Iza saopćenja i agencijski vijesti o identifikaciji novih 13 žrtava u prostorijama Javnog komunalnog preduzeća „Gradska groblja Visoko“, što su se jučer borili za mjesto u medijskom prostoru između vijesti iz Ukrajine i novih političkih prepucavanja, skrila se strašna sudbina o jednoj porodici zbrisanoj s lica zemlje i djeci ubijanoj tokom akcije „48 sati pepela“ na području MZ Ahmići u srednjoj Bosni.
Identitet ovih žrtava je najprije utvrđen putem DNK metode da bi jučer taj identitet potvrdili i članovi njihovih porodica.
Tako je u Visokom zvanično identificirano pet članova porodice Salkić iz mjesta Nadioci kod Viteza, sela u sastavu MZ Ahmići. Njihova tragična sudbina je posebno bolna.
Naime, članovi ove porodice su potvrdili identitet supružnika Emsada (1955) i Nihade (1959) te njihovo troje djece: Melise koja je u momentu smrti imala samo osam godina, Nermina koji je imao svega 12 godina te četrnaestogodišnjeg Senada.
Njihova imena nalaze se na spomen-ploči 116 žrtava masakra u Ahmićima.
Bili su samo djeca…
-Riječ je o porodici iz mjesta Nadioci. Tokom akcije HVO-a 16. aprila 1993. godine, vjerovatno kada u vidjeli da su sela počela da gore, pokupili su djecu, sjeli na traktor i krenuli su prema mjestu Gruber i Zenici, kako bi se spasili. Dočekani su od strane HVO i svi su pobijeni, uključujući djecu: Melisa (8), Nermin (12) i Sead (14). Kompletna porodica je uništena. Emsada Salkića sam poznavao. Bio je ugledni čovjek, trgovac. Znam njegovo porijeklo. To je fina i čestita porodica, govori za Radiosarajevo.ba iz predsjednik Udruženja žrtava „16. april“ iz Ahmića, Atif Ahmić.
Također jučer su članovi porodice zvanično identificirali i brata i sestru, Adisa i Adisu Salkić.
-Nisam siguran da li su to bila djeca Emsadovog brata ili bliski rođaci… Ko je god tog dana naišao, ubijen je, dodaje Ahmić.
Na udaru bojovnika HVO-a porodica Salkić je bila i nešto prije masakra u Ahmićima.
Naime, u februaru 1993. Tomislav Cicko Bralo na svirep način je ubio i Esada Salkića u njegovoj kući u Nadiocima, bilježi historičar, dr. Amir Kliko u knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.”.
General Tihomir Blaškić se tada izvinio za taj zločin, te rekao da Bralo “već dva mjeseca nije pripadnik HVO-a, da će bit uhapšen i suđen”. Međutim, Bralo je pušten upravo 15. aprila 1993., da bi dan kasnije činio zvjerstva u Ahmićima!
U petak, 4. aprila ove godine potvrđen je identitet i braće Čerimić, također iz mjesta Nadioci kod Viteza, Edina rođenog 1976. godine i njegovog tri godine mlađeg brata Elvedina (1979).
-Gotovo svi Bošnjaci iz sela Nadioci, koji su tu živjeli sa komšijama katolicima, pobijeni su tih dana. Ostala jedna porodica Čemirmića, pojašnjava nam Atif.
Posebno je indikativna i nadasve tragična priča o tome kako su Salkić i ostali iz Viteza završili na lokalitetu Međine kod Mostara!?
-Žalosno je što se to odigralo. Mi smo imali dojavu od mještana Nadioka, katolika, prije par godina da se oni nalaze na jednoj lokaciji. Obavijestili smo gospodina Amora Mašovića.
On i njegov tim su izašli na teren, ali nisu našli ništa. Lokacija je sto posto bila tačna, ali su u međuvremenu posmrtni ostaci, očito, iz Viteza prebačeni u Mostar u zajedničku grobnicu Međine – da se uklone tragovi zločina…, objašnjava nam Ahmić.
Na pitanje kada se to dogodilo, odgovara da je riječ o početku 2000-tih.
Atif spominje i slučaj muškarca iz mjesta Alihodže koji je radio u lokalnom UNIS-u. Uhapšen je 16. aprila 1993. godine dok je išao na posao. Likvidiran je, kako se pretpostavlja, u Vitezu, prebačen u Mostar, da bi na kraju njegovi posmrtni ostaci bili pronađeni u Banjoj Luci!
Udruženje žrtava iz Ahmića potražuje ukupno 22 žrtve. S novim ekshumacijama taj broj je smanjen. Žrtve nastavljaju tražiti…
U knjizi “Genocid u Ahmićima 1993.” autor Rasim Muratović donosi iskaze svjedoka. Jedna od njih, Abdulah Ahmić, je potvrdio saznanja o ubistvima civila u mjestu Nadioci.
-Saznat ću, kasnije, da su u Nadiocima ubili preko 20 ljudi, među kojima žene, djecu i starce, dakle sve su pobili, rekao je.
Ko stoji iza ovih zločina? U spomenutoj knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.” dr. Kliko bilježi da su jedinica Jockery iz Busovače i jedinica 4. Bojne Vojne policije HVO “brzo ovladali Ahmićima i Nadiocim nakon čega je počeo pokolj nad bošnjačkim stanovništvom”
-Nisu poštedjeli nikoga. Klali su, strijeljali i žive spaljivali pripadnike ARBiH, žene, djecu, starce i invalide. Ubili su 116 civila i pripadnika ARBiH, zaključuje Kliko.
Ekshumacija i identifikacija su, nažalost, potvrditi ove navode.
Svi članovi porodice Salkić te braća Čerimić, u skladu sa željama njihovih porodica, bit će ukopani 7. maja 2022. godine u Šehidskom mezarju u Vitezu.
Zločini u Ahmićima kod Viteza, Stupnom Dolu (Vareš) i okolnim mjestima srednje Bosne, potom, recimo, pakleni plan HVO-a da u Starom Vitezu detoniraju cisternu punu eksploziva u namjeri da ga potpuno unište (o čemu je potresno pisao Dragan Bursać), zajedno sa kasnijom pogibijom osmero hrvatske djece u Vitezu od granate s položaja Armije RBiH, a da ne govorimo o Prozoru, Gorenjem Vakufu, Mostaru, Stocu, Čapljini, odnosno Trusini, Grbovici, Uzodlu… (jer zločin je zločin) ispisuju priču o pogubnosti ratnih dejstava tokom 1993. i 1994. na širem području Hercegovine i srednje Bosne.
To je, kao što je potvrdio i Tribunal u Hagu, prije svega, bilo posljedica tragičnih fantazmi hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana njegove politike stvaranja etnički čistih područja putem „udruženog zločinačkog poduhvata“, s učešćem Hrvatske vojske (HV).
To je, kao i danas, bio nadasve izraz uvjerenja da Bosna ne može opstati kada se „hrvatske i srpske škare spoje“, te da se trebaju praviti nekakve granice „za povijest“.
U svemu tome žrtve poput one porodice Salkić ili male Mladenke iz Grabovice tek nedužne kolateralne žrtve.
Ali, užasno je da nastavljači takvih politika postoje i danas, te ne mogu i ne žele da spoznaju ove istine i tragičnosti tog puta za građane ove zemlje, ma kako se zvali. Ova i priča i nastaje da bi ukazala na zastrašujuće razmjere širenja mržnje i opasnih političkih fantazmi, jer to neminovno vodi u zlo.