Pamtiš li, majko, Goražde

preporučujemo

SDA USK: Ružnić je sastankom sa članovima neonacističkog AfD-a uvrijedio sve Bošnjake u BiH i dijaspori

Susret premijera USK Mustafe Ružnića sa predstavnicima njemačke ekstremne desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD) ne samo da dokazuje...

Sud u Srbiji poništio presudu Huseinu Mujanoviću

Sud u Beogradu poništio je presudu protiv Huseina Mujanovića, kojom je zbog zlostavljanja srpskih zatvorenika u vojnom zatvoru 1992....

Skok sa Starog mosta u čast Dana nezavisnosti BiH

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine prigodno se obilježava i u Mostaru. Već nekoliko dana na ulicama grada nalazi se...

Bistričkoj stanici se vraća reprezentativan izgled: S pravom možemo ponoviti bezvremensku rečenicu: ‘Onda gledaj lafčino, vidiš ga’

Aktuelna administracija Grada Sarajeva je, kao što je to obećano na početku mandata, realizirala svaki započeti projekat, čime se...

Najveći broj ubijenih Bošnjaka je, uz vrisak, očajni krik, plač, molbe i povike za pomoć, koji su se, naročito noću, stravično širili ulicama Foče, Goražda i Višegrada, zaklan na pet drinskih mostova od Foče do Višegrade tokom decembra 1941. i januara 1942. i bačen u Drinu.

Dan sjećanja u Goraždu obilježava se 26. januara, do današnjeg sjećanja na oko 1.400 žrtava četničkog fašizma. Prvi put je obmanjen 2005. godine nakon 63 godine, klanjanjem dženaze te bacanjem cvijeća u rijeku Drinu, s tadašnjim Gradskim mostom, čime je odabran početak poklama Bošnjacima Goražda i okoline u Drugom svjetskom ratu.

Nakon što su se četnici našli u Goraždu, koja je napustila italijansku vojsku prvog decembra 1941. godine, odmah su započeli sa ubijanjem Bošnjaka i Hrvata u Goraždu i okolini. Žrtve su svirepo ubijene, najčešće su žučne zaklane, a zatim su bacane s mosta u rijeci Drinu. U Goraždu je u Drinu mosta bačeno oko 7.000 ljudi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za ove zločine osuđen je Draža Mihajlović.

Svakog 26. januara na mostu odabire se počast ubijenima i čuva sećanje na genocid koji je počinjen u periodu od ovembra 1941. do 26. januara 1942. godine. O tome je u svom istraživanju, profesor Smail Čekić, sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti, zapisano slijedeće:

Masovni zločini genocida nad Bošnjacima bili su najbrojniji u gornjem Podrinju, odnosno u jugoistočnoj Bosni nakon sporazuma italijanskih okupacionih vlasti s četnicima, početkom decembra 1941. Zbog poznatog napada partizane u Pljevljima i još nekih mjesta u Sandžaku u to vrijeme Italijani su povukli svoje garnizone iz jugoistočnih Bosne u Sandžaku, vlast u jugoistočnoj Bosni predali četnicima.

Najveći broj ubijenih Bošnjaka je, uz vrisak, očajni krik, plač, molbe i povike za pomoć, koji su se, naročito noću, stravično širili ulicama Foče, Goražda i Višegrada, zaklan na pet drinskih mostova od Foče do Višegrade tokom decembra 1941. i januara 1942. i bačen u Drinu.

Jedan od preživjelih na mostu u Goraždu je to klanje opisao na sljedeći način: „Nas sedamnaest svezala su četnici žicom i odveli na drinski most. Tu smo nas klali i bakali u Drinu. Ja sam bio sedmi po redu. Mene su povalili na većini gola i onda me je jedan četnik udario nožem u vrata i četiri puta po tijelu. Tada su me bacili s mosta u Drinu. Žiča na ruci mi je pukla i ja sam zaustavio na mostu na gvožđu u vodi. Imao sam snage da se zavukao pod most iskrio, dok su ostali poklali i pobacali u Drinu i otišli s mosta.

Bilo je u noći po prilici tri sata po akšamu. Ja sam se vukao ispod svega do zadnje kule, gdje sam skočio na suho i otišao ispod istočne tržnice kroz groblje i preko polja kućišta. Na pola puta sam pao i ostao ležati, jer sam bio nemoćan i ranjen. Nekoliko puta sam padao na snijegu dok sam došao do kuće. Tu me je brat preuzeo. Ja sam se skrivao. Kasnije su došli Luka Vrečo iz Bara i Bogdana Krezovića, četnici da me kolju, ali su u tome bili spriječeni. ”

Rodoljub Čolaković, istaknuo je partizanski funkcioner, u svom dnevniku (februar 1942) na sledeći način je opisano klanje muslimana na goraždanskom mostu.

„Tu, na taj most, izvodili su pijani ljudi, po zapovijestima svojih pijanih komandanata, muslimana i klali ih tupim noževima i često nedoklane bakale s mosta u Drinu ili ih vještali na željeznu konstrukciju mosta. Tu bi oni vidjeli danima, dok ih nečija ruka ne bi strmoglavila u rijeku. Svaku noć odjekivalo je u jezovitoj tišini varošice zapomaganje žrtava, ali pomoć nije bila ni od kuda …

Dizajnirao sam vapaj nesrećnika, i čulo se potmulo krkljanje, i šibala je po snijegu topla, ljepljiva ljudska krv. Na snijegu i po ogradi mosta ostajali su rumeni tragovi nečovještva i sramote. Svaka kaplja te nevino prolivene krvi ljaga je na velikoj zastavi slobode, koju izrodi srpski hoće da osramoti. ”

Četnici su „krvavo klanje i pljačkanje“ u Goraždu i okolini, prema Izvještaju Kotarskih ispostava Goražde, od 18. maja 1942, započeti u večeri 30. novembra 1941. Tada su „podijeljeni u razne formacije, te su razišli na raznim stranama i započeli su u masama dovele nesretne hapšenike, čija je sudbina bila da na najgrozniji način završi svoje živote na krvavom mostu. Tako se dovodi iz Čajniča, Rogatica, okolice Foče, Višegrade, kao i svih bližnjih kotareva iz okoline Goražda i na teritoriji ispoštave koga god su uhvatili i znali za njega. Čak su za pojedince pravili potjeru, ako smo recimo saznali da je neko otišao, da spasi goli život. Najviše dovodi cijele grupe od 50 do 300, pa i više. Tada bi na jednu stranu mosta donijeli harmoniku i svirali, a na drugu bi stranu postavili samovoz, te bi upalili motor i dali sav glas tako da bi rad motora,

Časne sestre koje su odvedene sa Pala, pošto je nad njima po svoj prilici naprije izvršeno nasilje, po ovim zlikovcima zaklane na kamenom mostu. Cijela sela i okolice samog Goražda ostale su bez kuća, često i bez jedne muške glave. Tako je primjer u Odžaku povrh Goražda odakle su potekli svi Sijerčići, a to je naselje staro 5 do 6 stoljeća, gdje je bilo preko 40 domova i obitelji, danas su ostali samo četiri muškarca odrasli, koji su u vrijeme umakli, kuća više ni jedna ne postoji. Ostalo je samo zgarište. Tako isto, pa još i gore (jer je bilo veće) selo Deževa, gdje su popaljenski domovi, a po pričvršćenju očevidaca, tamo nije ostalo nije odraslo muško uši. Tako i slično su prošla i druga sela ove ispostave. Grad je imao 75 žrtava koji su poklani. Mnogi kojisu ostali su isprebijani i prestrašeni da više ne vole normalne ljude.

Na tri mosta u Goraždu pokrenut je oko 7.000 ljudi, au relaciji od Foče do Ustiprače Drina je oko 20.000 ljudi. ”

Četnici su nakon preuzimanja Goražda, prema izjavi Zufere Bešlića, džematskog imama Goražda od 1942, „vodili su svoje žrtve u glavnu kasarnu u Goraždu, a zatim ih prevozili u 1 sat poslije pola noći izvodili na drinski željeznički most u Goraždu i željeznički most u Kopačima , prethodno ih opljačkali, poskidali im odjeću i obuću, isprebijane, svezane u grupi od 80 do 100 ljudi zajednički vodili na ove mostove, gdje su klati ili iz puških ubijana, a zatim bacani u mutnu i krvavu Drinu.

Ovakvih ljudskih klaonica bilo je mnogo od Ustiprača do Foče na razmaku od 45 km, a najpoznatije su: Kopačima, Goraždu, Mravinjcu, Osanici, Ustikolini i Foči.

Četnička krvava strahovlada je trajala u našim krajevima od 30. novembra 1941. do 29. januara 1942, od tada do 4. maja 1942. vladali su partizani. U ovom razdoblju prema izjavi jednog preživjelog kadije i drugih, računa se na ova tri mosta poklato i poubijano preko 6.000 muslimana. U samom Goraždu ubijeno je tačno 100 osoba, od toga 6 ženskih. Neki ljudi i žene kako očevici pripovijedaju, da su niz Drinu plovili čitaju gomile svezanih u žicu, iznakaženih, polumrtvih, poklatih muslimana, kao balvani kada se pušaju niz vodu do pilane, pa bi tako mogli čuti različite glasove i vapaji.

Neki su u zadnjim časovima svog života glasno izgovarali tekbire, učili ezane i kelimeišehadete. Neki su pak pomagali i uzaludno i bespomoćno vapili za pomoć. Ovakve islične scene i prizori, parali su srca i osjećaje sestara i braće, koji ih slušali.

Bio je veliki broj obećavajućih djevojaka i žena, ali i u manjoj mjeri u gradovima, nego po selima. Po selima su ubijali, mrcvareći starce preko 80 godina, starice i čak malodobnu dječju bakalu u zraku i dočekivali na noževe. Na primjer, slijepog starca Osmana Kanlića iz Kanlića kome je bilo preko 80 godina dugo vremena mučili i zlostavljali, a zatim nakladili. U Kopačima u jednoj kući utjelovljeno je preko 100 osoba – starica, staraca, žena i djece – probadali su ih noževi i klali, konačno su ubačeni zapaljive bombe zajedno sa kućama.

Selo Deševa kod Goražda sa svojih 25 domova je podpuno i sada prolaznik može vidjeti samo zgarište. Tako isto i poznato selo Odžak, odakle potječu Sijerčići, goraždanski dobrotvori i vakifi Džaferbeg i Sinanbeg, koji su svojevremeno upravljali iz Odžaka ovim krajevima istočne Bosne. U ovom selu su popaljene sve kuće, samo je jedna nova, u kojoj su trebali koristiti ovi ljudi šumari.

U selu Bošinu kod Goražda u pravcu Foče, gdje se nalaze i Čengići, takođe su i jezične slike. Tu se razumiju sve mogućnosti i poklali i konačno su staricu od preko 90 godina, slijedeći udovi umrlog Rustembega Čengića masakrirali, po tome zajedno sa ostalim ženama i djecom u kući zajedno popalili, tako da su samo tek kosti skoro pronađene. Slična je bila klaonica u Mravinjcu, nedaleko od mekteba itd.

Najnovije

“Krsni hod” sa četničkom ikonografijom i zastavama na kojima je Ratko Mladić

Više ekstremnih desničarskih pokreta i organizacija danas je prošetalo Novim Sadom i pored zabrane okupljanja, a događaj su nazvali...