Snažno izlobirana u parlamentarnim strukturama EU, nikad ozvaničena u BiH, prihvaćena političkom voljom njenih aktera, to je priča o dvjema rezolucijama konsocijativnog federalizma kao modela za ustavnu reformu BiH.
Gotovo četverogodišnja institucionalna kriza u BiH uz ‘angažman EU’ konačno dobija svoj epilog. Način pristupa njenog rješavanja nije ništa drugo nego operacionalizacija rečenih rezolucija o konsocijativnom federalizmu.
Izvođači ovog pravno neobavezujućeg dokumenta (rezolucija) jesu sa umišljajem evropske institucije locirane u BiH, prije svega Delegacija EU u BiH, radni putujući ‘specijalni’ posrednici, ali i domaći politički protagonisti, neki s ciljem postizanja njenih učinaka (HDZ i SNSD), a neki drugi s manjkom prepoznavanja cijelog projekta i sa viškom želje za očuvanje političke moći u kontinuitetu.
Birokratska evropsko-briselska laka konjica je krivo iščitala postojeću ustavno-institucionalnu krizu u BiH, i sama zatečena povratkom resuverenizma kao dolazećeg modela uređenja novog svjetskog poretka, ovoga puta ne iz ‘trampističkog’ nego iz ‘putinističkog’ konteksta, ista ta laka konjica nastoji gasiti bosansko požarište kerozinom konsocijativnog federalizma.
Nažalost, i institucija od koje se očekuje reintegracija bosanske državnosti kroz Dejtonski mirovni sporazum, oličena Christianom Schmidtom, se nemušto involvira u cijelu priču i vlastitom ‘invalidiziranom’ tromošću doprinosi postizanju pogrešnog političkog cilja.
Na razvalinama destruiranog bh. društva se unatoč presuđenim zločinima i ciljevima istih omogućava i potiče njihova ovjera.
Konsocijativni federalizam nije ništa drugo nego legitimizacija ratnih ciljeva dvostruke agresije na BiH. Proročanski bi se reklo zločinci kažnjeni, učinci opravdani i ovjereni. Upravo tako teče kondenzirano vrijeme poratne zbilje zadnje gotovo četiri godine.
Cijela priča reformi Izbornog zakona u BiH nije ništa drugo nego prvi korak u projektu federalizacije FBiH (na dva dijela). Drugi korak se najavljuje kroz Vučićev i Milanovićev politički narativ i on bi trebao biti efektuira na petom cilju agende za zatvaranje OHR-a.
Federalne jedinice dobijaju svoje suverenističke obrise kroz rješavanje statusa državne imovine po modelu teritorijalnom ili pak funkcionalno-teritorijalnom što su gotovo sinonimi s istim učincima.
Ostaje samo za propitivati je li uistinu postojeća ustavno-institucionalna kriza proizvod isključivo unutarnjih političkih igrača ili je ona osmišljena u centrima političke moći koji su je kreirali zarad konsocijativnog federalnog lažnog lijeka za Bosnu i Hercegovinu.
Odgovor na posljednje pitanje sa moguće distance postignutih ciljeva neće biti ništa drugo nego utjeha promašenih bosansko-političkih politika, a od čega fajde biti neće!
Ma koliko ovakav ishod neki htjeli još uvijek nije kasno dati mu pripadajući građansko-politički odgovor pa makar se to zvalo neposluhom jedne strane kako to oni vole nazivati.
Valja znati da konsocijativni federalizam kao zaustavnu stanicu za BiH ima zacrtani cilj njene konfederalizacije po etničkom principu, a poslije toga svako sebi.
Izvor: Patria