Dehumanizacija našeg svijeta – vidljivo je to već duže vrijeme – ima globalne razmjere a u BiH je ponovljiva i stravična.
Da li moguće uopće definirati tu vrstu psihoizopačenosti u kojoj mlada osoba, bilo koja a pogotovu ako je kćer predsjedavajućeg države u kojoj živi, mrzi vlatiti Zavičaj, vlastitu Državu čak toliko da se odriče, s gađenjem, i jezika (riječi bih) koja navodno asocira na njen zavičaj i naziv njene države?!
Vjerovatno takva patologija nije zabilježena u ljudskoj povijesti. Preteška bolest je u pitanju. Eto, u takvome svijetu upravo svjedočimo o novoj, „usavršenoj“ formi bezdušnosti, stravičnoj
dehumanizaciji tamo gdje je ljudski rod najosjetljiviji, ili bi trebao biti, a to je kalkuliranje s brojem pobijene djece u Sarajevu tokom srpske opsade Grada.
Vodi se rasprava među intelektualcima, umjetnicima o tome da li je u Sarajevu ubijeno sedamsto-i-nešto ili hiljadu-i nešto djece!
Bože, kakvi to umovi i kakve su to psihe koje mogu kalkulirati s tim?! Zar su tu važni brojevi?!
Bitna je činjenica da je Grad bio pod opsadom, hermetički zatvoren, te da su i djecu ubijali agresori snajperima i granatama sa okolnih brda! Tu je NEBITNA „ČINJENICA“ da li je ubijeno desetero ili stotinu djece: bitna je ČINJENICA da su svjesno, namjerno, u opsadi ubijana djeca.
Djeca nemaju vjeru ni naciju nego im ih pripisuju stasale moralne nakaze koje ih čak i ubijaju pošto im pripišu neku takvu „krivnju“. Svako dijete, bez obzira na naciju i vjeru RODITELJA, jest univerzum nedužnosti. A svaka kalkulacija o broju POBIJENE djece je moralno nakazna. Monstruozna!
Apsolutno, neizrecivo!