Povelja Kulina bana, remek-djelo dijaka Radoja

preporučujemo

Najstariji poznati dijak u službi bosanskih vladara bio je Radoje, koji je kao dijak vodio kancelariju Kulina bana. Radoje je pisao povelju o prijateljstvu i trgovini između bana Kulina i Dubrovnika 29. augusta 1189. godine, a u povelji se potpisao “Ja Radoje dijak bana Kulina pisah siju knigu”.

U ime oca i sina i Svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja, Radoje banov pisar, pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Riječi su to povelje koju je 29. augusta 1189. godine bosanski vladar ban Kulin izdao dubrovačkom knezu Krvašu, povelje (listine) kojom je regulirao trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika. Povelja je najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument i prvi diplomatski dokument koji je izdao jedan vladar Bosne vladaru druge države.

“Tekst kojim je povelja pisana veoma je arhaičan pa nam je danas teško razumljiv. Ne treba čuditi jer svi govorni jezici kroz dugo razdoblje pretrpe velike promjene. U ovoj povelji je onaj jezik kakvim su naši preci govorili prije više od 800 godina pa ima riječi koje su danas sasvim izišle iz upotrebe kao: vladanije = država, prav = ispravan, postojan, goj = mir, kire = koji, hode = hodaju, kreću se, od sele = od sada, godje = bilo, krjevati = kretati se, prolaziti, minuti = proći, zled = krivica, krivnja, razvje = osim, izuzev, kakore = kao”, smatra Enver Imamović, koji tvrdi kako “u tekstu ima, međutim, izraza koji su i danas u upotrebi, pa tako: ‘kto’, ‘nikto’ (u hrvatskom jeziku ‘tko’ i ‘nitko’) u današnjem bosanskom značenju ‘ko’, ‘niko’. I danas se na selu čuje izraz ‘niktorović’, u značenju ‘niko i ništa’ (naprimjer, kad se djevojka uda za nekoga čiji rod nije baš poznat, žene za takvog znaju reći da je niktorović.”

Kada naš narod hoće da rekne da se je nešto zbilo u staro “zlatno doba, onda veli da je tako bilo za bana Kulina. I tako živi uspomena na slavnog bana još i danas u narodnoj svijesti, premda nas od njegovog doba dijeli čitavo more vremena, u koje su utonuli toliki sretni i nesretni, veseli i žalosni, slavni a i neslavni momenti u životu našega naroda”, piše 1901. godine Fran Milobar istražujući život i djelo Kulina bana u Glasniku Zemaljskog muzeja.

“Ovo spominjanje bana Kulina poslije toliko vremena i mimo tolikih inih događaja, koji su se mnogo kasnije zbivali, ima se smatrati pravim psihološkim fenomenom narodne duše. Taj fenomen tim je zanimljiviji i podražuje tim više na razmišljanje, što se je banovo ime sačuvalo upravo u svijesti širokoga pučkoga sloja. Svijest prostoga naroda kad nešta usiše dugo zadrži, te samo još jačim i novijim utjecajima žrtvuje starije uspomene. Takovih novijih utjecaja bilo je iza bana Kulina dosta. Oni su dakako mnogo doprinijeli, da je slika banova bivala sve to maglovitijom, ali je ipak začudno, što je narod i ove novije doživljaje zaboravio, dok mu je ban Kulin ostao u pameti”, kaže Milobar tvrdeći kako je “ban Kulin ugaoni kamen u zgradi kasnije bosanske države”.

POVELJA I DIJACI

Anto Babić je tridesetih godina prošlog stoljeća istraživao ko su bili pisari koji su pisali ovaj i slične dokumente u ime bosanskih banova. Na kraju teksta ugovora iz 1189. godine stoji napisano: “Ja, Radoje, dijak banj pisah ovu knjigu.” Babić piše da je u doba početaka bosanske države postojao vladarev kancelar ili dijak.

“Listajući isprave bosanskih vladara, počevši od Kulina bana pa do propasti države, možemo već po njihovoj vanjskoj formi pratiti postepenost kulturnog razvoja ove zemlje. Dok prve isprave iz bosanske povijesti svjedoče o primitivnosti njihovih sastavljača i jednostavnosti državne uprave, susrećemo u ispravama kasnijih vladara i više ukusa u sastavljanju i više diplomatske vještine u sadržaju kao i bolju tehniku u pisanju i čuvanju isprava. Središte državne administracije bilo je na vladarevom dvoru te su i isprave ispostavljane u onom mjestu gdje je boravio vladar, piše Babić 1933. godine nastavljajući:

“Bosanski je ban dakle već u prvoj polovini 14. vijeka imao neku vrstu dvorskog arhiva, gdje su se čuvale kopije izdatih povelja kao i originali primljenih. Arhiv se nalazio u jednom od prijestolnih gradova te su se ovamo slale i one isprave, koje bi stigle na ruke vladara dok se on nalazio na putovanju po zemlji ili na bojnom polju. Dijakova je zadaća bila da sastavi povelju, da napiše original i da vodi brigu o daljem prepisivanju i čuvanju kopije. Njegovo ime unešeno na kraju teksta jamčilo je za vjerodostojnost isprave. Dubrovčani su naprimjer veliku važnost polagali na to, da li se na ispravi navodi dijakovo ime; ako je ono manjkalo, osporavalo je dubrovačko vijeće toj ispravi autentičnost i nije se smatralo vezanim da ispuni njezine odredbe. Tako dubrovačko vijeće nije htjelo da preda nekadanju Hrvojevu kuću njegovoj udovici Jeleni, kasnijoj bosanskoj kraljici, zbog toga što se na ispravi, koja se odnosi na taj predmet nije nalazilo ime dijakovo…”

U posao kancelarije spadalo je sastavljanje i umnožavanje isprava, primanje stranih pisama i povelja i njihovo odašiljanje i spremanje u komoru ili arhiv. Čitavim tim poslom rukovodio je jedan vrlo ugledan dvorski čovjek, koji se u ispravama spominje pod raznim nazivima: dijak, gramatik, logotet, dijak nadvorni, dijak veliki. Po nazivu “dijak veliki”, zaključuje Thalloczy, da su bosanski banovi i kraljevi imali kao nekog glavnog kancelara koji je trebao nadgledati rad dijaka i bio odgovoran vladaru za svoje podređene činovnike. Ovaj je kancelar ili veliki dijak morao biti bolje školovan čovjek, vješt latinskom jeziku i okretan diplomata, dok se od prepisivača-dijaka tražilo samo to da zna lijepo i razgovijetno pisati na pergameni. Nije uvijek u ispravama istaknut taj položaj bosanskog kancelara nego se u većini isprava njegovo ime unosi s jednostavnom titulom dijaka. Služba dijaka bila je dakle ne samo teška nego i puna odgovornosti. Vladari su stoga i znali cijeniti marljivost i savjesnost svojih kancelara te su ih obasipali raznim počastima i darovima.

Babić je analizirao i imena u potpisima dijaka pokušavajući saznati ko su bili ti ljudi. “Sudeći po imenima – Priboje, Dražeslav, Pribislav, Radoje i t. d. dijaci su bili domaći ljudi. Obrazovanje su stekli u manastirskim školama, gdje su mogli naučiti i latinski jezik. Za kancelarsku službu vježbali bi se na samom dvoru vršeći tu posao prepisivanja i uvodeći se u posao pod nadzorom starijih drugova i samog velikog dijaka. Ali bilo je sigurno i stranaca koji su na bosanskom dvoru vršili službu kancelara unoseći u posao bolju rutinu i veću diplomatsku okretnost, toliko potrebnu Bosni koja je iza Tvrtkove smrti zapala u vrlo zapletene odnose i nalazila između madžarske i turske opasnosti”, tvrdi Babić

Isprave su se pisale na pergameni. Kako je taj pisaći materijal bio prilično skup, da bi se stegnuli izdaci za nabavljanje nove pergamene, vrlo se često upotrijebila kakva stara isprava tako da bi se s nje sastrugao pisani tekst, malo se izgladila i ispisala novim sadržajem. Nije uvijek ni odstranjivan čitav tekst; uvodne riječi i završetak ostavljao bi se katkad nepromijenjen jer se to i onako pisalo po utvrđenom obrascu. S isprava se brisalo i ime umrlog vladara i na njegovo mjesto stavljalo ime novog, dok bi tekst ostao nepromijenjen.

Kako je Bosna bila feudalna država, isprava je, po tadašnjem međunarodnom shvatanju, mogla vezati čitavu državu samo onda ako su se s njezinim sadržajem slagali župani ili knezovi kao predstavnici feudalnih oblasti. S toga se na ispravama redom nižu imena bosanskih župa i njihovih župana kao predstavnika tih sastavnih dijelova feudalne države.

Često se na zakletvu vladarevu i imena svjedoka nadovezuje kletva koja ima da stigne svakoga ko bi radio protivno onome što je u ispravi određeno. I kletva je imala utvrđen oblik. Isprava se obično završava datumom i imenom dijaka. Na ispravi je bio obješen pečat s natpisom u kojem je bila sadržana čitava vladareva titulatura. Isprave su se iz kancelarije otpremale po glasniku ili su predavane poslaniku strane zemlje na bosanskom dvoru. U naročito važnim slučajevima, gdje je trebalo sadržaj i usmeno razložiti, išli su posebni poklisari, dobro upućeni u pitanje o kojem se u ispravi govori. Takva se služba povjeravala i uglednim starješinama bogumilske crkve.

Tačno pola stoljeća kasnije, 1983. godine, Babićevo istraživanje potvrđuje i nadopunjuje Tomislav Anđelić, koji također tvrdi kako je “najstariji poznati dijak u službi bosanskih vladara bio Radoje koji je kao dijak vodio kancelariju Kulina bana” i nastavlja: “Radoje je pisao povelju o prijateljstvu i trgovini između bana Kulina i Dubrovnika, 29. avgusta 1189. godine. U povelji se potpisao: ‘ja Radoje dijak bana Kulina pisah siju knigu’. Po kronološkom redu, tj. po vremenu kada se javljaju pojedini dijaci pisari, iza Radoja je Desoje gramatik, kancelar bana Matije Ninoslava. On piše povelju u kojoj potvrđuje Dubrovčanima povlastice izdate od Kulina bana (1214–1217). Kako vidimo, Desoje nosi naziv gramatik, za razliku od naziva dijak koji je bio uobičajen. Osim spomenute povelje, Desoje piše i povelju bana Ninoslava Dubrovniku, 1232. ili 1235. godine. Još nije tačno ustanovljena godina njenog pisanja. Povelju Matije Ninoslava Dubrovniku od 1234. do 1240. i 22. marta 1240. piše anonimni dubrovački notar. Pismo povelje čini prelaz od majuskule ka minuskuli.” Gregor Čremošnik tvrdi da “sa Ninoslavljevom poveljom od marta 1240. godine nastaje u bosanskoj diplomatici prekid od gotovo 100 godina, jer sve do bana Stjepana II Kotromanića u dvadesetim godinama XIV stoljeća nije sačuvana ni jedna iz bosanske državne kancelarije proizašla povelja”.

TRI PRIMJERKA

Tvrdi se kako danas postoje tri verzije ove povelje. Koja je originalna, niko sa sigurnošću nije utvrdio iako su se tim poslom bavili mnogi ugledni stručnjaci, poput Josipa Vrane ili Gregora Čremošnika. Enver Imamović smatra da su na Kulinovom dvoru napisana dva primjerka. “Jedan je zadržan za dvorski arhiv, a drugi je predat Dubrovčanima. Ovi su kasnije za svoje potrebe napravili još nekoliko prijepisa. To su vjerojatno oni primjerci koji su se do danas sačuvali. Oba primjerka, jedan na bosanskom jeziku, drugi na latinskom, tretiraju se kao originali, iako im u nekim slučajevima tekst nije sasvim identičan. Ako se, na primjer, povelja izdavala drugoj državi ili osobi drugog jezika, tada se uz izvorni tekst pisao njegov prijevod. Takav je slučaj s ovom poveljom. Primjerak na bosanskom jeziku nije se sačuvao, ili možda nije još pronađen, dok su se sačuvala tri prijepisa”, tvrdi Imamović.

On dodaje kako većina stručnjaka smatra da je original latiničnog primjerka onaj koji se danas čuva u ruskoj Akademiji nauka i umjetnosti u San Petersburgu, dok su druga dva primjerka, njegovi prijepisi, nastali nešto kasnije i danas nalaze se u Dubrovniku.

“Prva, najstarija, nastala je u Bosni, i to je originalni primjerak. Druge dvije verzije predstavljaju prijepise originala nastale u Dubrovniku malo godina nakon što je povelja tamo stigla. Pouzdano se zna da su se sva tri primjerka do 1832. godine nalazila u Dubrovniku. Original je danas u Rusiji, a kako je tamo stigao, iznio je sam akter tog događaja, nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić.

Navodno, šetajući gradom, na ulici je vidio hrpu odbačenih stvari, među kojima i neke stare spise. Prebirući ih, našao je ovaj dokument za koji je odmah ustanovio da se radi o starom i značajnom rukopisu. To je, navodno, bila ova povelja, i tako je došla u njegov posjed. U ovu priču prvo su posumnjali historičari. Ustanovili su da Gagić nije mogao doći do nje 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to vjerojatno uz pomoć izvjesnog Đorđa Nikolajevića, koji je te godine po nalogu bečke vlade u Dubrovačkom arhivu vršio popis starih rukopisa koji su trebali biti prebačeni u Beč. U tom popisu je tada bila i ova povelja. Smatra se da je dotični ruski diplomata došao do nje uz pomoć spomenutog arhivara, svakako uz dobru nagradu.

Kako god da je bilo, taj važni dokument danas se nalazi daleko i od Bosne i od Dubrovnika.
Dva mlađa prijepisa Kulinove povelje iz Dubrovnika su odnesena u Beč 1833. godine, gdje su ostali do završetka Prvog svjetskog rata. Tada su vraćeni u zemlju i predati Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Godine 1941. ponovo su odneseni u Beč, s ostalom arhivskom građom, da bi bili vraćeni 1947. i od tada se nalaze u Dubrovačkom arhivu.”

BOSANSKA VLASTELA

Inače su Bosna i Dubrovnik održavali žive, uspješne i unosne veze pa nije čudo što je Kulin odlučio napismeno Dubrovčanima garantirati prosperitet. Te su se veze nastavile decenijama, a o njima, između ostalih, piše 1901. godine Ćiro Truhelka, koji kazuje kako u “Bosni gotovo nije bilo ni jedne iole važne vlasteoske obitelji, koja ne bi uživala u Dubrovniku građansko pravo. Težnja da se poluči taj patricijat, koja nam se na prvi pogled čini ko proizišla iz puke slavičnosti, bila je opravdana i razborita, ako posmotrimo političke prilike, koje vladahu u Bosni, otkada se Osmanlije pomoliše na Balkanu. Taj strah sve je više rastao; sve se bliže primicalo vrijeme, kada će i Bosna utonuti u more osmanlijste ekspanzivosti, a za taj trenutak trebalo je bosanskom plemstvu, koje nije željelo da se pokori osmanlijskoj sili, naći bud kakovo utočište, a najbliže bijaše Dubrovnik, gdje su i u mirno doba pohranjivali svoje blago i dragocijenosti”, tvrdi Truhelka u svom radu Bosanska vlastela srednjega vijeka.

“Dubrovčani nisu davali svog patricijata Bošnjacima nizašto; svaka taka povelja stajala je velikih žrtava, velikih usluga, što su im pojedina bosanska vlastela iskazivala bilo na dvoru kraljevu, bilo na drugom mjestu, gdje se je radilo o tome, da se dubrovačke povlastice u Bosni utvrde i prošire. Tako postadoše redom svi kraljevi bosanski, pa i Hranići, Kosačići, Pavlovići, Nikolići, Kovačevići, Vukmirovići i mnogi drugi dubrovačkom vlastelom”, dodaje Truhelka.

Nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja kaže život bosanskog plemstva u srednjem vijeku “gotovo ne možemo ni u jednoj njegovoj fazi zamišljati bez utjecaja ili savjeta susjednoga Dubrovnika. Koliko je god velik bio dojam dubrovački za srednjega vijeka u javnom životu Bosne, toliko je bio velik i u privatnom životu; ta bosanska vlastela, kada bi oboljela, tražila bi u Dubrovniku lijeka i pomoći, a dubrovačka općina često bi im slala kojeg općinskog liječnika na pomoć… Kao osobito zanimljiv primjer, kako se dubrovaćko vijeće brinulo za tjelesno zdravlje bosanske gospode vrijedno je napomenuti list, što ga 12. jula 1430. poslaše svomu poslaniku na Sandaljevu dvoru, Gunduliću.

U tom listu potanko se opisuje bolest Sandaljeva, te sadržaje uz diagnozu i lijećnićku ordinaciju možda jedinu što ju je upravno vijeće jedne republike sa zelena stola izdalo jednom velikašu. U tom se listu veli: bolest dolazi vojvodi od bolesna boka i želuca, jer je podbuo, kada jede sira. Lijećnici misle, da su obolili i bubrezi a kao dokaz tome treba, da mu se u mokraći čini pijesak (arenella), a sir što ga obično blaguje, mogao bi biti koagulirani sir, te proizvagja kamen (fare venir piera). Zato valja Sandalju da se čuva mlijeka i svega što se pravi od mlijeka, svega što je kiselo, slanog mesa, riba i zelja, treba da pije bijelo vino, a da se okani crvenoga.”

Najnovije

DIJELE ISTOG NEPRIJATELJA: Komšić, Osmani i Đukanović se sastali u New Yorku

Povodom Generalne skupštine UN-a u New Yorku ovih dana borave lideri zemalja iz cijelog svijeta. Kao što je poznato,...