena ulica u Sarajevu. Forto i Konaković su se složili s tim. Sada možemo očekivati vraćanje imena ulicama po velikosrpskim „junacima“ kao što su Miloš Obilić, Vojvoda Stepo, car Dušan. Spomenuo je čak i ulicu Ferhadiju. Pristali su na samoponiženje i diktat čovjeka koji predstavlja grad iz kojeg su listom protjerani Bošnjaci iz njenih ulica pa i iz naziva tih ulica. Tada se mislilo da je ovaj topli susret bila samo kurtoazija i da se nije moglo biti toliko nepristojno i odbiti doček gradonačelniku.
A onda, za nekoliko sedmica slike iz Banjaluke gdje se bratski grle Forto i Radojičić opet su pokazale da se radi o nepromjenjivoj dimenziji – karakteru premijera KS. Pa onda gore od goreg – Forto bestidno govori da bi volio da Banjaluka pobijedi u utrci za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. iako se za to isto bori i herojski Mostar. Bitno je i za kakvu kulturu navija Forto. To je jednoetnička kultura, u njoj nema mjesta ni za bilo šta mimo srpskog i pravoslavnog. Banjaluka je prijestolnica satiranja nesrpskog, od ratnog progona i rušenja svih džamja, do današnjih dana kada se vjerno njeguju ratna postignuća u brisanju drugog i drugačijeg. Na tome ne počiva kultura, ali za nju navija Forto. Nije ni tu kraj. Premijer obećava svaku pomoć, pa i finansijsku. Nakon što su satrali sve bošnjačko i građansko, Forto želi novac iz Sarajeva dati da bi se takva Banjaluka promovisala. Zatim kaže da će Sarajevo i Banjaluka sarađivati i u oblasti turizma. Poznato je da tu Sarajevo nema šta dobiti i da može samo iskustva i turiste poslati u glavni grad genocidne RS. Sve to što znamo o Banjaluci, ali i Mostaru, jednostavno nije bitno Forti.
Sjetimo se da je Forto najavljivao povratak sarajevskog duha. Upravo na ovu kartu igraju oni što su napustili Sarajvo u aprilu 1992. da bi ga granatirali s brda. Pogodi te granatom, pa kaže ti da nisi isti. Povratak takvih za Fortu je povratak duha. Nositelji te velikosrpske sablazni, podrazumijeva ih Forto, su Nele i Kusturica.
Neizbježan je zaključak da Forto ne griješi, on kontinuirano postupa shodno svom karakteru. Nisu to nikakvi ekscesi i neoprezne izjave, već dosljednjo postupanje po vlastitom ubjeđenju. Tu nema mjesta dostojanstvu i patriotizmu, inatu i sjećanju, odbrani i snazi. Za njega su to nebitne i nepoželjne osobine.
Nažalost, političku snagu mu daju upravo žrtve velikosrpskih politika kojoj u zagrljaj ide Forto. Nažalost, njegovim političkim partnerima, prije svega Konakoviću, ne smeta ulazak u velikosrpski zagrljaj jer im je bitniji ulazak u vlast. Sve što nam se dešava, sva ta omalovažavanja i izdaje su rezultat pristajanja na to onih koji su nam majstorski prodali priču o nekakvoj pravdi.