Dok je oboljelima u zemljama regije, entitetu Republika Srpska i Brčko distriktu godinama dostupna, većina pacijenata sa reumatoidnim artritisom u Federaciji Bosne i Hercegovine, kojih je oko 30.000, još čeka na biološku terapiju.
Radi se o inovativnim lijekovima koji umnogome oboljeloj osobi poboljšavaju kvalitet života zaustavljajući dalju progresiju i olakšavajući trenutni stepen bolesti.
Tuzlanski kanton, gdje se biološkom terapijom liječe oboljeli sa područja Brčko distrikta, u posljednje tri godine imao je najviše pacijenata koji se liječe tom vrstom lijekova, skoro 125. Ostali kantoni, kako navode u Udruženju, nemaju se čime pohvaliti.
Procedura odlaže terapiju
U Kantonu Sarajevo, na Skupštini 8. marta, novih 80 oboljelih uspjeli su dobiti budžet za biološku terapiju, pa ih je sada ukupno 115 (uračunata i djeca koja su navršila 18 godina), a inicijativu je pokrenula zastupnica prof. dr. Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović.
Međutim, prema riječima Alme Serdarević-Stefanišin, predsjednice Udruženja osoba oboljelih od reumatoidnog artritisa i ostalih reumatskih bolesti Snaga u BiH, pacijenti još nisu dobili terapiju jer postoji “put”.
– Svi pacijenti koji su se našli na spisku sigurno do kraja maja neće dobiti terapiju, a to znači da su nam odmah na početku “uzeli” dva mjeseca. Odgovorni su kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja jer kad se nešto uvodi, onda to treba odobriti ministarstvo, upravni odbor… Umjesto da sve bude spremno za sedam dana, kod nas se to vuče mjesecima. Onda i od pacijenata traže nalaze, a neki se čekaju i do 40 dana – navodi Serdarević-Stefanišin.
Odobravanjem sredstava, u KS smanjena je lista čekanja na kojoj je, kako navode u Udruženju, ostalo još desetak pacijenata. No svi novi pacijenti koji budu dolazili morat će, dodaju, ponovo na listu čekanja.
– Što se tiče Zeničko-dobojskog kantona, i tamo se ova terapija daje na kašiku, kao i u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Ostali kantoni, a istakla bih Srednjobosanski i Unsko-sanski, nemaju ništa – kaže sagovornica.
Kad su prije osam godina počinjali borbu za biološku terapiju, cijena na godišnjem nivou bila je 30.000 KM. Danas ona u prosjeku iznosi oko 14.000 maraka.
– Snalazili smo se na razne načine, uglavnom smo je kupovali. Nije malo 14.000, a pogotovo 30.000 KM za našeg čovjeka. Ljudi su uglavnom dizali kredite, nekad su se pravile i humanitarne akcije. Mnogi su gazili svoje dostojanstvo kako bi sebi i najbližim priuštili adekvatno liječenje. Po meni svi su odgovorni, i federalni, ali i nivo kantona. Dobro znamo koliko koji kanton ima novaca i koliko ulaže u zdravstvo. Nikada nismo uspjeli biološku terapiju staviti na federalnu listu. Kad im se obratite, odgovore kako terapija postoji na bolničkoj listi. Ali šta nama to znači? Šta kad pacijent izađe iz bolnice, čime će se onda liječiti? Zbog toga smo kao Udruženje vršili pritisak na Federalno ministarstvo zdravstva da se uradi sistemsko rješenje, ali nikada nismo uspjeli.
Entitet RS, u kojoj je oko 15.000 oboljelih, biološku terapiju uveo je prije sedam godina jer su, kako navode u Udruženju, na vrijeme prepoznali da je adekvatno liječenje pacijenta jeftinije za njihov fond jer je takva osoba radno sposobna.
Nonsens u režiji Vranića
No nisu svi pacijenti za biološke terapije. Prema riječima Serdarević-Stefanišin, od ukupnog broja oboljelih u FBiH, samo oko dva posto (1.500 do 2.000 pacijenata) treba terapiju.
– Veliki broj pacijenata dobro odgovori i na baznu terapiju. Mnogi se dobro osjećaju kada koriste Aravu i Methotrexate. Oni koji ne odgovore dobro na baznu, uključuje im se biološka terapija. Ako je za FBiH problem 2.000 pacijenata, da ne mogu iznaći sredstva koja imaju, ne znam šta dalje reći – navodi Serdarević-Stefanišin.
Biološka terapija nije jedini problem oboljelih od reumatoidnog artritisa koji vode borbu i da neke bazne lijekove stave na esencijalnu listu.
– Aravu smo uspjeli staviti, u nekim kantonima sto posto, u nekim 50, a u nekim tri-četiri mjeseca lijek je na teret države, ostale mjesece oboljeli sami kupuju. Međutim, još najosnovniji lijek Methotrexate, koji se koristi uz biološku terapiju, nije na esencijalnoj listi. Hoćemo li uspjeti u tome, vidjet ćemo jer smo i za biološku terapiju osam godina vodili borbu dok se stvari nisu pokrenule. Uvijek je odgovor – “ima vas puno, a nema para”. Tvrdimo da para ima, samo ih treba pametno raspodijeliti.
Iz Udruženja su iznijeli i problem nedostatka reumatologa, pa u nekim kantonima, kako kažu, oboljele liječe internisti.
– U KS rekla bih, imamo jedan nonsens jer u Ljekarskoj komisiji za odobrenje biološke terapije ne sjedi nijedan reumatolog. Ranije je tu bio prof. dr. Mevludin Mekić, koji je tvorac i nosilac projekta biološke terapije za cijelu FBiH, ali je on uklonjen iz komisije. Ministar zdravstva Haris Vranić na njegovo mjesto postavio je prof. dr. Alena Džubura, kardiologa, koji nema veze sa reumatologijom. Također je sklonjen i dr. Samir Mehmedagić, a na njegovo mjesto stavljena je specijalizantkinja reumatologije, koja je prije mjesec specijalizirala dr. Emela Čvorak. Nikoga ne potcjenjujem, ali mislim da u komisiji treba biti neko ko zna pacijenta i reumatološku bolest. Vodimo borbu da vratimo prof. dr. Mekića koji ima veliko iskustvo u ovoj bolesti što je našim pacijentima najpotrebnije. Ne razumijem potez ministra Vranića, to je isto kao da sad ortoped odlučuje ko će primiti koju kemoterapiju – kaže Serdarević-Stefanišin.