Alireza Beiranvand juče je odbranio penal Cristianu Ronaldu, a priča koju je prošao kako bi stigao do reprezentacije je prava filmska.
Cristiano Ronaldo je pao u kaznenom prostoru, Portugalci su napravili pritisak na sudiju pa je on, uprkos protestima Iranaca potražio pomog videotehnologije. Kada se vratio pokazao je na bijelu tačku.
Loptu je uzeo upravo Ronaldo, poljubio je za sreću i – opalio. Ali mreža se nije zatresla. Loptu je prije ulaska u gol zaustavio iranski golman Alireza Beiranvand.
Vjerovatno je većina od vas po prvi put čula za ovog čovjeka, ali britanski Guardian je još prije početka Svjetskog prvenstva otkrio priču koja se krije iza uspjeha ovog 25-godišnjeg golmana koju itekako vrijedi ispričati.
Inspiracija
Nakon prve utakmice Irana na Svjetskom prvenstvu 2014. godine protiv Nigerije, golman Alireza Haghighi punio je naslovnice novine zbog svog dobrog izgleda. Odjednom je postao omiljen širom svijeta.
Prvi golman irana na Mundijalu u Rusiji možda nije zgodan kao Haghighi, no njegova životna priča inspiracija je za milione ljudi širom svijeta, piše Guardian.
Beiranvand je rođen u Sarabiasu, u nomadskoj porodici koja je uvijek bila u pokretu kako bi pronašla travnjake za svoje ovce. Alireza je bio najstarije dijete pa je od rane mladosti radio da im pomogne. Prvi posao bio mu je posao pastira i kad god je imao slobodnog vremena sa prijateljima je igrao nogomet i lokalnu igru Dal Paran – bacanje kamenja – što mu je kasnije pomoglo u karijeri.
Kada je napunio 12 godina, sa porodicom se nastanio u Sarabias, gdje je trenirao sa lokalnim timom. Počeo je kao napadač, ali kada se prvi golman povrijedio stao je među stative i jedna briljantna odbrana bila je dovoljna da tu i ostane. Odlučio je da bude golman, ali njegov otac tome se usprotivio.
Morteza Beiranvand je, kao i mnogi iranski očevi, smatrao da nogomet ne može biti posao, te da bi njegov sin jednostavno trebao da bude radnik.
Anđeo uspjeha
“Moj otac uopće nije volio nogomet i tražio je da se zaposlim. Čak je uništio moj dres i rukavice, pa sam nekoliko puta branio golih ruku”, rekao je Alireza.
Mladi golman tada odlučuje da pobjegne u Teheran u potrazi za šansom u jednom od većih klubova, a da bi autobusom došao u glavni grad Irana posudio je novac od rođaka. “Anđeo uspjeha” ga je vrlo brzo pogledao – u autobusu upoznaje trenera Hosseina Feiza koji je vodio lokalni tim. Feiz mu je rekao da će mu dopustiti da trenira za 200.000 tomana (35 eura). No, nije imao novca, a i bio je beskućnik.
Noći je provodio oko Azadi tornja, gdje su se okupljali siromašni useljenici. Jedne noći mladi prodavač ponudio mu je sobu u svom domu, što je prihvatio. Ipak, na putu do tamo se predomislio te se vratio u klub gdje je trenirao.
“Spavao sam pred vratima kluba, i kada sam ujutro ustao, vidio sam kovanice. Ljudi su mislili da sam prosjak! Bio je to prvi put nakon dugo vremena da sam slasno doručkovao”, rekao je.
Konačno, Feiz je pristao dati Beiranvandu priliku bez plaćanja te je zamolio kapitena ekipe da ga podrži. Boravio je u njegovoj kući dvije sedmice, a zatim se zaposlio u tvornici za izradu odjeće u vlasništvu oca jednog od saigrača, gdje je i spavao.
Nakon toga radio je u autopraonici, a zbog visine postao je stručnjak za pranje SUV vozila. Međutim, jednog dana našao se u problemu. Iranska nogometna legenda Ali Daei došao je da opere auto i Beiranvandove kolege željele su da razgovara s bivšim napadačem Bayerna kako bi mu pomogao u karijeri. Alireza nije poslušao. Želio je da sam pronađe svoj put.
“Znao sam da bi mi pomogao, ali me je bilo sram da pričam s njim o svojoj situaciji.”
Ubrzo nakon toga upoznao je trenera Naft-e-Teherana i otišao tamo. U početku klub mu je dozvolio da živi u sobi za molitve, no ne zadugo, pa se zaposlio u piceriji samo da bi imao gdje da spava. Tamo je doživio još jedan izazovan trenutak. Trener, koji nije znao za njegov posao, došao je kupiti picu. Golman ga nije želio sresti, no vlasnik picerije natjerao ga je da ga usluži. Posao je napustio nekoliko dana kasnije.
San koji umire
Kako bi imao gdje da spava, prihvatio je posao čistača ulica. Posao koji ga je sprečavao da ostane fizički spreman za utakmice. Zbog toga što je trenirao sa drugim timom, a zatim i povrede, dobio je otkaz u Naftu i otišao u Homu, ali menadžer mu nije htio dati ugovor. Beiranvand je osjetio kako njegov san umire.
Tada ga je menadžer U-23 ekipe Nafta ponovo pozvao i rekao da može da se vrati ukoliko nije potpisao za neki drugi tim.
“Možda je sudbina htjela da mi menadžer Homa nije ponudio ugovor. Da sam ostao u toj ekipi, možda nikada ne bi došao na nivo na kojem sam sada”, rekao je.
Beiranvand je zasjao. Izabran je u U-23 reprezentaciju Irana, te postao prvi golman ekipe Naft. Igra iz djetinjstva učinila ga je poznatim u inostranstvu 2014. Bacajući kamenje mogao je baciti loptu mnogo dalje od ostalih golmana.
2015. Alireza konačno postaje prvi golman reprezentacije Irana, i sa 12 utakmica u kvalifikacijama u kojima je sačuvao mrežu netaknutom, pomogao je reprezentaciji da se kvalifikuje na SP u Rusiji.
“Imao sam problema u ostvarenju svojih snova, ali ne želim ih zaboraviti jer me je to učinilo osobom kakva sam danas”, rekao je.
Sada ima priliku da ostvari još jedan san: nastup na Mundijalu možda mu donese ugovor u nekom od evropskih klubova. Uostalom, za nomade putovanje nikada ne završava.
M. I.