Piše: Nedžad AHATOVIĆ
…Tuđe horde proklete nadiru kroz noć, juriš moji junaci mi moramo proć’… Kaže pjesma o legendarnom partizanskom komandantu Savi Kovačeviću, koji je u ljeto 1943. godine poginuo na čelu proboja ostataka svoje 3. Crnogorske udarne divizije tokom borbenih djelovanja okupacionih snaga u BiH u okviru operacije SHWARTZ, poznatije pod nazivom bitka na Sutjesci.
No, više od toga, stihovi ove nekada vrlo popularne pjesme praćene harmoničnom melodijom kazuju šta je bila suština tog rata protiv fašizma na ovim prostorima i šire.
Potpuno sam ubijeđen da je ovu pjesmu kao i mnoge druge slične tematike, iz sveg’ glasa pjevao i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, koji nažalost danas negira 25. novembar kao Dan državnosti BiH, a onda ode da polaže vijenac na partizanski spomenik na Mrakovici.
To samo govori da smo mi u Bosni i Hercegovini nažalost taoci pragmatičnih političara koji za dnevno političke svrhe veličaju i odlikuju ratne zločince koji su svojim korpusima u proteklom ratu davali imena po nekadašnjim „letećim“ formacijama propale Jugoslavenske kraljevske vojske, da bi kasnije veličali lik i djelo narodnih heroja Sime Šolaje ili dr Mladena Stojanovića kojeg su upravo ranjenog zaklali pripadnici propale Jugoslovenske kraljevske vojske i to u otadžbini.
Činjenica je da je njemačka oružana sila nakon okupacije Jugoslavije 1941. godine, kako u BiH tako i u ostalim djelovima nekadašnje države imala strahovitih problema sa ustanicima, što je eskaliralo u ljeto te iste 1941. godine. Da bi pokrili teren, posebno u Bosni, okupacine snage su kao svoje dodatne jedinice ili tzv. B ešalon koristile i ustaše Ante Pavelića i četnike potpukovnika Dragoljuba Mihailovića.
Ustanak protiv okupatora posebno je buknuo u Dalmaciji, Dalmatinskoj Zagori, Baniji, Kordunu, Lici, Zapadnoj Bosni, Hercegovini, Zapdnoj Srbiji i manjim dijelom u Sloveniji, Vojvodini, Južnoj Srbiji i Makedoniji. Ono što je bilo karakteristično za borbena djelovanja je da su ustanici bili dobro organizirani i da su koristili taktiku diverzija i prepada, te da su izbjegavali frontalne sukobe sa njemačkim snagama gdje god su mogli, a da su se sa njihovim tzv. B ešalonom bilo da se radilo o ustašama ili četnicima žestoko obračunavali u svakoj prilici.
Nama malo starijima ne treba posebno napominjati, ali radi mlađih generacija treba naglasiti da je u bitci na Neretvi (operacija Weis) u proljeće 1943. godine gro pomoćnih snaga okupatora, odnosno ostataka Jugoslovenske kraljevske vojske pod komandom potpukovnika Mihailovića razbijeno u širem rejonu Kalinovika od strane združenih jedinica NOV i POJ pod komandom general lajtnanda Koče Popovića od čega se do 1991. godine nisu oporavili. Dok je 1. Stajaći zdrug Ustaške vojnice ili ti čuvena Crna Legija prosto pregažena u proboju 1. i 2. Proleterske brigade NOV i POJ iz okruženja tokom teških borbi u bitci na Sutjesci (operacija Shwartz) u ljeto 1943. godine.
To se ustanicima, koji su na kraju izašli iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima kao apsolutni pobjednici izgleda ni do dan danas nije zaboravilo i oprostilo, pa se danas uvrijeđeni sljedbenici tih fašističkih ideologija karakterističnih za Bosnu i Hercegovinu svete tako što ne dozvoljavaju da se obilježavaju praznici koji označavaju važne datume iz antifašističke borbe svih naših naroda i narodnosti.
Za Bosnu i Hercegovinu najvažniji datum u antifašističkoj borbi je svakako 25. novembar kada je u Mrkonjić Gradu održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a. Time su okončane debate o budućnosti Bosne i Hercegovine kao državotvorne teritorije u budućoj Jugoslovenskoj Federaciji. Nažalost ta platforma ne može biti temelj za novi društveni ugovor građana i naroda u današnjoj Bosni i Hercegovini, jer su temeljne politike u nezavisnoj Reoublici BiH nastale 90- tih, a koje su aktuelne i danas, proizašle iz starih fašistoidnih matrica, što je u konačnici dovelo do agresije i odbrambeno oslobodilačkog rata 92′ – 95′.
Da je to tako govori i izjava predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika da je saglasan sa odlukom ministrice odbrane BiH Marine Pendeš da se počasnoj jedinici zabrani da prisustvuje obilježavanju Dana državnosti BiH 25. novembra, jer to nije državni praznik. Sa druge strane apsolutni diletant, ministrica odbrane BiH Marina Pendeš ponovo politizira to Ministarstvo svojom odlukom da Jedinica za odavanje počasti OS BIH ne može učestvovati na manifestacijama povodom 25. novembra.
Interesantna je ta konastantna saradnja preko potpukovnika Mihailovića i poglavnika Ante Pavelića, pa Karadžića i Bobana, sve do Dodika i Čovića, sve sa ciljem rastakanju bosanskog bića. Zadnji odbrambeno oslobodilački rat 92′-95′ je vođen sa konkretnim ciljem stvaranja malih etnički čistih dominiona koje bi se legalizirale da li kao nezavisne državice ili entiteti u okviru dejtonske etnokratije u Bosni i Hercegovini onemogućavajući pri tom svaku primisao o građanskoj i evropski uređenoj državi BiH.
Izgovor za ovo konstatno osporavanje građanske države BiH po principu „jedan čovjek jedan glas“ je strah od bošnjačke većine koja želi navodno da napravi unitarnu državu u kojoj će i Srbi i Hrvati biti u statusu manjine bez mogućnosti da predominantno odlučuju od ključnim stvarima za državu.
Zato je potrebno imati etnički čiste teritorije BiH koje se mogu u konačnici pripojiti ili Srbiji ili Hrvatskoj kako bi se izbjeglo da Bošnjaci predominantno odlučuju o ključnim stvarima za državu umjesto tzv. legitimnih političkih predstavnika i Srba i Hrvata. I Zagreb i Beograd, preko svojih satrapa u Bosni, danas, 25 godina nakon završetka oružanog konflikta zagovaraju istu politiku ponižavanja Bošnjaka u nacionalnom, kulturološkom, vjerskom, rasnom i svakom drugom smislu osim što umjesto hladnokrvnog ubijanja koriste neke metode hibridnog rata.
To ide toliko daleko da zvanični Beograd ne priznaje da se u Srebrenici prema relevantnim presudama međunarodnih sudova osnovanih od strane UN-a desio genocid, jer prema riječima premijerke Brnabić nisu pobijeni žene i djeca, dok zvanični Zagreb širi vrlo jeftinu propagandu o radikalizaciji muslimana – Bošnjaka koji mogu biti legitimna teroristička prijetnja za Evropu. Naravno da su to politički nonsensi i da je cilj i jednih i drugih ostvarivanje teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini u kojima Beograd trguje sa Republikom Srpskom u cilju zadržavanja Kosova u svom ustavnopravnom okviru ili dopuštanje Kosovu stolice u UN-u na uštrb pripajanja našeg entiteta RS-a Srbiji. Dok sa druge strane Zagreb nastoji da u eventualnoj podijeli BiH obezbjedi zapadnu Hercegovinu kao svoju novu županiju u kojoj će u okviru Republike Hrvatske skrbiti za hrvatski narod u BiH, bez obzira što van tog prostora živi najmanje 150.000 Hrvata.
Preko 1000 godina ovaj prostor koji se zove Bosna i Hercegovina opstaje kao država u admnistrativnom smislu, mnoga su kraljevstva i carstva propali, al’ Bosna opstaje i to je konstatovano tog 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu. Ta konstatacija i danas smeta onima koji žele da Bosna nestane pa se trude iz petinih žila da negiraju vlastitu povijest praveći se veći katolici od pape.
Ta politička mantra o vještačkim podjelama za sada obezbjeđuje dobijanje izbora i privilegije koje idu ruku pod ruku s tim. Onog trenutka kada se građanima u BiH ponudi nešto bolje i sadržanije u smislu većeg standarda i boljih socijalnih i ekonomskih uvjeta života općenito, takve politike i njeni protagonisti bit će samo još jedna tamna stranica u udžbenicima historije za osnovce u Republici Bosni i Hercegovini kao uostalom i njihovi prethodnici.
Stoga, svim građanima Bosne i Hercegovine u svoje lično ime i u ime uređivačkog kolegija protala INDEX.ba želim da čestitam Dan Državnosti Republike Bosne i Hercegovine!