A ko to ugrožava srpstvo i Srbe u Sarajevu? Zapitani bi mogao dati jednostavan odgovor: Pa Bošnjaci, ko drugi. Zavisi i koga pitate. Recimo, ako pitate Slavu Kukića, s njegove pozicije marksističkog sociologa “podrijetlom” iz “tolerantnog” Posušja, riječ je o “islamskim fundamentalistima”, što je omiljeni pojam i drugih marksista već decenijama. Njegova izjava o “fundamentalistima” u Sarajevu koji su kao spriječili da Bogićević bude gradonačelnik učinila je da Predrag Kojović, Nermin Nikšić i druga jugonostalgičarska bratija ispadnu nekakvi “islamski fundamentalisti”.
Mitologija je jedno od najmoćnijih sredstava za mentalno pa onda i fizičko pritiskanje Sarajeva, odnosno cijele Bosne i Hercegovine. Sve skupa ide kroz politiku, ekonomiju, (ne)kulturu, umjetnost i medije. Naprimjer, aktuelna frtutma oko Bogića Bogićevića i pozicije gradonačelnika Sarajeva otvorila je staru temu u javnosti glavnog grada Bosne i Hercegovine, zapravo stari mit koji se upadljivo često obnavlja, možda više nego ijedan drugi kada je riječ o ovom gradu. To je već mnogima poznati mit o navodnoj ugroženosti Srba u Sarajevu, odnosno “ugroženosti” srpstva po raznim osnovama. Taj je mit već star, ali se sofisticirano uspije izvući u javnost svako malo, s osvježenim ruhom, te onda provlačiti kroz medije i kroz svijest stanovništva. Rijetki neupućeni pitac pitao bi se: “A ko to ugrožava srpstvo i Srbe u Sarajevu”, a zapitani bi njemu mogao dati jednostavan odgovor: Pa Bošnjaci, ko drugi. Zavisi i koga pitate. Recimo, ako pitate Slavu Kukića, s njegove pozicije marksističkog sociologa “podrijetlom” iz “tolerantnog” Posušja, riječ je o “islamskim fundamentalistima”, što je omiljeni pojam i drugih marksista već decenijama. Njegova izjava o “fundamentalistima” u Sarajevu koji su kao spriječili da Bogićević bude gradonačelnik, učinila je da Predrag Kojović, Nermin Nikšić i druga jugonostalgičarska bratija ispadnu nekakvi “islamski fundamentalisti”. Inače, Kukić kao nekakav “ljevičar” očigledno se ne razlikuje previše u svjetonazoru od, recimo, Nine Raspudića kao “desničara”. Obojica su, izgleda, opterećeni islamom, vjernicima, fundamentalistima…
PREPOROD MITOMANIJE
Ali nije nam ovaj put bitan Slavo Kukić, barem dok sam ne pojasni šta je htio reći svojom jadnom izjavom. Zanimljivija je tvrdnja Srđana Puhala. “J…ga Sarajlije, ne valja vam ni Srbin kao što je Bogić Bogićević, možda je ipak do vas”, poručio je Puhalo s društvene mreže.
Ni on ne pojasni na koje Sarajlije misli, pošto same Sarajlije niko ništa nije ni pitao u vezi s Bogićevićevom kandidaturom. Možda je Puhalo mislio na one stranačke “kolege” iz SDP-a, koji je Bogićevićeva kandidirao za poziciju gradonačelnik, valjda se i njih nekoliko svrstava u Sarajlije. Zanimljivo da se Puhalu ranije svidjelo što je Srđan Mandić kao Srbin na čelu sarajevske Općine Centar, pa je nejasno kako to logički spaja s ovom izjavom o Bogićeviću i nekim apstraktnim Sarajlijama?!
Uglavnom, preko njegovih nazor duhovitih insinuacija ovdje se već možemo fokusirati na staru a obnovljenu priču o “ugroženosti” srpstva i Srba u Sarajevu, a ta priča nema izravnu vezu s Bogićevićem, ona je starija i od njega, samo je manipulacija njegovim imenom i slavom iskorištena za novo forsiranje tog mita. Internet-stranice, novine, televizije pa i knjige su rađene i objavljene o ovoj temi, najviše u Srbiji i RS-u. Priča o ugroženosti sarajevskih Srba iz predagresijskog razdoblja prilično je obrađena, ratni dio priče također, s pratećim propagandama, donekle i friško prvi poslijeratni dio. Ova podsjećanja i pojašnjenja najviše se nude Bošnjacima, ne toliko Srbima i drugima, nego prvenstveno sarajevskim Bošnjacima. Glavni razlog jeste porast broja Bošnjaka koji vjeruju u mit o stalnoj ugroženosti srpstva u Sarajevu.
Nakon iznošenja ovih činjenica, neka svako sam sebe upita šta ta navodna ugroženost podrazumijeva, na šta misle oni koji vjeruju u nju, a neki toliko vjeruju da su spremni otputovati u Srbiju na primanje vakcina nepoznatog sadržaja i nepoznate učinkovitosti, dakle spremni su sebe poniziti da bi usput ne samo spasili svoje zdravlje ili život nego pokazali kako oni osjećaju dužnost da stvaraju privid o humanosti Aleksandra Vučića, ili da dokažu kako su Srbi u Sarajevu te drugdje u Federaciji BiH dobrodošli, iako to niko nikad nije ni osporavao.
ZABORAVNOST KAO KONSTANTA U SARAJEVU
A evo tih nekih činjenica iz Sarajeva, pa neka vide kako im se ovo uklapa u tu famoznu “ugroženost”.
U gotovo svim sarajevskim trgovinama, i danas kao i ranijih godina, mogu se naći mnogobrojni srbijanski proizvodi. Domaće stanovništvo ih kupuje i konzumira. Nikad nije došlo do javnog bojkota, a ni kampanja zvana “Kupujmo domaće” nije odvratila Sarajlije od toga da masovno kupuju srbijanske proizvode. U Srbiju ne odlaze bosanskohercegovački proizvodi u tolikoj mjeri, a za Hrvatsku je slab izvoz u odnosu na uvoz, pa se o reciprocitetu ne može govoriti.
Zatim, sarajevske trafike krcate su svim mogućim i nemogućim magazinima, novinama i knjigama iz Srbije. Distribucija uredno ide već godinama bez teškoća.
Svaki sajam knjiga u Sarajevu sadrži po nekoliko štandova izdavača iz Srbije, među kojima se, pored ostalih, uredno prodaju i knjige velikosrpskog sadržaja, od kontroverznih autora, kao i razne druge, o hrišćanskoj teologiji, o politici, o historiji i, usput, neke za razonodu.
Beogradski i novosadski glumci provode se po Sarajevu. Gostuju po domaćim televizijama, njihove predstave i filmovi primaju ovacije u Sarajevu. Srbijanske serije i filmovi, prijeratni i poslijeratni, vrte se po sarajevskim televizijama, a neki i repriziraju više puta.
Pornografska TV predstava za ponižavanje djece i omladine koja žele biti pjevači, zvana “Zvezde Granda”, prati se, nažalost, redovno i masovno širom Sarajeva i Federacije BiH. Sofisticiranu prostituciju koja se promovira kroz ovu srbijansku emisiju gotovo niko u Sarajevu ne smije javno prozvati da ga ne bi označili kao “konzervativca”, pogotovo fanovi Jelene Karleuše. Prije nekoliko godina, u centru Sarajeva bio je raširen veliki transparent s promotivnim natpisom – “Finale Zvezda Granda”. Uoči godišnjice genocida u Srebrenici, kamion s tabutima i kostima ubijenih prošao je ispod ovog natpisa. Neko je napravio i fotografiju koja svjedoči o ovom trenutku. Ni nakon njenog objavljivanja nije se povećao broj Sarajlija koji bi primijetili morbidnost i poniženje u svemu ovome ili onih koji bi se usudili nešto javno reći na ovu temu. Možda zbog dobrosusjedskih odnosa sa Srbijom.
Razni pop-rok sastavi iz Srbije već su toliko puta uspješno nastupali u Sarajevu da je to nemoguće pobrojati. O srbijanskim turbo-folk pjevaljkama ne treba ni pričati.
Reklame za srbijanske prehrambene, a i druge proizvode nalaze se širom Sarajeva po ogromnim panoima, plakatima, po javnom transportu…
Ekskurzije iz Srbije bezbroj su puta gostovale u Sarajevu, bez ikakvog incidenta. Turisti iz Srbije stalno su u Sarajevu, na ljetovanju, na zimovanju, na festivalima. Vozila sa srpskim ocilima na registarskim tablicama parkirana su svuda po u gradu, bez incidenata.
Vjerovali ili ne, u Sarajevu se slobodno može nepropisno parkirati vozilo s beogradskom registracijom a da pritom vlasnik tih kola ne plati kaznu za to. Također zbog “održavanja dobrosusjedskih odnosa”.
Na sarajevskim sportskim stadionima sudija Srbin može slobodno zabraniti isticanje zastave s bosanskim ljiljanima a da pritom navijači nekoga kluba iz RS-a ili Srbije slobodno ističu srpska obilježja i transparente.
Usred Baščaršije prodaju se suveniri s jugoslavenskim i komunističkim obilježjima, kao i suveniri s likom bliskog prijatelja, ratnog zločinca Radovana Karadžića, poznatog beogradskog glumca Bate Živojinovića, kojeg su i u Srbiji zvali “Bata Životinja”.
NAPLATA CJEPIVA
Nije samo o Srbiji i njenim građanima riječ, i bosanski Srbi provode se u Sarajevu. I na hiljade njih iz RS-a uredno zarađuje svoje plaće na solidnim poslovima u Sarajevu. Sarajevski Srbi, koji još žive u svom gradu, žive kao i ostali stanovnici, s poslovima ili bez njih.
Pravoslavno groblje u Sarajevu očuvano je, a kosturnica Gavrila Principa i takozvanih “vidovdanskih heroja”, srpsko-pravoslavna kapela, uređena je i dotjerana najmanje dva puta. Jednom bez medijske pompe, a drugi put na političku inicijativu Elmedina Konakovića, od čega je napravljena patetična medijska predstava. Nije “preporučljivo” u javnosti spominjati kako tu kapelu i grobnicu niko nije vandalizirao niti rušio za vrijeme opsade Sarajeva, osim što je bila oštećena granatama srpske artiljerije s obližnjih uzvišenja. Za pravoslavne crkve Sarajeva već se odavno zna da ih niko nije rušio pa ne treba ponavljati taj dio.
Za pravoslavne crkvene praznike u centru Sarajeva slobodno se okače velike srpske nacionalne trobojke, najčešće na Sabornoj crkvi.
U Sarajevu, i ne samo tu, ćirilica je službeno pismo i u javnoj je upotrebi. To što je latinica dominantnija nema veze s lokalnom politikom nego s globalnim pojavama, kako zbog opće upotrebe engleskog jezika, tako i zbog informatičke tehnologije. Međutim, donekle stidljiva pojava arapskog pisma na nekoliko zgrada u Sarajevu izazvala je negodovanja nekih ljudi koji vjeruju u laž o ugroženosti Srba u Sarajevu. Oni koji su protiv ni sami nisu znali zašto su protiv. Samo su znali reći kako bi to “moglo iritirati neke Srbe i Hrvate”, bez konkretnog objašnjenja zbog čega, mada je jasno da je riječ o ksenofobiji, iskompleksiranosti i neznanju.
Srbi iz bliže i šire okoline Sarajeva koji su napustili svoje domove neposredno nakon završetka opsade grada i reintegracije prigradskih naselja, osim pod pritiskom ratnog zlikovca Momčila Krajišnika, uradili su to pretežno vlastitom voljom i odlukom. Neki od njih završili su po izbjegličkim centrima RS-a, a neki u Beogradu i Novom Sadu, neki u Kanadi, a veliki dio njih uspješno unovčio je poslije rata svoje nekretnine u Sarajevu i njegovoj okolini. O tome da su otišli uglavnom vlastitom voljom a ne progonom postoje brojne potvrde. Jedna od njih pojavila se čak i na inače morbidnoj TV Happy kod Milomira Marića. Gostujući u ovom studiju, podatak o vlastovoljnom odlasku prigradskih Srba potvrdio je i jedan od ratnih Karadžićevih MUP-ovaca i biznismena Tomo Kovač.
Oni Srbi koji su rat proveli unutar opsadnog prstena, od kojih su mnogi bili pripadnici sarajevske policije ili Armije RBiH, a nisu iz ekonomskih razloga napustili grad poslije rata, i dalje žive u svom gradu.
Sve ovo trebalo bi biti dovoljno podataka i činjenica za one koji i dalje njeguju mit o srpskoj ugroženosti u Sarajevu, među kojima ima i mnogo Bošnjaka. Priča se ovdje ne završava jer podataka ima i više, a i logičkih zaključaka. Za to se vrijeme na internetu nastavlja propagandni rat o ovoj temi. Ona se ne odnosi samo na Sarajevo, a dodatno je “obogaćena” odlascima nekih Bošnjaka u Srbiju na cijepljenje protiv novog virusa korona. Ovo je iskorišteno za napumpavanje starih laži i manipulacija. Velikosrpski šovinisti sada tvrde kako je genocid nad Bošnjacima bio laž, kao i agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu, jer inače Bošnjaci ne bi išli u genocidnu državu agresora da se cijepe za svoje zdravlje. Ovo je samo jedna od posljedica zamke s cjepivima u Srbiji za žitelje Bosne i Hercegovine i samo jedan od više dokaza da cijepljenje Bošnjaka u Srbiji nije besplatno. Ima drugih načina za naplatu, nije sve u novcu.