Za Patiju piše: Amina Čorbo-Zećo
U Federaciji Bosne i Hercegovine danas u Vladi služili su čaj, hurmašice i odaslane su poruke mira. U Republici sprskoj skoro sve spremno za formiranje rezervnog sastava policije, a premijer Nermin Nikšić ugostio je Usamu Zukorlića, ministra bez portfelja iz vlasti sa Aleksandrom Vučićem.
Koji dan ranije Zukorlić je boravio i sa ministrom vanjskih poslova Elmedinom Konakovićem. Ni s jednog sastanaka, niti jedna riječ o suštinskom problemu koje tišti državu BiH. Stoga se ne smije zaboraviti iz koje vlade Zukorlić dolazi i s kim je u vlasti. Tačnije, lično ga je odabrao Aleksandar Vučić.
Da, upravo Vučić, kojeg ista ta Trojka nerijetko optužuje da stoji iza destabilizacije BiH, podrške Dodiku i razgradnje državnih institucija.
Ali kada ministar dođe iz Beograda s lijepim riječima o “saradnji i povezivanju”, tada je sve u redu. Vučić je problem, osim kad šalje svoje kadrove bez resora u bratske posjete. Tada se priča o infrastrukturnim projektima, kulturnim vezama i Sandžaku, a izbjegne se svako suštinsko pitanje. Ili je baš to suština, povezivanje naroda, a ne država!?
Za Usamu Zukorlića, ovo je PR zlato. Došao je, slikao se, pričao o “tradicionalno dobrim odnosima”, o Sandžaku i projektima i otišao kao most između dva naroda, bez da je morao pomenuti Dodikovu secesiju, Vučićevu šutnju ili ratnohuškačku retoriku srpskih tabloida.
Za Vučića, još jedan dokaz da se može istovremeno tapšati Dodika po ramenu i slati “glasnogovornike pomirenja” u Sarajevo. Dvostruka igra i svi je igraju osim naivne bh. strane, koja se još nada da se regionalna stabilnost gradi kurtoaznim osmijesima i projektnim obećanjima bez roka isporuke.
Doduše, Zukorlić ne vodi nijedno ministarstvo, pa nije mogao ništa konkretno ni dogovoriti, ali dobro zvuči kad kažete da ste razgovarali s “ministrom o pitanjima od obostranog značaja”.
Takođe, divno je što su se Nikšić i Zukorlić usaglasili da treba više razgovarati, jer razgovor je uvijek bolji od toga da, recimo, zauzmete stav.
U trenutku kada Republika srpska najavljuje pravno i faktičko odvajanje, kada se o opstanku države priča više nego o njenom napretku, čelnici važnih institucija pokazuje da nemaju strateški odgovor osim ako “više komunikacije” i “razmjenu iskustava” ne smatramo strategijom.
Možda bi onda i Dodik trebao doći bez funkcije, samo kao građanin koji voli stabilnost. Garant bi se i za njega našla hurmašica.