Broj stradalih se povećava iz trenutka u trenutak, mnogi kažu da su naredna 2, 3 dana ključna za one koji se još uvijek nalaze ispod ruševina i do kojih spasioci pokušavaju da dođu. Trusno područje, međutim, ovakva razornost nije zabilježena do sada. Šta može biti uzrok? Za N1 je govorio profesor Vedran Zubić.
Profesor Vedran Zubić govorio je o području na kojem se desio zemljotres, iz perspektive geologije, te izjavio da je “minimalno reći trusno područje, nalazi se u centralnom području jedne najlabilnije zone na planeti, između Pirineja i Himalaja. Nalazi se ta geotektonska zona za koju su krivi nekadašnji dijelovi južnog kopna Gondvana, koji guraju, subduktuju te ploče i onda nam se dešavaju zemljotresi.”
“Kada promatrate taj prostor gotovo da se divite zašto svaki dan nije neki zemljotres, ne ovako razoran, ali zašto permanentno nisu neki zemljotresi. Sa aspekta prirode, ovo je sasvim normalna pojava, nažalost, ljudska tragedija”, nastavlja Zubić.
Osvrnuo se i na pretpostavke i najave o zemljostresima, te rekao da “čitavu Anadoliju uokviruju mlade vjenačne planine koje su nastale kao posljedica raznih tektonskih ploča. Ovaj prostor je pleksus dodira različitih tektonskih proča. Postoji ta hipoteza da zemljotres koji se ovdje može formirati, uvijek je bila priča 7,5 do 7,9, to je nešto što se očekuje, međutim, u geologiji je očekivanje zemljotresa narednih stotina godina.”
“Sad možemo konstatirati da će se dešavati reverzibilni trusovi, a slobodno mogu reći da će naredni vremenski period godina, ovaj prostor živjeti minimalno između 3 i 4 Rihtera, to će im biti permanentna pojava, posljedica stabilizacije litosfere”, kaže Zubić.
Kako bi nam bilo jasnije o kolikoj jačini zemljotresa je riječ, profesor Zubić napravio je nekoliko usporedbi.
“Ljudima ništa ne znači 7,8 ili eksponencijalna funkcija Rihterove skale, ali ako im kažem da je ovaj zemljotres 125 puta jači od onog u Petrinji ili više od 200 puta jači nego onaj u Stocu ili 130 puta jači od nuklearne bombe, onda je jasno o kakvoj se oslobođenoj energiji radi”, pojašnjava Zubić.
Mnogi sa zemljotresom povezuju i munje koje su se pojavile tokom zemljotresa u Turskoj i Siriji, međutim, što se tiče naučnog uporišta za ove tvrdnje Zubić je rekao da “ono što možemo konstatirati, da je neko jonizirajuće zračenje u datom trenutku radijacije moglo segmentarno djelovati. Međutim, sami bljesci na nebi javljaju se kao posljedica atmosferskih pojava, a znamo da atmosfera ne može pomijerati tektonske ploče, tako da munje nisu direktna posljedica toga.”
“Epicentar je tačka na kojoj se zemljotres osjeti na površini zemlje, a hipocentar je dubina gdje nastaje sam zemljotres. Po tenutnim podacima o svim zemljotresima u Tuskoj, dubina varira oko 10km, a sve zemljotrese do 70km mi zovemo ‘plitki’, sa aspekta litosfere. Dubina, djelimično može uticati na sam kvantum zemljotresa, ali realna oslobođena energija takva kakva jeste ona bi se oslobodila negdje drugo na drugačiji način. Tako da u samom tom tektonskom pokretu u ljuljanju longitudinalnog vala dubina igra ulogu, ali sama oslobođena energija ne bi bila manja ili veća da je on potencijalno bio dublji, a u tom području ne može se ni očekivati da zemljotres bude dublji”, pojašnjava Zubić.
“Po procjenama seizmologije, što se tiče našeg prostora, na nekim zonama možemo očekivati zemljotrese jačine 7. Čitava južna Evropa, uključujući i nas je na zoni mladih vjenačnih planina i tektonski je aktivna i s tim trebamo živjeti i sukladno tome moramo raditi”, zaključio je profesor Vedran Zubić.
