Ovo je prva prilika da progovorim o životu svog djeteta i o agoniji kroz koju mi, njeni roditelji, svakodnevno prolazimo.
Majka sam troipogodišnje djevojčice Hane koja ima poteškoće u razvoju. Tačnije, njena trenutna, a nadam se ne i konačna dijagnoza je „disharmoničan razvoj sa elementima autizma“. Mislim da nismo jedini sa ovakvom dijagnozom, jer koliko sam uspjela saznati od drugih roditelja koji su radili potrebne pretrage, većina ih je dobila istu dijagnozu. Ne znam da li su nam svima djeca u istom „stanju“, no budući da se autističnom spektru u našem zdravstvu pristupa jako površno i da nemamo stučnjake za autizam, nije ni čudo što svu djecu svrstavaju u istu grupu.
Da je Hana „drugačije“ dijete shvatili smo malo prije prvog rođendana. Primijetili smo da se ne odaziva na ime, ne pokazuje prstićem te da ne gleda u oči. Iako smo bili zabrinuti, odlučili smo sačekati sa odlaskom ljekaru. Prvi put smo je odveli psihologu kada je imala 21 mjesec… Tako je sve počelo i prije nekoliko dana dobili smo trenutačnu dijagnozu.
EDUS –ov program nam je preporučio rahmetli dr.Zubčević, jer je smatrao da je djetetu neophodan rad. Nisam bila sigurna šta da radim, jer sam tada čula i neke negativne komentare vezane za Edusov rad i način na koji pristupaju djeci i to od strane pojedinih zdravstvenih radnika iz ove oblasti, koje ne bih da imenujem.
Budući da je EDUS bio jedina organizacija koja radi prema CABAS sistemu za koji je naučno dokazano da daje daleko bolje rezultate od klasičnih metoda učenja, odlučili smo dijete upisati u EDUS.
Hana je prošle godine pohađala ranu intervenciju i ostvarila je fenomenalne rezultate unutar svih razvojnih oblasti. Dakle desio se veliki skok u razvoju, s obzirom da su na prvom testiranju rezultati bili prilično loši. Ove školske godine krenula je u vrtićku grupu. Mi smo jako smo zadovoljni njenim napretkom jer stekla je mnoge vještine koje ranije nije imala. Hana sluša vokalne naredbe, pere sama ruke, skida obuću, kontakt očima je puno bolji, a javile su se i prve riječi.
Hana nikada nije pohađala državni vrtić niti bilo koju javnu obrazovnu instituciju, pa ne mogu napraviti poređenje sa EDUSOM, ali je išla u privatni vrtić (vrtić „Osmjeh“, na Koševskom brdu), prije nego smo krenuli sa edusovim programom. Tete u vrtiću bile su divne prema njoj i nastojale su je ravnopravno uključiti u sve sadržaje, međutim njihov trud i rad nisu bili dovoljni za Hanu, koja se zbog prirode stanja u kojem se nalazi, često izdvajala iz grupe te se zanimala stvarima koje drugoj djeci uopšte nisu bile interesantne- poput skidanja crteža sa zidova, diranja stvari koje nisu za igru isl.
Najbolnija činjenica prilikom upisa u vrtić bila je uslov da Hana nema agresivno ponašanje, jer su mi naglasili da su ranije jedno dijete, nažalost, morali ispisati iz vrtića jer je bilo „agresivno“ prema drugoj djeci, te su se roditelji tipične djece bunili. Iako Hana nije nikada bila gruba prema drugoj djeci, bojala sam se da ne dođe do neke neželjene situacije.
Kada je dobila priliku da pohađa Edus, laknulo nam je, jer sam znala da ide na mjesto gdje će biti prihvaćena i gdje će joj se posvetiti maksimalna pažnja. Tako je i bilo. Hana voli EDUS, voli svoje učiteljice, bolje ih sluša nego nas kod kod kuće. To je jedino mjesto gdje sa olakšanjem ostavljam svoje dijete, jer sva ostala mjesta, igraonice, radionice, vrtići samo su prilagođeni djeci tipičnog razvoja. Svaki put kada je odvedem u park i igraonicu, nelagodno se osjećam i bojim se da ne budemo poprijeko gledane te da ne moram objašnjavati svakom neznancu šta je sa mojim djetetom i zbog čega je diralo bez pitanja tuđu igračku i sl.
Koliko god pokušala da budem jaka i prihvatim i nastojim popraviti stanje svog djeteta, okruženje i okolnosti prosto mi to ne dozvoljavaju.
Trenutno sam u potrazi za vrtićem koji bi Hani mogao ponuditi produženi boravak, jer uskoro ću se poroditi pa joj neću moći posvetiti dovoljno vremena . Ne znam ni sama kojoj ustanovi da se obratim, a sve što želim je da moje dijete ne bude zapostavljeno, da joj se pruži pažnja, barem približno kao u Edusu.
Bitka koju svakodnevno vodimo sa svojim djetetom još je teža kada nemate oslonac, nemate državu i obrazovni sistem koji će omogućiti našoj djeci sretno djetinjstvo i obrazovanje koje ih sljeduju bez obzira na poteškoće koje imaju.
Da ne pričamo o svakodnevnim troškovima, koje mi roditelji djece sa poteškoćama u razvoju moramo snositi . Hana ide na na neurofeedback terapiju, koja se u njenom slučaju pokazala vrlo efikasnom, ali svaki njen odlazak košta 25 KM (ide dva puta sedmično). Tu su i vitamini, suplementi, odlasci na plivanje, hrana i slatkiši koje svakodnevno nosi u vrtić (EDUS je jedini vrtić u koji djeca nose hranu od kuće, nažalost)… Kada se sve skupi potrebno je najmanje 500 do 600 KM mjesečno za potrebe mog djeteta…To je cijela plata jednog trgovca u našoj zemlji….
I povrh svega, pored svakodnevnih briga, troškova i sekirancija oko njene neizvjesne budućnosti , odvedem dijete u vrtić i budem vraćena zbog štrajka edukatora, koji rade bez plate i kojima se prijeti otkazom…. Samo zato što pojedincima u foteljama ne odgovara EDUS (nikada mi neće biti jasno zbog čega), pa manipuliraju životima i sudbinom naše djece. Da ne pričam o borbama koje godinama vode roditelji starije djece…Dokle više?
Vi koji ovo čitate nadam se da ćete konačno napraviti neke promjene u zakonu u obrazovanju, konačno nas roditelje osloboditi ove noćne more te omogućiti našoj djeci dostojanstvene uslove obrazovanja…
Srdačno,
Majka Iman Redžović