Godišnjica je Olimpijskih igara u Sarajevu, a jedna od glavnih priča tih dana bila je i ona Paolette Magoni. U završnom skijaškom takmičenju, tada 19-godišnjakinja iz Selvina u blizini Bergama, kući je odnijela jednu od dvije medalje koju je Italija osvojila na Igrama u Sarajevu. Postala je prva Italijanka koja je osvojila olimpijsko zlato u alpskom skijanju.
Danas, nakon više od tri desetljeća, Paoletta je u ekskluzivnom razgovoru za index.ba govorila o najsvijetlijem trenutku svoje karijere, Sarajevu i atmosferi koja je tih dana vladala u gradu.
Odrastajući okružena planinama italijanskih Alpa, izbor je za Magoni, čini se, bio logičan. Na nagovor oca Franca, zajedno sa dvojicom braće Oscarom i Liviom, te sestrom Soniom odlučila se baviti alpskim skijanjem.
“Počela sam skijati sa šest godina zahvaljujući mojim roditeljima koji su uvijek bili strastveni oko skijanja”, kaže nam na početku 53-godišnja Italijanka koja je karijeru počela u spustu, ali se ubrzo odlučila usredotočiti na slalom u kojem je bila bolja.
Kako je njena majka Margherita u jednom intervjuu nakon Sarajeva izjavila, od sedme godine pokazivala je želju da pobjeđuje u svakoj utrci.
Kažu i da je otac Franco prodao porodičnu kuću u zamjenu za manju, sve kako bi unajmio profesionalne trenere i novac uložio u kćerkinu karijeru koja će eksploziju doživjeti u godinama koje su došle.
Gustu maglu, Jahorinu i 17. februar 1984. pamtit će cijeli život. Nakon prve vožnje 16 skijašica bilo je u razmaku od tri sekunde, a tada 19-godišnja Paoletta vrh je dijelila sa Francuskinjom Perrine Pelen (48.85).
“Mislila sam da mi se takva prilika više nikada neće ukazati. Sjećam se jako dobro. Završila sam drugu vožnju i bila vodeća jer sam jako dobro skijala. Tada sam pomislila: ‘Da vidimo sada šta će uraditi moje protivnice'”, govori Paoletta.
A druga vožnja bila je vožnja njenog života – niz stazu se sputila u vremenu 47.62, što je bilo dovoljno da ispred Pelen i Ursule Konzett iz Lihtenštajna osvoji prvu olimpijsku medalju za Italiju u alpskom skijanju. I to najsjajniju.
“Da, bila sam uvjerena da mogu pobijediti jer sam bila posebno spremna za takmičenje. Olimpijske igre su iznad svake druge trke, ništa se ne može porediti sa tim”, kazala nam je Magoni koja danas radi za lanac sportskih trgovina, ali i dalje nađe vremena da stane na skije:
“Očito je da ja samo mogu skijati, jer skijanje je najljepši sport na svijetu”.
Prisjećajući se Sarajeva osamdesetih, Magoni nam kaže kako pamti uzvišenu atmosferu i ljude koji su prihvatili Olimpijske igre na prekrasan način:
“Sjećam se da je bilo lijepo vrijeme i sjećam se Sarajeva, posebno veoma prijateljski nastrojenih i radosnih ljudi. Jednom bih željela da se vratim u Sarajevo i da, uprkos ratu i stradanjima, pronađem vesele ljude tog grada”, rekla je Magoni.
Kada se sada osvrne iza sebe karijerom je kaže zadovoljna. Osim zlata iz Sarajeva, u riznici ima i bronzu sa Svjetskog prvenstva u Bormiu 1985. Karijeru je okončala 1988. sa svega 24 godine.
“Prestala sam skijati vrlo mlada jer su se unutar Skijaške federacije Italije stalno mijenjali treneri. Tražila sam da dobijem ličnog trenera i kada mi to nije bilo omogućeno, odlučila sam da završim karijeru”,kazala nam je na kraju Magoni.
Sportska porodica
Livio Magoni danas je skijaški trener. Nakon što je bio zadužen za B italijansku reprezentaciju, posebno za sestre Nadiu i Elenu Fanchini, preuzeo je pozicije u reprezentacijama Poljske, a zatim i Monaka, ali bez značajnijih rezultata.
Kasnije je radio kao trener u reprezentaciji Slovenija i pridonio je uspjesima Tine Maze, sa kojom je radio do kraja 2013. Od 2015. do 2016. ponovo je radio u Italijanskom savezu, a danas je trener Slovakinje Petre Vlhove.
Oscar je nogometni menadžer i bivši nogometaš. Između ostalog igrao je za Atalantu, Genovu, Bolognu, Napoli…Sa Bolognom je 1998. osvojio Intertoto Kup.
Mirza Islamović