Mnogi ruski vojnici koji su učestvovali u invaziji na Ukrajinu pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. Stručnjaci upozoravaju da to predstavlja opasnost za rusko društvo.
Povratak Aleksandra Mamajeva sa fronta u Ukrajini završio se tragedijom. Tokom jedne proslave, 44-godišnjak se napio i pred njihovom djecom nožem izbo suprugu. Mislio je da mu je žena posegnula za novcem u džepu. Ljudi koji poznaju Mamajeva, koji dolazi iz Zavolžja u ruskoj oblasti Nižnji Novgorod, rekli su na sudu da je prije rata bio tiha osoba koja „ne bi ni mrava zgazila”.
Ovo je samo jedan primjer zločina koje su po povratku kući počinili učesnici ruske invazije na Ukrajinu. Prema ruskom onlajn mediju „Verstka”, koji je pokrenut u inostranstvu 2022. godine, učesnici rata su za dvije godine počinili 190 zločina, od kojih 55 ubistava. Većina počinilaca je bila u alkoholisanom stanju. Kasnije su se žalili da nisu mogli da se kontrolišu. Prema psiholozima, ovo su znaci posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Izvještaji pokazuju da su mnoge zločine u Rusijipočinili bivši plaćenici privatne armije „Vagner grupa”.
Ruske vlasti pokrenule su program liječenja učesnika ruske invazije na Ukrajinu koji se vraćaju sa fronta i boluju od stresnog poremećaja. Potreba je tolika da se ne može pomoći svakom pogođenom. Pored toga, mnoga vojna lica sa PTSP odbijaju pomoć.
Mentalni problemi
Jedan od najčešćih problema o kojima vojnici govore su noćne more i stalni flešbekovi – traumatična iskustva koja im se stalno vraćaju. Na primjer, imaju osjećaj da se na njih puca daleko od fronta, obično na mjestima gdje ima puno ljudi ili vozila.
Drugi gube živce kad vide vatromet ili se pak plaše da izađu napolje bez oružja. “U ratu mislite da je sve u redu sa vama. Ali onda se vratite u civilni život i shvatite koliko ste se iznutra promijenili”, rekao je ratni povratnik za DW.
23-godišnji Andrej (ime promijenjeno) je ruski vojnik po ugovoru. On se mnogo promijenio u protekle dvije godine rata, kaže njegova supruga Svetlana. Andrej je nekada bio pričljiv i veseo, a sada je povučen i agresivan čovjek. Ove godine par je dobio djevojčicu, ali Andrej nije posjetio svoju ženu i dijete tokom svog poslednjeg odmora. “Jednom je pisao neprijatne stvari, pa i o našem djetetu. Mislila sam da je naša veza gotova. Ali sutradan se izvinio u glasovnoj poruci i rekao da je poludio”, kaže Svetlana. Ova mlada žena se nada da će pomisao da je psotao otac pomoći Andreju da pronađe stabilnost u životu.
Nazad na front
Prema studiji Peterburškog psihoneurološkog istraživačkog instituta Behterev, PTSP se može razviti kod tri do jedanaest procenata učesnika rata. Institut je prošle godine poslao metode liječenja u različite ustanove, a ruske vlasti su najavile stvaranje odgovarajućih rehabilitacionih centara.
Prema podacima ruskog Ministarstva zdravlja, za šest mjeseci 2023. godine psihološku pomoć je zatražilo 11.000 ruskih vojnih lica koja su učestvovala u ratu protiv Ukrajine, kao i članovi njihovih porodica. Ali ministar zdravlja Mihail Muraško morao je da prizna da je 2023. godine samo 15 odsto oboljelih moglo da dobije liječenje.
Neki vojnici sa dijagnozom PTSP-a čak su morali da se vrate na front. Tako se dogodilo 25-godišnjem Aleksandru Strebkovu, koji je uprkos dijagnozi ljekara da mu ne treba dati oružje, vraćen u ratnu zonu.
Upozorenje na naknadne greške
Tokom velikih vojnih sukoba kao što je invazija na Ukrajinu, broj mentalnih poremećaja među vojnim osobljem mogao bi biti znatno veći nego što je navedeno u studiji Instituta Behterev, kaže ruski psihoterapeut koji je želio da ostane anoniman. On citira američko Ministarstvo za pitanja veterana, koje procjenjuje učestalost PTSP-a među vojnim osobljem u različitim sukobima na do 29 odsto.
Terapeut stoga očekuje porast zločina u Rusiji koji se mogu pripisati PTSP-u među vojnicima. On upozorava da neliječeni PTSP može izazvati naknadne poremećaje, poput „zavisnosti od alkohola ili psihotropnih supstanci, što stvara probleme u društvu”. Prema njegovim riječima, od ovoga pate prije svega porodice, što šteti psihičkom zdravlju djece.
Liječenje se zasniva na proživljavanju traumatskih iskustava, kaže terapeut, koji naglašava da je za oporavak potrebno u prosijeku deset sesija u periodu od šest mjeseci.
Neki psiholozi koji liječe vojnike sa PTSP-om pokušavaju da veličaju muška iskustva. “Iako ovo može biti emocionalna podrška tokom terapije, u pogledu ljudskih vrijednosti može dovesti do toga da se nasilje i agresija percipiraju kao nešto normalno”, upozorava terapeut. Umjesto iluzorne heroizacije, trebalo bi da pomognete onima koji su pogođeni da shvate situaciju u kojoj se nalaze – i trebalo bi da se bavite osjećanjem krivice.
Kao primjer navodi Njemačku poslije Drugog svjetskog rata. U to vrijeme nije postojao termin PTSP, niti bilo kakvo liječenje, ali je njemačko društvo preispitalo svoje stavove. Glavni zadatak terapije je da normalizuje život pacijenta kako bi shvatio svoje greške i izgradio novi život, na koji svaka osoba ima pravo”, kaže terapeut.