Liana Fix, saradnica Evropskog vijeća za vanjske odnose i Michael Kimmage, profesor i bivši savjetnik u Ministarstvu vanskih poslova SAD-a autori su analize za Foreign Affairs u kojoj donose nekoliko mogućih scenarija za pad Putina i poraz Rusije u agresiji na Ukrajinu.
Rat ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini trebao je biti njegovo krunsko postignuće, demonstracija koliko je daleko Rusija stigla od raspada Sovjetskog carstva 1991. godine. Aneksija Ukrajine trebala je biti prvi korak u obnovi ruskog carstva. Putin je namjeravao razotkriti Sjedinjene Države kao tigra od papira i pokazati da je Rusija, zajedno s Kinom, predodređena za vodeću ulogu u novom, multipolarnom međunarodnom poretku.
Nije tako ispalo. Kijev je ostao jak, a ukrajinska vojska pretvorena je u moćnu silu, dijelom zahvaljujući bliskom partnerstvu sa Sjedinjenim Državama i zapadnim saveznicima. Ruska vojska je, nasuprot tome, pokazala loše strateško planiranje i organizaciju. Politički sistem koji stoji iza toga pokazao se nesposobnim učiti iz svojih grešaka. S malim izgledima da će diktirati Putinove akcije, Zapad će se morati pripremiti za sljedeću fazu ruskog katastrofalnog rata.
Rat je sam po sebi nepredvidiv. Tok sukoba poslužio je da poništi rane prognoze da će Ukrajina brzo pasti. Ipak, čini se da Rusija ide prema porazu. Manje je izvjesno kakav će oblik ovaj poraz imati. Postoje tri osnovna scenarija, a svaki bi imao različite posljedice za kreatore politike na Zapadu i u Ukrajini.
Tri scenarija za poraz Rusije
Prvi i najmanje vjerojatan scenarij je da će Rusija pristati na svoj poraz prihvaćanjem dogovorenog rješenja pod uslovima Ukrajine. Mnogo toga bi se moralo promijeniti da bi se ovaj scenarij ostvario jer je nestao svaki privid diplomatskog dijaloga između Rusije, Ukrajine i Zapada. Opseg ruske agresije i razmjeri ruskih ratnih zločina otežali bi Ukrajini prihvaćanje bilo kakvog diplomatskog rješenja koje bi bilo manje od potpune ruske predaje.
Uz to, ruska vlada, pod Putinom ili njegovim nasljednikom – mogla bi pokušati zadržati Krim i tražiti mir negdje drugdje. Kako bi spasio obraz na unutarnjem planu, Kremlj bi mogao tvrditi da se priprema za dugu igru u Ukrajini, ostavljajući otvorenom mogućnost dodatnih vojnih upada. Rusi bi mogli okriviti NATO za svoje slabe rezultate, tvrdeći da je isporuka oružja saveza, a ne snaga Ukrajine, spriječila pobjedu Rusije. Da bi ovaj pristup prošao provjeru unutar režima, tvrdolinijaši, vjerojatno uključujući i samog Putina, morali bi biti marginalizirani. To bi bilo teško, ali ne i nemoguće. Ipak, pod Putinom je takav ishod vrlo malo vjerojatan, s obzirom na to da je njegov pristup ratu od početka bio maksimalistički.
Drugi scenarij ruskog poraza uključivao bi neuspjeh usred eskalacije. Kremlj bi nihilistički nastojao produžiti rat u Ukrajini dok bi pokrenuo kampanju nepriznatih sabotaža u zemljama koje podržavaju Kijev i u samoj Ukrajini. U najgorem slučaju, Rusija bi se mogla odlučiti za nuklearni napad na Ukrajinu. Rat bi tada vodio prema direktnom vojnom sukobu između NATO-a i Rusije. Rusija bi se iz revizionističke države pretvorila u odmetničku državu, tranzicija koja je već u toku, a to bi učvrstilo uvjerenje Zapada da Rusija predstavlja jedinstvenu i neprihvatljivu prijetnju. Prelazak nuklearnog praga mogao bi dovesti do konvencionalnog uključivanja NATO-a u rat, ubrzavajući poraz Rusije na terenu.
Konačni scenarij za kraj rata bio bi poraz padom režima, pri čemu bi se odlučujuće bitke odvijale ne u Ukrajini, već u hodnicima Kremlja ili na ulicama Moskve. Putin je kruto koncentrirao moć u svojim rukama, a njegova tvrdoglavost u vođenju izgubljenog rata postavila je njegov režim na klimava tla. Rusi će nastaviti marširati iza svog nesposobnog cara samo do određene tačke. Iako je Putin donio političku stabilnost u Rusiju njegovi bi se građani mogli okrenuti protiv njega ako rat dovede do opće neimaštine. Slom njegova režimamoglo značiti trenutni prekid rata, koji Rusija ne bi mogla voditi usred domaćeg kaosa koji bi uslijedio. Državni udar nakon kojeg je uslijedio građanski rat ponovit će ono što se dogodilo nakon boljševičkog preuzimanja vlasti 1917. godine, što je ubrzalo povlačenje Rusije iz Prvog svjetskog rata.
Kakve bi bile posljedice ruskog poraza
Kako god do toga došlo, ruski poraz bi naravno dobrodošao. To bi oslobodilo Ukrajinu od terora koje je pretrpjela od invazije. To bi ojačalo načelo da napad na drugu zemlju ne može proći nekažnjeno. To bi moglo otvoriti nove mogućnosti za Bjelorusiju, Gruziju i Moldaviju, a i za Zapad da dovrše sređivanje Evrope po svojoj slici. Za Bjelorusiju bi se mogao pojaviti put prema kraju diktature i prema slobodnim i poštenim izborima. Gruzija, Moldavija i Ukrajina mogle bi zajedno težiti konačnoj integraciji u Evropsku uniju i možda u NATO, slijedeći model vlada srednje i istočne Evrope nakon pada Sovjetskog Saveza.
Iako bi poraz Rusije imao mnogo koristi, Sjedinjene Države i Evropa trebaju se pripremiti za regionalni i globalni nered koji bi on proizveo. Od 2008. Rusija je revizionistička sila. Prekrajala je granice, anektirala teritorije, miješala se u izbore, ubacila se u razne afričke sukobe i promijenila geopolitičku dinamiku Bliskog istoka podupirući sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.
Kad bi Rusija krenula u radikalnu eskalaciju ili se raspala u kaos umjesto da prihvati poraz kroz pregovore, posljedice bi se osjetile u Aziji, Evropi i na Bliskom istoku. Nered bi mogao poprimiti oblik separatizma i ponovnih sukoba u i oko Rusije. Transformacija Rusije u propalu državu razdijeljenu građanskim ratom oživjela bi pitanja s kojima su se kreatori politike Zapada morali uhvatiti ukoštac 1991. godine: na primjer, ko će preuzeti kontrolu nad ruskim nuklearnim oružjem? Neuredni ruski poraz ostavio bi opasnu rupu u međunarodnom poretku.
Pokušati pregovorima uvjeriti Putina da je poražen bio bi težak, možda i nemoguć zadatak. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zahtijevao bi da Moskva odustane od svojih zahtjeva na teritorije pod nominalnom kontrolom Rusije u Donjecku, Hersonu, Lugansku i Zaporožju. Putin je već proslavio aneksiju ovih područja s velikom pompom.
Uslovi na terenu u Rusiji morali bi pogodovati kompromisu. Novo rusko vodstvo moralo bi se boriti s demoraliziranom vojskom i staviti na kocku samozadovoljnu javnost koja pristaje na kapitulaciju. Rusi bi na kraju mogli postati ravnodušni ako se rat nastavi bez jasnog rješenja. No, borbe bi se vjerojatno nastavile u dijelovima istočne Ukrajine, a napetosti između dviju zemalja bi ostale visoke.
U ovom trenutku ruska javnost nije ustala da se suprotstavi ratu. Rusi mogu biti skeptični prema Putinu i možda ne vjeruju njegovoj vladi. Ali isto tako ne žele da njihovi sinovi, očevi i braća u uniformama izgube na bojnom polju. Naviknuti na status velike sile Rusije kroz stoljeća i izolirani od Zapada, većina Rusa ne bi željela da njihova zemlja ostane bez ikakve moći i utjecaja u Evropi. To bi bila prirodna posljedica ruskog poraza u Ukrajini.
Ipak, dugi rat zavjetovao bi Ruse sumornoj budućnosti i vjerojatno bi potaknuo revolucionarni plamen u zemlji. Ruski gubici su veliki, a kako ukrajinska vojska jača, može nanijeti još veće gubitke. Egzodus stotina hiljada mladih Rusa, od kojih su mnogi visoko kvalificirani, bio je zapanjujući. S vremenom će kombinacija rata, sankcija i odljeva mozgova uzeti ogroman danak, a Rusi bi na kraju mogli okriviti Putina, koji je svoju predsjedničku karijeru započeo kao samoproglašeni modernizator. Većina Rusa bila je izolirana od njegovih prijašnjih ratova jer su se uglavnom odvijali daleko od domaće fronte i nisu zahtijevali masovnu mobilizaciju za popunjavanje trupa. To nije slučaj s ratom u Ukrajini.
Ko bi mogao naslijediti Putina
Kad bi Putin bio smijenjen, nije jasno ko bi ga naslijedio. Po prvi put od dolaska na vlast 1999. godine, Putinova “vertikala moći”, visoko centralizirana vladina hijerarhija temeljena na lojalnosti ruskom predsjedniku, gubi određeni stepen svoje vertikale. Dva moguća kandidata izvan tradicionalnih elitnih struktura su Jevgenij Prigožin, šef Wagner grupe, privatnog vojnog poduzetnika koji je opremio plaćenike za rat protiv Ukrajine, i Ramzan Kadirov, čelnik Čečenske Republike. Mogli bi biti u iskušenju odrezati ostatke Putinove vertikale moći, potičući unutarnje borbe u režimu u nadi da će osigurati poziciju u središtu nove ruske strukture moći nakon Putinova odlaska.
Mogli bi i sami pokušati preuzeti vlast. Oni su već izvršili pritisak na rukovodstvo ruske vojske i Ministarstva odbrane kao odgovor na neuspjehe u ratu i pokušali proširiti vlastite baze moći uz potporu lojalnih paravojnih snaga. Drugi kandidati mogli bi dolaziti iz tradicionalnih elitnih krugova, poput predsjedničke administracije, kabineta ili vojnih i sigurnosnih snaga. Kako bi suzbio intrige, Putin se posljednjih 20 godina okružio mediokritetima. Ali njegov neuspješan rat prijeti njegovoj moći.
U najgorem slučaju, Putinov pad mogao bi se pretvoriti u građanski rat i raspad Rusije. Moć bi bila osporavana na vrhu, a državna bi se kontrola rascjepkala po cijeloj zemlji. Ovo bi razdoblje moglo biti odjek “Smutnog vremena” 15-godišnje krize nasljeđivanja u kasnom šesnaestom i ranom sedamnaestom stoljeću obilježeno pobunama, bezakonjem i stranom invazijom. Rusi to doba smatraju razdobljem poniženja koje treba izbjeći pod svaku cijenu. Ruske nevolje u dvadeset i prvom stoljeću mogle bi dovesti do pojave gospodara rata iz sigurnosnih službi i nasilnih separatista u ekonomski ugroženim regijama zemlje, od kojih su mnoge dom velikom broju etničkih manjina. Iako Rusija u previranju možda ne bi formalno okončala rat u Ukrajini, možda ga jednostavno ne bi mogla voditi, u kojem bi slučaju Ukrajina ponovno stekla mir i nezavisnost dok bi Rusija tonula u anarhiju.
Zapad mora učiti na lekcijama iz prošlosti
Kakav god da je oblik ruskog poraza, stabilizacija istočne i jugoistočne Evrope, uključujući Balkan, bila bi herkulovski zadatak. Širom Evrope, Zapad bi morao pronaći kreativan odgovor na pitanja koja nikada nisu riješena nakon 1991. godine. Je li Rusija dio Evrope? Ako ne, kolika bi trebala biti visina zida između Rusije i Evrope i oko kojih bi se zemalja trebao prostirati? Ako je Rusija dio Evrope, gdje se i kako uklapa? Gdje počinje i gdje završava sama Evropa? Uključivanje Finske i Švedske u NATO bio bi samo početak ovog projekta. Bjelorusija i Ukrajina pokazuju poteškoće u zaštiti istočnog krila Evrope: te su zemlje posljednje mjesto gdje bi Rusija odustala od svojih težnji prema velikoj državi. Čak ni uništena Rusija ne bi izgubila sve svoje nuklearne i konvencionalne vojne kapacitete.
Dvaput u posljednjih 106 godina 1917. i 1991. godine, Rusija se raspala. Dvaput su se rekonstruirale verzije Rusije. Ako se ruska moć povuče, Zapad bi trebao iskoristiti tu priliku da oblikuje okruženje u Evropi koje služi za zaštitu članica, saveznika i partnera NATO-a. Ruski poraz pružio bi mnoge prilike i mnoga iskušenja. Jedno od tih iskušenja bilo bi očekivati da će poražena Rusija u biti nestati iz Evrope. Ali poražena Rusija jednog će se dana ponovno potvrditi i slijediti svoje interese pod svojim uslovima. Zapad bi trebao biti politički i intelektualno opremljen i za poraz Rusije ali i za povratak nove Rusije.