Piše: dr Slaven Kovačević (https://slavenkovacevic.blogspot.com)
Potrebno je reći par dodatnih elemenata, u jeku najavljenog sastanka Centralne izborne komisije (CIK) u vezi raspodjele mandata u Dom naroda Federacije BiH. Taj sastanak, kao i svaki eventualni na istu temu daće nam odgovor na jednostavno pitanje – od kada je etničko čišćenje postalo pravni osnov za donošenje podzakonskih akata. Ova jako čvrsta dilema, ima nekoliko elemenata ili, bolje rečeno problema, sa kojima se suočavaju CIK i političke stranke koje kroz njega realiziraju svoje političke ciljeve.
Problem prvi
Ustavni sud BiH, u svojoj odluci 5/98-III konstatirao je, nešto što je veoma logično i jedino pravno utemeljeno, a to je da se Opći okvirni mirovni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, potpisan 1995. godine u Dejtonu, primjenjuje u cjelosti kao međunarodni ugovor. To znači, kako svi organi vlasti, ali i organi uprave, ne mogu iskakati iz dejtonskog kolosijeka, onako kako to kome politički odgovara u pojedinom trenutku. Nudim vam isječak iz spomenute odluke Ustavnog suda BiH:
Isječak iz odluke Ustavnog suda BiH, broj 5/98-III
Nisam niti sam presretan Dejtonskim mirovnim sporazumom, ima tamo mnoštvo loših rješenja, ali ono što znam da tamo nema nikakvih duhova Dejtona, nego jasno i precizno ispisane pravne norme kojih se svi moraju pridržavati, a to garantiraju oni koji jesu garanti Dejtonskog sporazuma: Amerika, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Europska unija (ma šta o tome mislio i radio Lars Gunnar Wigemark). Da li tako nešto vidi CIK, vidjećemo.
Problem drugi
Aneksom 7 Dejtonskog sporazuma, u njegovom članu I/3a, piše veoma jasno da se strane potpisnice slažu sljedeće: »da ukinu sve domaće zakonske i administrativne prakse sa diskriminatornom namjerom ili efektom.« (originalno: the repeal of domestic legislation and administrative practices with discriminatory intent or effect) Ako CIK misli donositi podzakonski akt, što je svakako administrativna praksa, koja će legalizirati rezultate agresija, genocida, etničkog čišćenja, ratnih zločina i različitih presuđenih udruženih zločinačkih poduhvata, onda je to jako, jako opasna praksa u cjelosti suprotna odredbama ovog aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zato je veoma interesantno, hoće li CIK, radi ispunjenja želja svojih političkih mentora (i njihovih izaslanika sa kojima se po kafićima susreću) zapravo prekršiti odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Problem treći
Aneksom 6 Dejtonskog sporazuma, utvrđeno je da će Bosna i Hercegovina obezbijediti najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, čiji je pravni osnov 16 međunarodnih konvencija pobrojanih u dodatku X pomenutog aneksa, što je upisano i u Aneks II, Ustava Bosne i Hercegovine. Kako je jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na kandidiranje i pravo na biranje koga hoće – onda je veliko pitanje, hoće li CIK svojim koeficijentima zapravo poništiti dio ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto se pitanje odnosi na Ustavni sud BiH, koji je, gle čuda, izrekao da se Dejtonski mirovni sporazum primijenjuje u cjelosti, pa ga onda većinom zaborave u svojim odlukama, a posebno onaj dio iz Aneksa II, Ustava Bosne i Hercegovine. Ili možda, CIK i Ustavni sud BiH parcijalno ili selektivno vide Dejtonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine.
Problem četvrti
Koeficijenti, e da, koeficijenti iz člana 10.12 stav (2) Izbornog zakona BiH. Tu treba poći od činjeničnog stanja. Ako CIK ima, lako je provjeriti na njihovoj internet stranici, takav podatak da u Kantonu Sarajevo ima oko 417.000 registriranih birača (dakle sa CIPS ličnom kartom za Kanton Sarajevo), a po popisu iz 2013. godine, u Kantonu Sarajevo ima oko 350.000 građana sa pravom glasa, onda je ova razlika od skoro 70.000 jako važan element, koji može za posljedicu imati pogrešno utvrđivanje koeficijenata za raspodjelu mandata. Znate zašto? Veoma jednostavno. U birački spisak, upisano je tih 70.000 lica, sa pravom glasa, čime je CIK već utvrdio neko činjenično stanje, a da tih 70.000 lica nisu bila predmetom popisa iz 2013. godine (ili ako jesu neka CIK to dokaže), što se može jednostavno pokazati time da se ovi podaci ne mogu nikako razlikovati u tolikoj mjeri. Dakle, time CIK može i ovdje ući u jako, jako opasan prostor da ista lica imaju pravo glasa, ali nemaju pravo da učestvuju u formiranju koeficijenta za dodjelu mandata u Dom naroda FBiH jer nisu popisana. Ako već CIK želi ispunjavati želje pojedinih političkih stranaka sa hrvatskim predznakom, ima li isti taj CIK odgovor gdje nestade oko 200.000 Hrvata iz Posavine (prema popisu iz 1991. godine), što može značajno utjecati na formiranje koeficijenata za delegate iz tog naroda. Vrlo je slična priča i sa delegatima iz reda bošnjačkog i naroda, kao i onima iz reda Ostalih, kojih je bilo po popisu iz 1991. godine mnogo više nego po popisu iz 2013. godine, što bi moglo dovesti do potpuno pogrešnog ulaznog podatka za utvrđivanje koeficijenata za dodjelu mandata za Dom naroda FBiH. O legaliziranju rezultata etničkog čišćenja da i ne govorim.
I za kraj…
CIK nije zakonodavni organ, koji ima obaveze ispunjavanje odluka Ustavnog suda BiH koje se na njih ne odnose. Ako to budu radili, prekoračili su svoje ovlasti, što je napad na ustavno-pravni poredak ove zemlje za što nemaju imunitet iz člana 2.8 Izbornog zakona BiH. Isto tako, CIK ne može proglašavati Aneks 7 okončanim, jer nije nadežni organ za takvo nešto, dok onaj koji jeste nadležan, tačnije, OHR je već rekao da postoje projekti povratka prognanih, koji okončavaju 2020. godine, što znači da Aneks 7. nije okončan, tako da bi svako drugačije tretiranje popisnog materijala, bilo direktno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer povratak prognanih još uvijek traje. CIK je, izvjesno, kompromitiran političkim utjecajima, jer o tome postoje fotografije i izjave pojedinih članova CIK-a, što im ne daje za pravo da krše svoje vlastite ovlasti. Ne može se primijeniti niti jedan drugi popis, osim onoga iz 1991. godine, jer je tako utvrđeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
To se direktno tiče vladavine prava, koja podrazumijeva jednakost svakog građanina pred svakim zakonom, u ovom slučaju pred Izbornim zakonom BiH, gdje se ta prava ne mogu umanjivati bilo kakvim koeficijentima. Bez obzira, što predsjednik CIK-a najavljuje da će oni donijeti odluku, pa ako neko nije zadovoljan može se žaliti nadležnom sudu, on zaboravlja da se mogu dizati i krivične prijave protiv članova CIK-a. Sve to zajedno, kada se pomno razmotri, čini ovu situaciju dramatično interesantnom, posebno ako CIK poništi vladavinu prava u Bosni i Hercegovini.
Moje primjedbe su dobronamjerne i odnose se na zaštitu ustavno-pravnog poretka ove zemlje, utvrđenog Dejtonskom mirovnim sporazumom, koji mi se ne sviđa, ali je takav na snazi i mora se poštovati u cjelosti.