Izborni zakon u svakoj zemlji predstavlja najvažniji zakonski akt nakon ustava pa se stoga često on sam, ali i njegove izmjene i dopune, donose dvotrećinskom većinom u parlamentima i skupštinama, jer garantuje osiguravanje demokratije i ljudskih prava – prava da neko bude biran i bira, a u Bosni i Hercegovini je umjesto toga postao “moneta” za politička potkusurivanja.

Zapravo, u BiH je to bio slučaj od samog njegovog predlaganja i donošenja. Upravo (ne)donošenje Izbornog zakona BiH 2001. godine bilo je razlogom zbog čega je prvi put u novijoj, postdejtonskoj historiji Bosne i Hercegovine pala jedna vlada – Vijeće ministara BiH.

Neusvajanje prijedloga Izbornog zakona BiH u Parlamentarnoj skupštini BiH u predviđenom roku bio je razlog što je tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Božidar Matić podnio ostavku.

Izborni zakon BiH je nešto kasnije usvojen, ali nikada nije donio istinsku demokratičnost u izborni proces u Bosni i Hercegovini.

Da je tako pokazuje i činjenica da je nakon svakih općih izbora u Bosni i Hercegovini nakon 2002. godine formirana interresorna radna grupa za izmjene i dopune Izbornog zakona BiH sastavljena od zastupnika i delegata u oba doma Parlamentarne skupštine BiH, odnosno Zastupničkog i Doma naroda, ministara iz Vijeća ministara BiH i članova Centralne izborne komisije BiH, ali uprkos tome, nikada se do kvalitetnih rješenja nije došlo.

Umjesto toga, potrošene su stotine hiljada maraka za naknade za rad članova komisije i stručnih tijela te terenske sjednice koje su se održavale van Sarajeva. Rješenja za tolike novce uvijek su bila više kozmetička nego suštinska. Često se raspravljalo i odlučivalo o tome čak gdje će biti tačka, a gdje zarez.

I u aktuelnom sazivu izvršne i zakonodavne vlasti Bosne i Hercegovine, također, postoji Interresorna radna grupa za izmjene i dopune Izbornog zakona BiH, koja, kao i sve dosadašnje – nema nikakvih rezultata rada.

Kakav pravni haos vlada u odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine najbolje govori podatak da nikada, od njegovog donošenja, nije utvrđena revizija izbornih jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH i zastupnika u Zastupnički dom Parlamenta FBiH iako je bila zakonska obaveza da se to radi svake četiri godine.

U entitetu RS ove izmjene su rađene samo jednom, pred Opće izbore 2018. godine, kada je broj izbornih jedinica sa šest povećan na devet, kada je u pitanju izbor zastupnika za Narodnu skupštinu RS-a.

Pročitajte:  Erol Avdović: Naoružavanje Srbije i Hrvatske je znak za uzbunu, nejasno insistiranje SAD na Izbornom zakonu

Do sada je Izborni zakon BiH samo u tom domenu trebao pretrpjeti izmjene bar pet puta.

Umjesto toga, za izbor zastupnika u Parlamentarnu skupštinu BiH i Parlament FBiH i dalje se koriste granice izbornih jedinica utvrđene prije 20 godina, iako je u međuvremenu bio i popis stanovništva u BiH, kao i činjenica da je došlo do velikih migracija te da broj mandata koji se iz njih daje za ta zakonodavna tijela nije srazmjeran, odnosno ne odražava stvarno stanje na terenu.

Interesantno je da je upravo taj segment bio sporan kada je u pitaju Gradsko vijeće Mostara, odnosno izborne jedinice iz kojih su se birali vijećnici u to lokalno zakonodavno tijelo, a koje je još 2010. godine osporio Ustavni sud BiH, a nakon čega zbog izostanka političkog dogovora i pronalaska rješenja izbora u Mostaru nije bilo osam godina, odnosno dva puna mandata – od 2012. do 2020. godine.

U okviru izmjena Izbornog zakona BiH nikada nije bilo ni političkog dogovora da se eventualno poveća izborni prag s tri na pet posto, niti promijeni formula za dodjelu mandata, čime bi se spriječila mogućnost da u zakonodavna tijela uđu stranke, koalicije i pojedinci s osvojenih jedva stotinjak glasova, a time i dokine mogućnost trgovine mandatima.

Nije nikada bilo spremnosti ni da se depolitiziraju birački odbori, odnosno da se predsjednici i članovi biračkih odbora imenuju iz reda građana ili stručnih osoba, a ne oni koji su članovi ili simpatizeri stranaka, odnosno oni koje oni delegiraju.

Takav princip u proteklim izbornim ciklusima ozbiljno je prijetio da naruši izborni integritet s obzirom na to da je Centralna izborna komisija BiH utvrdila i sankcionirala stotine predsjednika i članova biračkih odbora koji su pokušavali promijeniti na razne načine izborne rezultate, bilo da su dopisivali glasove strankama i pojedincima, bilo da su ih pokušavali učiniti nevažećim.

Zabrana obavljanja poslova u izbornoj administraciji za sankcionirane, odnosno novčane kazne, bili su maksimum, jer Tužilaštvo BiH nikada nije pokrenulo pitanje krivične odgovornosti za učinjene prekršaje što je ohrabrilo one koji su to činili da s takvom praksom nastave.

Nije bilo ni političke volje da se donesu rješenja kojim će se spriječiti manipulacija kada je u pitanju promjena nacionalne pripadnosti s ciljem osiguravanja mandata na vrijeme trajanja popisa stanovništva. Umjesto toga, nacionalna pripadnost može se mijenjati svake četiri godine. Neki su, čak, osim nacionalne pripadnosti, mijenjali i imena, a i prezimena.

Pročitajte:  Željko Komšić o ulozi međunarodne zajednice u okviru Izbornog zakona: Doći će do novog političkog konflikta

I umjesto da se traga za rješenjima koja će otkloniti ove nedostatke i izborni proces učiniti transparentnim i demokratičnijim u Bosni i Hercegovini, kao i učiniti da svi građani, bez obzira na to da li su iz konstitutivnih naroda, ostalih ili nacionalnih manjima na svakom dijelu teritorije BiH imati potpune građanske slobode utemeljene Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama – da biraju i budu birani pojedini politički predstavnici, kao što je slučaj s HDZ-om BiH koji već dugi niz godina pokušavaju da Izborni zakon BiH učine još besmislenijim.

Naime, više izbornih ciklusa pokušava se u odredbe Izbornog zakona BiH unijeti odredba o stvaranju virtuelnih izbornih jedinica čime bi se de facto formirali nacionalni torovi u kojima bi dominantni bili glasovi većinske etničke skupine.

To se sve čini kako bi se onemogućio dosadašnji način izbora članova Predsjedništva BiH koji se u slučaju FBiH bira sa teritorije cijelog entiteta s tim da ne može biti izabran više od po jedan član iz bošnjačkog, odnosno hrvatskog naroda.

Male su šanse da će do izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH doći posredstvom Interresorne radne grupe, jer to nije učinjeno nikada do sada, pa su sada sva nadanja usmjerena u Matthewa Palmera, nekadašnjeg američkog izaslanika za Zapadni Balkan, a aktuelnog američkog izaslanika za izbornu reformu u BiH.

Iako je u više navrata održano mnoštvo političkih sastanaka rješenja nema ni na vidiku.

No, umjesto o pitanjima redefinisanja izbornih jedinica, što je zakonska obaveza, izbornog praga, formule za dodjelu mandata, načina izbora biračkih odbora, sprečavanja manipulacija nacionalnom pripadnošću fokus se opet stavlja u samo jedno pitanje – nacionalnog izbora članova Predsjedništva BiH.

Ostaje pitanje da li je iko od političkih čelnika u BiH američkom izaslaniku za reformu izbornog zakonodavstva Matthewuu Palmeru rekao kako je u osporenom Aprilskom paketu ustavnih reformi iz 2006. godine sve bilo jasno propisano kada je u pitanju izbor članova Predsjedništva BiH, ali kako su takva rješenja bila na tragu onoga što sada zagovara HDZ BiH, ali na puno bolji i demokratičniji način osporili upravo, između ostalih, dijelovi predstavnika te stranke koji su kasnije osnovali HDZ 1990.

Kako god, rješenja za usvajanje izmjena Izbornog zakona BiH ima do početka maja 2022. godine kada je Centralna izborna komisija BiH dužna objaviti datum održavanja općih izbora u Bosni i Hercegovini po važećim pravilima, sviđalo se to kome ili ne. Na koncu, i posljednje četiri godine mandata vlasti bilo je dovoljno za političke dogovore.