Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke proteste održane u Chicagu (SAD) dana 1. maja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.
To, 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uslove rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Dana 1. maja 1886. u Chicagu je protestvovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je protrstanata uhapšeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U sjećanje na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će 1. maja svake godine održavati radničke protrste. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
Tokom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije.
Ubrzo je, kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.
Danas se Prvi maj obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika ili u slobodnom prevodu dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i vrlo je izgledno da će i naša djeca i djeca njihove djece na svoj način voditi borbu za svoja prava.