Činjenica je, istina je, da je u ovim krajevima oko Prijedora bilo velikoga zla i ne znam ima li normalan um koji će to zanijekati, poručio je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) velečasni Marko Vidović, župnik Župe Prijedor, uoči 31. maja, obilježavanja Dana bijelih traka u tom krajiškom gradu.
Vidović je naglasi da vjerski službenici moraju gledati na sve žrtve.
“Teško onima koji su izgubili svoje i teško onima koji su prošli sve te ratne muke, a danas žive. Često se ne znamo uživjeti, ne znamo dosege te patnje i što to sa sobom nosi”, naveo je velečasni Vidović dodavši kako se treba čuvati manipulacija.
– Mali broj negatora dešavanja u Prijedoru –
“Netko bi sve nijekao, a to je mislim, ipak, vrlo mali broj. To su uglavnom ekstremi koji kažu: e, neka, trebalo je i više, trebalo je i gore. To je onaj prkos, to je ono iživljavanje na patnji, na boli. To je za osudu. Imamo i druge strane gdje se pokušava nametnuti i ljudima koji nisu krivi odgovornost sa stajalištem: svi ste takvi ili generalizirati sve. Nekako sam pristaša istinoljubivosti i da se stvarno sa tih pozicija nastupi. Ljudi su nastradali. Zlo se dogodilo. Posljedice se snose i danas”, stava je velečasni Vidović.
Ne zna kakav će, kaže, ove godine biti i da li će biti službeni odaziv vlasti tokom obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru.
“Ali, znam, kontaktiram ovdje sa ljudima, jer sam dio ovoga podneblja, u gradu sam svećenik i, koliko mi je poznato u posljednje vrijeme, recimo na obilježavanju žrtava Briševa dolazio je bivši gradonačelnik Prijedora Marko Pavić. Išao je polagati vijence, odao je počast svim žrtvama”, kaže Vidović.
Ono što je, veli, malo naslutio i primjetio kod lokalnih vlasti, jeste da oni svoj stav spram dešavanja u Prijedoru pravdaju.
“Ne hoće li ići ove godine na obilježavanje, nisam vidio protokol, ne znam ko će se odazvati i ko će biti. Ali, imate zamjerku vlasti koje navode da se ovdje nameće da se dogodio genocid, a da nikakav sud nije to presudio. I onda, to iritira što netko nameće. Možemo govoriti o dimenzijama, je li gore u Prijedoru nego u Srebrenici, iako je to možda nekada loše uspoređivati. Te neke stvari, gdje se negdje izaziva možda kako ne treba, a onda s druge strane djeluje se kao da se negira”, cijeni Vidović.
– Lokalnim vlastima sporan termin genocid –
Misli da sadašnja vlast, na čelu sa gradonačelnikom Prijedora Milenkom Đakovićem u biti neće reći “ovdje se ništa nije loše dogodilo”.
“Gledao sam i analizirao njegove nastupe. On uvijek poručuje: ovdje se dogodilo zlo, ali ne smijemo biti robovi te prošlosti, idemo se sada otvarati nadalje. On navodi da se govori o genocidu u Prijedoru, a niti jedan ni lokalni, ni međunarodni sud to nije potvrdio. Mislim da tu negdje leži ključ onoga prividnoga ili stvarnog negiranja i onoga što se stvarno dogodilo”, smatra velečasni Vidović.
Dan bijelih traka, 31. maj, obilježava se u znak sjećanja na 3.176 ubijenih Prijedorčana. Srpske snage su 31. maja 1992. godine naredile putem javnog glasila da svo nesrpsko stanovništvo okači na svoje kuće bijele čaršafe, a da na ruke vežu bijele trake.
Iz Prijedora je od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 osoba, a kroz logore Keraterm, Trnopolje i Omarska, te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, djece i žena nesrpske nacionalnosti.
Među stradalim je bio i značajan broj Hravata Bosanske krajine, odnosno šire prijedorske regije.
“Ako me pitate osobno i kao svećenika, reći ću, ne, kada je u pitanju odgovor da li smo zadovoljili pravdu. I bit ću direktan i reći zašto, ne. Ja ne znam je li sve ovo istina što ću reći, ali ako jeste onda će me svi dobro razumjeti. Ludo je da Banja Luka odlučuje, da nekakav sud u Banjoj Luci odlučuje o zločinima koji su se dogodili oko tog grada ili u RS-u. Ludo je da Sarajevo odlučuje o zločinima koji su se dogodili tu. Ludo je da narod, konkretno da Srbi istražuju srpske zločine, Bošnjaci istražuju bošnjačke zločine, a Hrvati istražuju hrvatske zločine. Tu će uvijek biti prostora za manipulacije”, cijeni velečasni Vidović.
Na prostoru Bosanske Krajine, odnosno Banjalučke biskupije stradalo je sedam svećenika i jedna redovnica tokom proteklog rata. To su velečasni Ivan Grgić, ubijen 8. novembra 1992. u Gornjoj Ravskoj, velečasni Petar Jurendić, koji je umro od posljedica zlostavljanja novembra 1992. godine, velečasni Marko Šalić, koji je umro od posljedica zlostavljanja 21. januara 1993, fra Alojzije Atlija, koji je umro 7. maja 1995. od posljedica zlostavljanja prilikom miniranja franjevačkog samostana na Petrićevcu, kao i velečasni Tomislav Matanović, koji je odveden 19. septembra 1995. skupa s roditeljima, pronađen je ubijen i pokopan.