Piše: Prof.dr. Semina Ajvaz (Šefica Odsjeka za komunikologiju na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, doktorirala na predsjedničkim kampanjama i političkoj komunikaciji)
U protekla dva dana u sklopu minuta predviđenih za političko oglašavanje u trajanju od dvadeset i pet minuta, na jednoj televizijskoj kući sa sjedištem u Sarajevu, imali smo priliku da pratimo gostovanje i predstavljanje Elmedina Dine Konakovića, nosioca liste za Skupštinu Kantona Sarajevo i predsjednika stranke Narod i pravda i Semira Efendića, koji je također nosilac liste za Skupštinu Kantona Sarajevo u ime Stranke demokratske akcije i načelnik sarajevske Općine Novi Grad.
Elmedin Konaković je većinu od dvadeset i pet minuta termina za političko oglašavanje iskoristio za devalviranje najvećih političkih rivala, dok je Efendić vrijeme iskoristio za samopromociju, isticanje vlastitih kvaliteta, rezultata koje je napravio u proteklom mandatu, kao i za predstavljanje predizbornog slogana „Pokrenimo Sarajevo zajedno“ i Programa, kojim bi se riješili ključni problemi, s ciljem da se Sarajevo pozicionira kao poželjna turistička destinacija.
Nakon niza salvi i uvreda koje je uputio političkoj konkurenciji, Konaković je u dvadeset i četvrtoj minuti gostovanja izjavio kako njegova stranka i on ne vode „prljavu“ kampanju, „ne lažu“ i „ne pljuju po porodici“, što je kontradiktorno, jer je većinu medijskog prostora iskoristio za omalovažavanje i diskreditiranje ugleda oponenata, te je pored prezentiranja privatnih poruka iz mobitela, na neprimjeren način oslovljavao osobe koje je tom prilikom spominjao što je neprimjereno u javnom prostoru.
Bez obzira da li sa njima ima korektan odnos ili ne, neoslovljavanje titulama nego imenima kao što su Seka, Bakir, Fahro, Zukorlić, moj Kemo, Sebijin izvještaj, cura umjesto gospođica ili gospođa Arijana Memić, dečko, momčić itd., na taj način pokazuje da ne poštuje postulate profesionalne i javne komunikacije. Zatim, spominjanje tragedije sa smrtnim ishodom u kojoj je učestvovao Semir Efendić za degradiranje istog, te isticanje kako mu je putem poruke iskazao podršku, a istovremeno čudeći se kako tužilaštvo nije reagiralo na ispravan način je, eksploatacija tuđe nesreće u svrhu sakupljanja političkih poena.
Sve vrijeme trajanja emisije djelovao je konfliktno, prečesto koristeći efekat „JA“, rotirajući se na stolici čime je odvlačio pažnju gledalaca sa sadržaja poruka, vrpoljeći se i poigravajući s prstima. U kontekstu neverbalne komunikacije pozitivno u ovom medijskom nastupu je kontakt očima koji je kod Konakovića sve vrijeme bio direktan.
Čitav nastup djelovao je poput prepričavanja scenarija holivudskog filma u kojem su svi negativci, a Konaković i njegova stranka su kako ih on naziva u emisiji „oslobodioci“.
S obzirom da je evidentno da Konaković posjeduje intelektualni kapacitet, političko iskustvo i da je verbalno jak, začuđujuće je da je tek jednu minutu posvetio promociji političke platforme svoje stranke, da nije poslao pozitivne poruke, kao niti ponudio rješenja socijalnih i ključnih problema, već je dramatizirao u javnom prostoru.
Za razliku od Konakovića, Efendić je veći dio emisije posvetio predstavljanju programa u kojem su akcentirani ključni problemi u Sarajevu, ali i ponuđena rješenja za svaki od problema.
Jako uočljivo prilikom govora bilo je korištenje prvog lica množine, što je ispravno u političkoj komunikaciji, dajući na važnosti i timu ljudi sa kojima je radio, a i biračima je poslao poruku da ne djeluje samostalno nego timski.
U ovom medijskom nastupu Efendić je neverbalnom komunikacijom, pravilnim stavom tijela, facijalnom ekspresijom i verbalnim porukama, pokazao da je lišen nadmenosti i bahatosti, elokventan i posvećen poslu.
Politički kapacitet pokazao je, ne samo konkretnim odgovorima, već i količinom rješenja problema i ideja koje je za kratko vrijeme prezentirao te ostavio dojam vizionara. Stavove uvjerljivo iznosi, izbjegava negativnu retoriku, a umjerenom gestikulacijom naglašava krucijalne poruke.
Posljednje minute emisije iskoristio je da prokomentariše rad bivšeg premijera KS Dine Konakovića, te je na sličan način kao i Konaković prepričavao događaje na kojima uglavnom nije bio nazočan i pokvario dojam koji je ostavio u prvih dvadesetak minuta.